SRPSKI REDATELJ EMIR KUSTURICA s nogometašem Maradonom, o kojemu je snimio dokumentarac 'Maradona by Kusturica'Nadopuna redovnog kinorepertoara festivalskim alternativama u Hrvatskoj je postala nužnom za iole bolji uvid u aktualnu svjetsku filmsku scenu, a najnoviji srodan prilog revija je nazvana Cannes u Movieplexu. Još dok se dotično zagrebačko multipleksno kino zvalo Broadway Tkalča, priređene su u njemu dvije izuzetno vrijedne revije azijskog filma, a i pod novim imenom nastavlja sa sličnim programima. U drugom tjednu siječnja Movieplex je znači ponudio iznimno atraktivnu reviju filmova s prošlogodišnjeg Cannesa, no za razliku od revija azijskog filma, naslovi s ove nisu se (bar za sad) prelili na redovni repertoar.

Od 14 filmova s revije, četiri su ranije kod nas viđena - "Lornina šutnja" braće Dardenne (u Cannesu nagrađena za najbolji scenarij) u Puli, "Tri majmuna" Nurija Bilgea Ceylana (canneska nagrada za najbolju režiju) na Motovunu, te "Snijeg" Aide Begić i "Rumba" trija Abel - Gordon - Romy na ZFF-u (gdje je potonji osvojio glavnu nagradu). Pregled ostalih revijskih filmova, dostupnih nam do zaključenja ovog broja Nacionala, logično je započeti s prošlogodišnjim osvajačem Zlatne palme, ostvarenjem "Razred" u nas slabo znanog, a u svijetu vrlo cijenjenog francuskog sineasta Laurenta Canteta. Cantet se snažno afirmirao već prvim filmom "Ljudski resursi" iz 1999. (emitiran na HTV-u), ljevičarskom dramom o lijepom, pametnom i poštenom radničkom sinu koji započinje uspješnu menadžersku karijeru u tvrtki koja planira otpustiti radnike pred mirovinom, među kojima je i njegov vlastiti otac.

Taj uradak netipične, a tako aktualne tematike okitio se gomilom nacionalnih i međunarodnih nagrada (među ostalima titulom Europskog otkrića godine Europske filmske akademije), a i sljedeća dva Cantetova ostvarenja, "L'Emploi du temps" iz 2001., u kojem je socijalni angažman eksplicitnije spojio s egzistencijalističkim pristupom, te "Verse le sud" iz 2005. o tri sredovječne Sjeveroamerikanke u potrazi za užicima na bijedom preplavljenom Haitiju, imala su znatan odjek, da bi točku na i dosadašnje karijere postavio pobjedom u Cannesu s "Razredom". Taj film snimio je u autorskoj suradnji s Françoisom Bégaudeauom, 38-godišnjim romanopiscem i filmskim kritičarom koji je svojedobno radio kao profesor francuskog u srednjoj školi, pa je na temelju njegovih školskih iskustava, fikcionaliziranih u romanu "Entre les murs" (također izvorni naziv filma), Cantet realizirao ostvaraj u kojem Bégaudeau de facto glumi sama sebe. Riječ je o izvanredno autentičnom uratku smještenom u parišku školu koju pohađaju djeca imigranata i domicilnih Francuza nižih staleža, filmu lišenom uobičajenih artificijelnih dramatizacija karakterističnih za hollywoodske radove načelno srodnog tematskog usmjerenja, ali i za europske filmove koji na svoj način pokušavaju slijediti takve američke uzore (npr. iritantno neuvjerljivi estonski "Razred" prikazan na zadnjem ZFF-u). Namjesto horde maloljetnog ološa koja samo gleda gdje će nešto pošmrkati ili nekoga prebiti, s redovnim princem na bijelom konju kao plemenitom iznimkom, ovdje je riječ o mladićima i djevojkama kakvih se čovjek i sam sjeća iz svojih srednjoškolskih dana, sa svom njihovom nezrelošću i proplamsajima lucidne zdravorazumske logike (npr. kad nastavnika ostavljaju bez mogućnosti uvjerljivog odgovora pitajući ga zašto bi učili glagolska vremena kojima se danas praktično nitko ne služi).

Uz složenu interakciju učenika i nastavnika te prijepore unutar nastavničkih redova, Canteta i Bégaudeaua posebno zanima pitanje identiteta imigrantske djece, među kojima većina osjeća temeljnu pripadnost zemlji roditelja, ali ima i izuzetaka (crni dječak s Kariba koji se osjeća Francuzom, što izaziva protest kod drugačije mislećih mladića malijskog i marokanskog porijekla), a znakovito je i da nižestaleški bijeli Francuzi ne ispoljavaju nacionalni osjećaj, štoviše, jedna od djevojaka u jednom ga trenutku lakonski odbacuje. Uglavnom, "Razred" je slojevit film koji otvara razna bitna pitanja ne nudeći jasne, a kamoli konačne odgovore, jer situacija koju istražuje presložena je da bi instant rješenja bila iole uvjerljiva. S velikom je reputacijom stigao i (primarno) izraelski animirani film "Valcer s Bashirom" Arija Folmana, neka vrst crtanofilmskog dokumentarca o filmskom režiseru koji kroz razgovore s nekadašnjim suborcima pokušava vratiti izgubljeno sjećanje na ono što se dogodilo u palestinskim izbjegličkim logorima Sabri i Shatili u Libanonu rujna 1982., kad su kršćanski falangisti pod izraelskim nadzorom, navodno čisteći logore od terorista, a zapravo osvećujući se za ubojstvo svog vođe i nesuđenog libanonskog predsjednika Bashira Gemayela, počinili masakr nad neutvrđenim brojem civila (procjene se kreću od nekoliko stotina do nekoliko tisuća), uključujući znatan broj žena i djece.
Precjenjena 'Glad'

Iako Folman poseže za psihološkim stereotipom potisnutog sjećanja uslijed proživljene traume, takav postupak omogućuje svojevrsnu trilernost u razvoju njegova filma od (metaforičkog) postavljanja tajne do njenog (konkretnog) razrješenja, u samoj završnici garniranoj efektnim prijelazom iz crtanofilmske stilizacije u šokantne dokumentarne snimke ženskih i dječjih leševa, čime prebacuje težište s posrednih (izraelski vojnici traumatizirani 'držanjem svijeće' u masakru) na izravne žrtve, što je itekako moralan čin, iako se mora reći da svođenje izraelskog sudjelovanja u zločinu na neupućeno asistiranje krvnicima vjerojatno ne odgovara cjelovitoj istini. Sa silnim brojem nominacija i nagrada, uključujući titulu Europskog otkrića godine i Zlatnu kameru u Cannesu za najbolji debi, ovjenčala se i "Glad" britanskog konceptualnog umjetnika Stevea McQueena, ali i pored impresivne vizualnosti dosezi tog filma poprilično su precjenjeni. U opisu štrajkačkih akcija IRA-inih članova u britanskim zatvorima u thatcherijansko doba, s kulminacijom u suicidalnom štrajku glađu, McQueen je posegnuo za nekonvencionalnom dramaturgijom labavo povezavši tri narativno-karakterizacijska bloka (onaj o zatvorskom čuvaru 'najšepavije' funkcionira), te kontrapunktiravši elaboriranu etičko-političku dijalošku sekvencu pri kraju filma s prethodećim joj izrazitim dijaloškim minimalizmom. No distancirano naturalistički pristup u sprezi s oporom inačicom esteticizma uglavnom ostaje na površini stvari, opća koncepcija preočito je konstruirana, odmažu i završni prodori pretencioznog simbolizma, pa se "Glad" doima kao odvažna, no u konačnici ne i izuzetno uspjela svojevrsna stvarnosno-politička varijacija osebujne poetike Kubrickove kapitalne "2001. Odiseje u svemiru". Sličnog je kvalitativnog dosega i dokumentarac "Maradona by Kusturica", u kojem najčuveniji eksjugoslavenski sineast svoj (navodni) filmski genij izjednačava s Maradoninim nogometnim, sustavno promovirajući "malog zelenog", a implicitno i sebe, kao pankera, od čega je ridikuloznije samo Pavičićevo povezivanje punka i Thompsona. Film ipak sadrži antologijsku, emocijama iznimno nabijenu sekvencu Maradonina pjevanja dojmljive autobiografske pjesme u noćnom klubu, insertirane arhivskim prizorima iz nogometaševa života, a ne treba zanemariti ni poslasticu u vidu lezbijskog plesa dviju ultrarasnih djevojaka u istom klubu, iako su samom Kusturici, kao "pravom muškarcu", nogometni prizori bili kud i kamo zanimljiviji.