DUHOVIT I PLODAN AUTOR Goran Tribuson u svom stanu u centru Zagreba ispred polica s glazbenom i književnom kolekcijom; u novoj knjizi 'Divlja plaža' govori o poslijeratnoj Hrvatskoj, a jedan od glavnih likova je Bojnik, bivši branitelj koji se bavi kriminalnim poslovima"Koliko vam trebam platiti da mi skinete deset godina?", duhovito je zapitao na kraju intervjua akademik Goran Tribuson, jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca, dobitnik gotovo svih književnih nagrada, koji je nedavno u izdanju Mozaik knjige objavio "ne zna koju po redu" novu knjigu "Divlja plaža". U tom žanrovskom hibridu krimića, ljubavnog romana i socijalne drame, Tribuson opisuje gubitnike, marginalce i sumnjive tajkune, bivše branitelje, "tamnu stvarnost poslijeratne Hrvatske u doba kapitalizma, koja neće biti zabilježena u povijesti, jer povijest bilježi samo javnu gestu i politički događaj". Smatra da je dužnost pisca da opisuje ono što se događa u svijetu oko njega, jer će "mnoštvo banalija nestati, ako ih film ili književnost ne sakupe i sačuvaju za budućnost".
Tribuson je autor više od 25 romana i zbirki priča, a najpopularniji je po autobiografskoj prozi "Povijest pornografije" i "Rani radovi", zatim po krimićima u kojima je glavni lik policajac Nikola Banić, prototip antijunaka, te po privrženosti rocku i crnom humoru. Napisao je scenarije za pet filmova, primjerice, "Ne dao Bog većeg zla", koji je radio zajedno sa sestrom redateljicom Snježanom Tribuson, a već osam godina predaje scenarij na Akademiji dramskih umjetnosti. Supruga mu je radila u Ministarstvu znanosti, a sada je u mirovini; ima dva sina - Stjepana i Milana, jedan je studirao filozofiju i sociologiju, a drugi računalstvo.
Nezaobilazni kriminal

NACIONAL: Jedan od glavnih junaka u vašem novom romanu "Divlja plaža" je Bojnik, bivši branitelj, koji se danas bavi sumnjivim, polukriminalnim poslovima. Jeste li za gradnju toga lika imali uzor u nekoj konkretnoj osobi u hrvatskoj stvarnosti?
- Ne u nekom konkretnom liku, nego u cijelom nizu likova iz hrvatske poslijeratne stvarnosti, u kojoj je kriminal postao nezaobilazan. Nisam mislio na konkretno ime nego na određenu sortu tzv. dobročinitelja i branitelja, kojih u Hrvatskoj ima više od 400 tisuća, što znači da je naša država nevjerojatno jaka vojna sila. O stvarnim ljudima piše se samo u biografskim romanima, recimo, kad bih napisao roman o Nikoli Tesli, iskoristio bih jasan predložak. No Bojnik je tip kakav postoji u hrvatskoj stvarnosti i kakve svi poznajemo.
Vrlo čitani autsajder

NACIONAL: Postoji li taj opskurni kvart Plinara u kojem živi vaš poratni poslusvijet?
- To je izmišljena lokacija. Odrastao sam u Bjelovaru, u kvartu koji se nekad neslužbeno zvao Plinara, gdje je bio veliki gradski spremnik za gradski plin. Isti takav postojao je na Radničkoj cesti u Zagrebu, no oba su demontirana i mlađe generacije i ne znaju da su postojali. Uzeo sam tu bjelovarsku Plinaru, koja se kao mitsko mjesto moga djetinjstva, kao moj Macondo, ponavlja u tri moja romana, uz "Divlju plažu" još u "Klubu obožavatelja" i "Kući u kojoj stanuje vrag". Plinara je sa svojim ilegalnim eksploatiranjem šljunčare, tajkunima i gangsterima jedna od tamnih priča Hrvatske.

NACIONAL: Većina vaših likova su marginalci, ljudi iz polusvijeta, dakle, ne pišete ni o filmskim zvijezdama, ni o nogometašima, a ni o visokopozicioniranim ljudima. Jesu li vam takvi likovi intrigantniji?
- U dramskom smislu priče o neuspjehu zanimljivije su i uzbudljivije, a čitatelji se s marginalcima lakše identificiraju. I ja sam sebe uvijek doživljavao kao marginalca i autsajdera, što može zvučati glupo i lažno skromno, jer možete reći da sam jedan od najčitanijih pisaca u Hrvatskoj. Ali što znači biti čitan pisac u zemlji u kojoj se knjige prodaju u tisuću primjeraka? Kad pogledate prave zvijezde u Hrvatskoj - pjevače koji za nastup u novogodišnjoj noći dobiju honorar od 40 ili 50 tisuća eura, a deset tisuća ljudi dođe i smrzava se slušajući njihove šlagerčiće, tada se zaista osjetite kao marginalac, bez obzira na inverziju vrijednosti. Osjećao sam se kao autsajder i zbog toga što sam se bavio autsajderskom djelatnošću. Kad se bavite literaturom, unaprijed ste osuđeni na neuspjeh: nećete biti poznati, ni bogati, nećete uloviti dobru mačku, znači, nećete imati nikakvu korist. Pisanje je neka unutrašnja bolest, koju ne možete zaliječiti, osim pisanjem. Vjerojatno su mi zbog toga autsajderi bliski.

NACIONAL: Kad ste se vi razboljeli od te bolesti?
- Odabir profesije ili, patetično rečeno, sudbine, često se događa mimo naših odluka. Kao klinac uopće nisam pokazivao tu nastranu sklonost prema umjetnosti nego sam se, kao i ostali vršnjaci, bavio nogometom i rukometom, čitao krimiće i vesterne i sanjao kako ću jednoga dana postati probni pilot ili vozač trkaćeg automobila. A nisam uspio položiti ni vozački ispit za obični automobil! Otišao sam na tadašnju jugoslavistiku i komparativnu književnost ne zato da postanem pisac nego s nadom da ću provoditi život predavajući Stanka Vraza i Marka Marulića provincijskim učenicima. Kratke priče počeo sam pisati na Filozofskom fakultetu i zatim ih zgrožen uništavao. Zatim sam ih počeo kopirati u 15 kopija i slati na adrese 15 književnih časopisa, no od toga je profitirala jedino pošta. Tada je splitski Vidik objavio jednu moju ranu priču, moj "porod od tmine", pa me je to motiviralo za daljnje pisanje.

Te moje prve priče bile su jako hermetične; imao sam mladalačku zabludu da je literatura to bolja što je manje ljudi može čitati, tako da sam ubrzo zaokružio početnički opus, koji osim moje mame, a sestra je bila premala, nitko nije čitao. Shvatio sam da pišem za ladicu i da to ništa ne vrijedi ako to netko ne pročita. Mislim da sam postao pisac u onom trenutku kad sam shvatio da bih trebao pisati za publiku. Ali ne samo ono što publika traži, nego i ono što bih i sam volio pročitati. Tako sam stvorio model običnog, ali ne krajnje profanog čitatelja, kojem se obraćam. I pokušao raditi po toj matrici.

NACIONAL: Napisali ste 20-ak romana i pet zbirki priča, zatim pet filmskih scenarija te još nekoliko za TV serije. U čemu se najbolje snalazite?
- U tome ne vidim ništa neobično. Budući da kritičari inzistiraju na takvim podjelama, počeo sam o tome razmišljati pa sam zaključio da sam ja kao pisac "shizofrenik": u jednom trenutku vampir, a u drugom dobar učenik. "Shizofrenik" sam i po tome što literaturu osjećam i kao ugodu i kao neugodu. Pisanje je realizacija nekih vlastitih opsesija, slika, likova i priča, a s druge strane dosadan rad, koji vam ide na živce i od kojeg vam strada kičma. Ne smatram se scenaristom nego piscem. Scenaristički posao je u kreativnom smislu inferioran spisateljskom jer nemate kontrolu do kraja - režiser i producent mijenjaju scenarij, a vi na to ne možete utjecati. Najviše sam uživao u pisanju autobiografskih zapisa poput "Ranih dana" ili "Trave i korova", zbog toga što nemaju čvrstu nego asocijativnu strukturu, više su kao poezija, a nisu dosadni kao što poezija zna biti.

NACIONAL: Kad ste prošle godine primljeni u HAZU, mediji su pisali da ste najmlađi akademik i prvi rocker u HAZU, koji sluša Beatlese i Rolling Stonese. Je li to kruna vašeg rada?
- To nije točno. Pavao Pavličić je u HAZU već deset godina, a rocker je i 55-godišnji Krešimir Nemec, dakle, i on je mlađi od mene, a hoda po raznim koncertima. Inače u životu izbjegavam patetične riječi poput opus, kruna, djelo i vrhunac, jer, kad me netko tako atribuira, osjećam se kao da sam već umro. To su počasti namijenjene onima koji su otišli u vječnost. Članstvo u Akademiji jest priznanje, no medijima je zanimljivo pisati o HAZU u negativnom kontekstu, S JIRÍJEM MENZELOM na roštiljadi u češkoj ambasadi u Zagrebua moje je iskustvo pozitivno

NACIONAL: Ali rocker jeste?
- Kao klinac slušao sam Sanremo i domaće šlagere, a kad me zaintrigirala rock glazba, prvo sam naletio na Boba Dylana, a zatim na Rolling Stonese, i oni me fasciniraju i danas. Ne možete razumjeti Rolling Stonese ako niste slušali Bo Didleya i Muddyja Watersa, a Dylana bez Woodyja Guthriea i starih country blues pjevača. Ne bih htio da tko pomisli da sam fah idiot. Tokom godina slušao sam različitu muziku, od jazza i Milesa Davisa, preko francuske šansone do klasike, recimo, puno sam slušao Allegretto iz Beethovenove Sedme simfonije te odlazio na raznovrsne koncerte. Uvijek sam nastojao proširiti svoja znanja i razumjeti kontekst, a ne osloniti se na neku veličinu i kao poludjeli fan oblijepiti zidove sobe posterima svoga idola. U zadnjih deset godina nije bilo koncerta Nicka Cavea u regiji na kojem nisam bio, a sad sam bio i na koncertu Leonarda Cohena u Beču. Kartu sam platio toliko puno da me stid reći. Cijela je turneja bila jako brzo rasprodana i surfajući jedne noći po internetu u potrazi za ulaznicom naletio sam na neku tvrtku, koja je nudila tzv. VIP ulaznice. Bile su užasno skupe, bez obzira na to što se dobivalo i mjesto u garaži, koktel itd.

NACIONAL: Poznati ste kao duhovit čovjek sklon crnom humoru. Je li odrastanje kraj groblja i ta blizina grada mrtvih, od kojega svi zaziru, utjecala na vaš svjetonazor?
- Još prije nekoliko dana rekao bih vam da to nema nikakve veze s mojim svjetonazorom. Međutim, kad sam pogledao češki film "Tatinek" Jana Sveráka, nastao po scenariju njegova oca Zdeneka Sveráka, jednog od najvećih čeških scenarista i glumaca, u kojem on opisuje kako je odrastao pokraj groblja, uvidio sam - to možda nije slučajnost. Ja sam dijete klesara - moj otac je imao radionicu pokraj groblja na kojem smo mi igrali nogomet. I moj djed Angelo i pradjed Giuseppe, koji je došao iz Furlanije, također su bili klesari. U našoj obitelji najvažniji blagdan bio je Svi Sveti. Toga dana tati je završavala sezona i mi smo jeli puricu s mlincima i veliku tortu, no u tom klesarskom ludilu ipak nismo toga dana kitili bor. Groblje je za mene bila najnormalnija stvar i u tome nisam nalazio nikakvu metafiziku. Kao srednjoškolac i student nebrojeno sam puta radio oplate za grobnice, brusio grobne okvire i radio oplatu, što mi je omogućavalo dodatni prihod. Doduše, otac mi je plaćao manje nego ostalim radnicima jer nisam bio kvalificiran za taj posao. Groblje se kao motiv ponavlja i u nekim mojim romanima, vjerojatno kao odlična osnova za crni humor. Ja sam prvi Tribuson koji je zbrisao iz klesarskog zanimanja, s groblja, smatrajući kako moram tu porodičnu orijentaciju nastaviti, makar u literaturi.

NACIONAL: Najpoznatiji ste po knjizi "Povijest pornografije", u kojoj ste prenijeli generacijsko osjećanje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj zemlji, pišući o prvim trapericama, pločama, rock koncertima i ljubavima. Kako je to razdoblje utjecalo na vaše formiranje?
- Kad su se na svjetskoj sceni 1962. godine pojavili Beatlesi i Rolling Stonesi, imao sam 14 godina i zapravo sam odrastao s tim generacijskim mitovima. To jest okvir u mojoj literaturi, ali nije presudan. Kao i svaki drugi uvoz sa Zapada, tako je u bivšoj zemlji i taj djelovao kao provincijalni, pomalo smiješni refleks svjetskih događaja. Oslikavajući to vrijeme uspio sam ga ironizirati i napraviti smiješnim, ali s puno emocija, tako da sam postigao patinu vremena.

NACIONAL: Kaže se da je vaša šezdesetosmaška generacija bila buntovna i tražila nemoguće. Kako ste vi doživjeli taj studentski bunt?
- Bojim se da nisam prava osoba za razgovor o toj temi. Na studij u Zagreb došao sam '67. godine i na televiziji sam gledao ideologijski obojene izvještaje o studentskim demonstracijama u Europi. Najdramatičnije je bilo u Francuskoj, gdje je tadašnji predsjednik de Gaulle nakon pravog uličnog rata u pariškoj Latinskoj četvrti pod vodstvom studentskog vođe Daniela Cohn-Bendita morao raspisati referendum. Žestoko je bilo i u Zapadnoj Njemačkoj, no u ostalim zemljama događaji su prošli nekako rubno i bez pune snage. Gajio sam stanovite simpatije prema studentskom pokretu, no u bivšoj zemlji glavnina događaja zbivala se u Beogradu, gdje je bio čuveni okršaj ispod podvožnjaka, a u Zagrebu studenti nisu ni izišli na ulice. Završilo je pomalo smiješno: Tito je rekao da su studenti u pravu i oni su zaplesali kozaračko kolo. A nakon toga je Udba počela hapsiti studentske vođe. Poslije je izišao jedan broj časopisa Praxis, u kojem su bili objavljeni podaci o tome tko je bio uhapšen, istraživan, ispitivan, tko je izgubio pravo na studiranje i slično. Ja sam bio privincijski klinac i nisam sudjelovao u tom pokretu. Jednom, kad sam putovao autostopom, temeljito su me pretresli na granici s Njemačkom zbog zelene jakne i duge kose, jer su imali popis s fotografijama svih članova lijeve terorističke grupe Baader-Meinhof.

NACIONAL: Kako ste dočekali '71. i Hrvatsko proljeće?
- Bio sam student treće godine i nikad nisam bio politički aktivan. Doduše, u to sam vrijeme radio u Studentskom listu u redakciji kulture, koju je uređivala Ljerka Mifka. Tu su još bili Nada Pintarić, Milorad Stojević i drugi. Mi smo bili u impresumu toga čuvenog broja u kojem je proglašen štrajk, a nakon toga je uslijedilo Karađorđevo i smjenjivanje hrvatskog partijskog rukovodstva. Nikad nisam bio revolucionar i nikad mi nije palo na pamet da iskoristim činjenicu što sam bio u impresumu tog čuvenog broja Studentskog lista.

NACIONAL: Jeste li imali uzore u svjetskoj literaturi?
- Počeo sam kao pisac fantastike zajedno s cijelom generacijom pisaca u kojoj su bili Pavao Pavličić, Nikola Jelačić Bužimski, Veljko Barbieri, Saša Meršinjak i drugi. Zvali su nas hrvatski borhesovci jer se smatralo da pišemo pod njegovim utjecajem. Strašno sam volio Jorgea Luisa Borgesa, no čitao sam i fantastiku Edgara Allana Poea, Gilberta Keitha Chestertona, Ambrosa Biercea, pa antologiju ruske i poljske fantastike, volio sam britanske ghost stories... Kad BRAT I SESTRA Sa sestrom redateljicom Snježanom Tribuson s kojom je radio film 'Ne dao Bog većeg zla'sam počeo pisati krimiće, čitao sam pisce sa zanimljivim likovima, koji imaju neke frustracije, opsesije, mutnu prošlost, poput Phila Marlowea Raymonda Chandlera ili detektiva Martina Becka, kojega su kreirali švedski bračni par Sjöwall i Wahlöö. Strašno mi idu na živce superiorni detektivi, koji su macho tipovi, dobro se tuku i spretno izmiču opasnostima. Zanimaju me krimići u kojima se zrcali stvarnost i iz kojih čitatelj može zaključiti "eto, tako je to bilo u Kaliforniji 40-ih". Najviše sam uživao u duhovitim piscima - Čapeku, Beckettu i Marcelu Pagnolu, čije su mi četiri knjige uspomena na djetinjstvo bile poticaj da i sam pokušam napraviti sagu o vlastitom odrastanju.

NACIONAL: Imate li pri pisanju neki specifičan ritual?
- Prvo moram potpuno očistiti radnu sobu i baciti sve papire od prijašnjih tekstova. Zatim postavim ploču od pluta i na nju objesim popis likova i ambijenata iz nove priče. Likove, prazne fizionomije, uglavnom pronađem na internetu pa onda kažem kako će ovaj biti Bojnik, a onaj drugi Žaki. Lik Cimba napravio sam po uzoru na lik retardiranog vozača iz jednog Menzelova filma. Na internetu pronalazim i slike ambijenata u kojima su se mogli dogoditi zločini. Što se tiče samog pisanja, nekad sam bio prisiljen pisati noću jer nikad nisam bio slobodan pisac ni u radnom odnosu pa sam se zezao da sam pisac iz noćne smjene, kao radnici u Trikotaži. Postao sam svojevrsni književni vampir, koji je funkcionirao samo noću. Otkako predajem scenarij na Akademiji, imam vremena i danju. No višak slobodnog vremena zapravo mi nije poticajan; stalno mi se čini da ne moram pisati baš danas, ili ovaj tjedan, te da bih zapravo mogao početi od jeseni. Nekad, kad sam imao užasno malo vremena, iskoristio sam svaku slobodnu sekundu, što znači da taj eros pisanja u stisci radi puno brže i jače. Kad odem u mirovinu, vjerojatno više uopće neću pisati.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad vam je redatelj Branko Schmidt do neprepoznatljivosti izmijenio scenarij za film "Srce nije u modi"?
- Prodao sam Schmidtovu producentu scenarij, a on je od njega napravio komediju, što nije bilo zamišljeno. No promijenio ga je u skladu s režiserskim potrebama. Autor filma je redatelj, a mi scenaristi samo smo njegovi opslužitelji, nešto važniji od scenografa i šminkera. Ni mlađu sestru režiserku Snježanu Tribuson nisam mogao spriječiti da mi ne mijenja scenarij za film "Ne dao Bog većeg zla", naš prvi zajednički projekt. To je zakonitost te profesije. I Zdenek Sverák je svom sinu napisao pet verzija scenarija! Scenarij inače pišete kad vam ga netko naruči i kad s producentom potpišete ugovor. Što bih napravio sa scenarijem bez ugovora?

NACIONAL: Koje kolege pisce cijenite?
- Pratio sam hrvatsku književnost do FAK-a, a ovu postfakovsku slabo i gotovo ju i ne poznajem. Cijenim Gordana Nuhanovića, koji mi je zanimljiv i duhovit, iako on u toj fakovskoj estetici ne kotira visoko. Zatim Antu Tomića, najviše njegove kratke, duhovite forme, koje su nešto između literature i novinarstva, te Dalibora Šimpragu, čija mi je prva knjiga "Kavice Andreja Puplina" odlična. Mislim da bi Šimpraga mogao napisati sitcom nalik "Mućkama".
Književnost u maloj zemlji

NACIONAL: Jeste li mogli živjeti od pisanja?
- Ako ste samac s malim životnim potrebama, koji ne treba jednom godišnje otputovati u Beč i kupiti nekoliko CD-a, mogli ste preživljavati samo od pisanja. U vrijeme komunizma okrivljavali smo državu i uređenje, a nakon raspada Jugoslavije otkrilo se da smo mala zemlja, u kojoj književnost ne može postati visokoprofitabilna industrija. Znate li što znači objaviti roman u Njemačkoj koja ima 80 milijuna stanovniku, a koji će se prodati u dva milijuna primjeraka, pa ćete vi za svaki dobiti jedan euro? Govori se da je Nives Celzijus navodno prodala više od 45 tisuća primjeraka svoje knjige, no ta je zarada manja od one koju je mogla zaraditi fotografijama za Playboy. Kad bi nas bilo onoliko koliko don Anto Baković ili ostali fantasti našeg mentaliteta propagiraju, ni tada nas ne bi bilo dovoljno za razvoj profitabilnog izdavaštva.

NACIONAL: Pišete li nešto novo?
- Posljednje tri godine napisao sam zajedno sa sestrom 40 scenarija za humorističku seriju "Odmori se, zaslužio si", koja se emitira nedjeljom. Televizija nije naručila četvrtu sezonu, a ja ne pišem scenarije dok ih netko ne naruči. Spremam se pisati novi sedmi krimić o Nikoli Baniću. Znate, pričalo se da je Mahler uvijek želio nadmašiti Beethovena i napisati više simfonija od njega. No Beethoven nije završio Desetu simfoniju, tako da ga je Mahler ipak nadmšio. Tako sam i ja uvijek mislio kako bi bilo dobro da napišem roman više od Chandlera, koji je napisao sedam, a osmi je započeo, no nije ga završio jer je umro. Možda bi ipak bilo dobro da stanem na sedmom romanu i da ne izazivam sudbinu.