Renato BaretićU vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj televizor ste mogli vidjeti tek u desetak splitskih kafića. Bila je to tada ozbiljna investicija, kupiti golemu plazmu, ili barem LCD, usudili su se samo kafedžije s odličnim prometom. I, naravno, svakome se isplatilo. Danas, desetljeće kasnije, ne vjerujem da biste u Splitu mogli pronaći desetak kafića - bez televizora. Svi su ih živi nabavili i natakarili negdje do šanka, drže ih upaljene od otvaranja do fajrunta i, što je najzanimljivije - svi imaju svoje gledateljstvo! I, naravno, svakome se isplati. Ali ne gledaju se tu ni utakmice ni vijesti ni krimići, ni Latinica niti Otvoreno, niti ikakve pomične slike, tu se povazdan bulji samo u šarene brojke i slova na crnoj pozadini! Tu se na teletekstu prate rezultati urugvajske vaterpolske lige, moldavskoga hokejaškoga kupa i skandinavskih turnira u odbojci na pijesku. Shvatili ste, dakako, i bez mene - televizori su u kafićima postavljeni isključivo radi što dužeg zadržavanja nove sorte zombija, radi ovisnika o sportskom klađenju.

Neki je dan u novinama izišao službeni podatak da su kladitelji tijekom 2008. (bez brojki za prosinac) u kladionicama uplatili 4,315 miljardi kuna, a odnijeli iz njih 3,42 milijarde. Drugim riječima - kladioničarima je u istom razdoblju ostalo 895 milijuna kuna! Trećim riječima, skoro cijelu milijardu u vjetar su lani bacili Hrvati uvjereni u vlastitu sreću i poznavanje stanja u širokoj paleti profesionalnih sportskih aktivnosti diljem planeta. Ako u Hrvatskoj ima 2586 podružnica raznih kladioničarskih tvrtki, a ima, u svakom je od tih zagušljivih sobičaka s po najviše dva šaltera ostalo 346 tisuća kuna ostvarenog prihoda. Budući da "trgovačkih društava registriranih za pružanje usluga klađenja" (kako im glasi puni službeni naziv) u Hrvatskoj ima ukupno jedanaest, ispada da je svakom od njih, statistički gledano, u rukama ostalo po više od 81 milijun kuna. Samo u 2008., bez prosinca... Da ne bi bilo zabune - svaka čast kladionicama, ništa ja njima ne zamjeram, one ionako samo "pružaju usluge", i to potpuno legalno, pa ko voli, nek izvoli, navali narode, kruha i koeficijenata... Osim toga, kladionice više od četvrtine svojih prihoda moraju uredno proslijediti državi, a usto su vrlo često i na meti pravih pljačkaša, onih maskiranih i naoružanih. I unatoč svemu tome, samo prošle godine otvoreno je 169 novih podružnica što, uzmemo li u obzir da svaka otvara barem dva nova radna mjesta, kladioničarstvo čini možda i najuspješnijom uslužnom djelatnošću u Hrvata. Dakle, ni riječ protiv samih kladionica. Ali što reći o njihovoj klijenteli, o onima koji "vole i izvole", toj navučenoj čeljadi koja nikad, ni vama ni meni, neće priznati da je jučer izgubila pola plaće samo zato što je neki tamo Pedersson ili Brlyuchenko neočekivano poentirao u posljednjoj sekundi meča i tako donio pobjedu totalno autsajderskoj ekipi iz provincije. Ne poznajem nijednoga kladitelja koji uplaćuje više od "ma samo deset kuna, dvadeset najviše, tek toliko, za zabavu, kužiš?", moš mislit. Ako ih možda ne znate, to su vam isti oni koji se paralelno bune zbog petnaest kuna participacije kod liječnika ili povišenja TV-pretplate za četiri kune mjesečno... Statistika kaže da je redovitih kladitelja, onih, dakle, koji se klade svakodnevno, oko 500 tisuća - znači, više od deset posto građana Hrvatske, i to samo ako računamo sve, a ne samo punoljetne s biračkim pravom i pravom uplaćivanja u kladionicama.

Prema onoj brojci od maloprije - svaki je od njih lani, u prosjeku, izgubio oko 1800 kuna. Koliko je među njima novopečenih dioničara Ine i HT-a, navučenih na pogibeljnu burzovnu igru samo činjenicom da se riječi "kladionica" i "dionica" tako skladno rimuju? Koliko je među njima još i redovitih igrača lota, binga i svih onih supermarketskih i novinskih nagradnih igara? Koliki od njih uredno nazivaju razne kunolovce i ine televizijske papilovaške navlakuše? A gdje su tek seksi-telefoni, pa fantomski namibijski brokeri, lažni skupljači humanitarne pomoći i ini internetski šibicari?! Zavrti se čovjeku u glavi iste sekunde čim pokuša barem odokativno izračunati koliko su novca građani Hrvatske, samo u prošloj godini, sami, svojom voljom i svojom pameću, naprosto bacili u vjetar da bi potom zakukali zato što, ne znam, udžbenici za njihovu djecu ipak nisu onoliko besplatni koliko se priča. Hrvatska je, to je moja stara teorija, vjerojatno najbogatija zemlja na svijetu. Naime, s jedne nas strane naši vlastiti lopovi toliko bezočno potkradaju, a s druge se mi sami, vi i ja, toliko razbacujemo i zadužujemo da je cijela Hrvatska već odavno, po svim prirodnim i društvenim zakonima, trebala propasti ravno do užarenog središta Zemlje. A nije, evo je, tu je. Nigdje toliko pljačkaša i raspikuća kao u uvali našeg djetinjstva, ali Hrvatska je i dalje na istoj nadmorskoj visini, kao da joj nitko nikad ništa nije ukrao niti prorajtao. Recite sami - nije li to enigma vrijedna multidisciplinarnog znanstvenog pristupa?

Dalmacija, kao što vjerojatno znate, nije plinificirana. To znači, dakle, da nema apsolutno nikakve veze s aktualnim "hladnim ratom" Europe i Rusije. Osim toga, plin u bocama ovdje se u 99 posto kućanstava upotrebljava isključivo za kuhanje, a grijemo se na struju. Treće, i najvažnije: plin u boci nema ama baš nikakve veze s Rusijom, Ukrajinom i nestašicom, tog zamiješanog i ukapanog energenta imamo koliko hoćeš. Pa ipak, ovdje je zadnjih dana zavladala histerična pomama za plinom. Eksplozije petardi zamijenila je zvonjava narančastih čeličnih boca što se po cijele dane unose u kuće i uskladištavaju po balkonima, pusti ti, nikad se ne zna... Prošle srijede moja se boca, za nevolju, ispraznila usred kuhanja ručka. Nazvao sam firmu koja mi je dosad uredno dostavljala novu, opranu bocu u roku od pola sata, a teta mi otamo kaže: "Gospodine, nema šanse da vam dođemo prije sutra popodne. Ima plina dovoljno, ali ga nemamo kako dostavit, svit je poludija, zovu ka maniti!" Sad se jamačno pitate odakle je ovo upalo, kakve veze imaju plinske boce i kladionice? Naizgled nikakve, ali pokušajte barem pet minuta razmišljati o razumu i pameti prosječnog stanovnika Hrvatske, zemlje znanja, u svjetlu činjenice da su pred nama najvažniji lokalni izbori u zadnjih 20 godina. A nakon njih i predsjednički.