SURADNJA NA SINGLU 'LOVA' Zdenka Vučković davala je satove pjevanja Simoni Gotovac, za koju kaže da ne bi imala ništa protiv da ona otpjeva njezin hit 'Zeko i potočićProšle godine, na 50. obljetnicu Opatije '58. kada su Zdenka Vučković i Ivo Robić pobijedili s pjesmom "Moja mala djevojčica" ("Tata, kupi mi auto"), gotovo se nitko nije sjetio te "male djevojčice" i prvog televizijskog prijenosa jednog festivala u bivšoj Jugoslaviji. No, pažnju javnosti Zdenka Vučković nedavno je ponovno privukla dajući Simoni Gotovac satove pjevanja te pojavljivanjem na promociji njezina singla "Lova". Zdenka Vučković jedna je od rijetkih koja je to učinila bez predrasuda i omalovažavanja, čemu su mnogi, kad su Gotovčevi u pitanju, skloni, a za Simonu kaže da zrači dobrotom. Dapače, ne bi imala ništa protiv da upravo Simona otpjeva njezinu pjesmu "Zeko i potočić", čije note ni nakon pola stoljeća nisu zastarjele i vole ih slušati uvijek neki novi klinci. Zdenka Vučković zvijezda je postala sa samo 15 godina. Nemoguće je nabrojati sve festivale na kojima je nastupala i nagrade koje je osvojila, no najviše je bila vezana uz zagrebački i opatijski festival, a pjesma "Zagreb, Zagreb" u njezinoj je izvedbi prema ocjeni Društva skladatelja postala najizvođenija pjesma o Zagrebu svih vremena te je zbog toga 2000. od Obiteljskog radija primila statuu Dora Krupićeva. No, umjesto proslavom 50 godina karijere, prošle je godine pažnju javnosti privukla tek zbog intervjua u Večernjem listu u kojem je izjavila da će na kraju ispasti da su u njezinoj generaciji postojali samo Arsen Dedić i Gabi Novak, zbog čega ju je ovaj poznati glazbeni par teško izvrijeđao. Sa Zdenkom Vučković sastali smo se u hotelu Esplanade, gdje je prvi put nastupala kao osmogodišnja djevojčica, gdje ju je njezin budući muž Krešimir Oblak prvi put izveo na ručak te gdje je kasnije često bila zvijezda čuvene Ovalne sale. Tijekom razgovora, njezine uspomene iz 50 godina duge karijere, koju su najviše obilježili pjevači Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Vice Vukov i Toni Kljaković, nisu prestajale navirati.

NACIONAL: Kakvu karijeru prognozirate Simoni Gotovac?
- Nikad nisam voljela biti osoba koja nekome sudi, mogu samo nekome pomoći tako da mu pokažem kako se vježba glas ili napišem pjesmu. Angažirala sam klaviristu Vanju Lisaka i najprije smo vježbale malo zajedno da vidimo ima li ona uopće sluha, a kasnije su oni nastavili suradnju. Kad sam ja bila mlada, mi nismo imali nikoga da nas uči. Međutim, da biste se bavili zabavnom muzikom ne trebate imati Akademiju. Profesor Zlatko Šir, kod kojeg sam neko vrijeme u početku vježbala, rekao mi je da ne bi želio pretjeranim učenjem pokvariti posebnost mog glasa. Mislim da i Simonu samo treba dobro usmjeriti. Alka Vuica na njezinoj je promociji dala ideju da Simona snimi "Zeko i potočić", a ja nemam ništa protiv toga.

NACIONAL: Kako to da ste se odazvali pozivu Nove TV na promociju Nives Celzijus?
- Kad već od Hrvatske televizije, gdje ste počeli i napravili karijeru, i koju doživljavate kao svoju i mislite da ona isto tako o vama vodi brigu, doživite da vas zovu svakih pet godina, ako izuzmemo prošlotjedno gostovanje u emisiji "Dan za danom", onda idete tamo gdje vas zovu. Na promociji spota prvi put sam upoznala Nives Celzijus i vidjela da je to jako dobra djevojka. Nije važno što ima veliki dekolte. Ona je jednostavno slobodna. Iako ima muža koji puno zarađuje, želi biti samostalna i želi vlastitu karijeru. Ima više talenata u sebi, a to je poželjno za svaku ženu jer nikad ne znate gdje kakva ljepotica na uglu stoji koju će vaš muž ili dečko na kraju izabrati.

NACIONAL: Kome ste sve od mladih pjevača pomogli?
- Ne bih rekla pomogla, ali kazeta Jasne Zlokić iz Vela Luke preko jednog je prijatelja došla k meni i ja sam je nosila u Split. Vlado Kalember je kao dijete došao sa svojom sestrom na moja vrata po autogram jer je bio naprosto zaljubljen u mene, Ani Štefok dala sam pjesmu "Bez tebe mama" i još neke koje sam ja željela pjevati. Kad je HTV početkom 90-ih radio emisiju 50+ posvećenu meni, pozvala sam u goste i Severinu, iako ju nisam poznavala. Tada je tek počela pjevati, bila je prekrasna, divna i skromna djevojka, već sam tada vidjela u njoj da ima tu jednu notu koja će se svidjeti publici. Iako nosimo isto prezime, nismo u rodu. No, njezina mi je sestra rekla da je dobila ime Zdenka po meni. A u jednoj Gloriji pročitala sam da je Kolinda Grabar Kitarović dobila ime po mojoj pjesmi "Kolinda" koju je njezina mama slušala na putu u rodilište.

NACIONAL: No, posljednjih 20 godina kao da ste nestali?
- Nisam nestala, i dalje pjevam, ali nikad nisam imala nekog tko bi me gurao. Žalosno je da se na dan kad su me pozvali da pomažem Simoni održavao 55. Zagrebački festival. Ja sam, barem su mi tako govorili, neki sinonim Zagreba, pa tako i tog festivala, na kojem sam nastupila više od 30 puta. Gotovo 50 godina promičem ime Zagreba u svijetu i doma. Pjesma "Zagreb, Zagreb" postala je zaštitni znak tog festivala, Marko Novosel i ja izveli smo je u dvije verzije. Gospođa Justina Sape, koja je pisala tekst, rekla je da je to pisala za mene jer tu pjesmu mora otpjevati osoba koja ima veze s tim gradom. I mislim da je meni taj dan bilo mjesto na pozornici Zagreb festa. Umjesto toga, dobila sam kući poštom kartu za gledalište, što me uvrijedilo. No, koliko god se netko svjesno ili nesvjesno trudio mene degradirati, uvijek nekako isplivam na površinu, jer me ima, još uvijek trajem. A neki bi ljudi htjeli izbrisati prošlost.

NACIONAL: Zbog toga ste i izjavili da će ljudi misliti da su u vašoj generaciji postojali samo Arsen Dedić i Gabi Novak?
- Ja time nisam željela njih uvrijediti, nego naglasiti da su postojali i postoje i drugi pjevači. No, taj "nježni" pjesnik i njegova žena, koja se nikada nije eksponirala kao prosta osoba, nazvali su me kad je to objavljeno i izgovorili stvari koje nisu za ponoviti. Arsen mi je rekao: "Mizerijo jedna, tko te uopće treba, Gabi i ja možemo pjevati pet puta na dan, tko si ti? Nemaš djece pa si puna mržnje." Time je uvrijedio sve žene koje nemaju djecu. A ja sam od 58, od kada datira moje ime kao pjevačice, ostala naivna. I drago mi je da mi je srce ostalo dječje.

NACIONAL: Je li vam ikad dosadila pjesma "Zeko i potočić"?
- Ne, obožavam tu pjesmu. Autor Branko Mihaljević nazvao me nekoliko mjeseci prije smrti, da mi kaže: "Zdenka, nisam vam se nikad zahvalio za pjesmu." A ja nisam slutila da zove da se oprosti. I nikad neću oprostiti autorima Porina koji me nisu pozvali da otpjevam tu pjesmu u Osijeku kad mu je posthumno dodjeljivana nagrada. Nisu me zvali ni na veliku priredbu za donaciju Petrovoj bolnici. Ja sam već tada imala pjesmu "Hvala ti mama za život, za ovaj grad, adresa mi je zauvijek rodilište Petrova". Kad je Jacques Houdek čuo tu pjesmu, želio je čak svoj drugi dječji album nazvati po njoj. Ali, znate šta su mu rekli u Croatia Recordsu? Da to nije zgodno jer spominjem Bad Blue Boyse. Ako se u ovom gradu ne smije spominjati Dinamo, što se onda smije u Zagrebu?

NACIONAL: Vaš prvi veći nastup bio je 1957. na "Prvom pljesku" u zagrebačkom Varieteu, današnjem Kerempuhu.
- Kako sam već tada bila solistica u zboru, na natjecanje su me prijavile prijateljice iz škole. Sve je bilo krcato, ali one su se silno gurale da bi došle do Vikija Glovackog i Brace Reisa. A ja sam stajala negdje u pozadini kao i uvijek u svom životu. Onda je došla ta 1958., postigli smo veliki uspjeh i Ivo Robić i ja smo puno nastupali, iako sam ja u to vrijeme još išla u školu. Imam oko 400 snimaka, ali uglavnom sam se napjevala "Tata kupi mi auto", kao da nitko nema druge ideje kad se ja pojavim. Obožavam tu pjesmu, ona me nekako stavila u orbitu koju mnogi žele, a nikad nisu dočekali. Imam sreće što sam otpjevala neke pjesme koje se i nakon 50 godina vrte po radiostanicama, ploče se izdaju stalno, samo s drugom naslovnicom.

NACIONAL: Imate li vi koristi od toga?
- Ne, ja nemam ništa od toga. Croatia Records preuzela je tu tvornicu od bivšeg Jugotona, oni kažu da su naslijedili njihove ugovore. Ali morali su naslijediti i obveze. Preuzeli su moje pjesme i godinama ih izdaju, čak su priznali da se jedne godine, kad nije bilo prođe novih pjesama, to stalno prodavalo. Ja nisam dobila ni jedne kune, jedne lipe od njih. Trebala sam davno dobiti platinastu ploču, ali danas platinaste ploče dobivaju ljudi koji prodaju "tri i pol" ploče. Ja ne znam ni koliko sam ploča prodala. Moje zlatne ploče dostizale su tiraž od 100 tisuća albuma, srebrne 50. A danas vidim kako vlasnici Croatia Recordsa kupuju jahte, kako se luksuzno živi. Na čemu, na našem radu? Očito ću satisfakciju morati potražiti u Palači pravde.

NACIONAL: Od čega zapravo danas živite?
- Trebala bih živjeti na lovorikama svoga rada, a kako? Sreća je bila što sam puno nastupala u Rusiji i Americi. Nešto ZDENKA VUČKOVIĆ, pjevačica na vrhuncu karijere krajem 60-ihje ostalo, ali nikad ne možete napraviti zalihu za cijeli život. Moja je ploča u Rusiji prodana u milijunskim primjercima. Pjevala sam na ruskom, engleskom, talijanskom. Mi smo Rusima donosili zapad. Iako je to bila zemlja koju sam najmanje voljela zbog režima, ostala mi je u najdivnijem sjećanju.

NACIONAL: Zašto su vam 1980. komunističke vlasti uzele pasoš?
- Iznenadila sam se kad je taj podatak izašao u knjizi književnika i disidenta Jakše Kušana. Piše kako su pasoše izgubili popularna hrvatska pjevačica Zdenka Vučković i general Janko Bobetko. Ne znam koliko ga dugo on nije imao, ali meni su ga oduzeli na dvije godine, zato što smo pjevali u dijaspori. Kad sam išla u Cleveland na koncert, uzeli su mi za zlo što nisam najprije išla u konzulat pitati za dozvolu. O tome se nije ništa znalo jer su me upozorili: "Nemojte se slučajno žaliti Titu." U to je vrijeme i Vice Vukov bio prisiljen napustiti svoju zemlju i žalosna sam kad vidim da i danas političari koriste moć kako bi zabraniti koncerte Thompsona.

NACIONAL: Jeste li pjevali Titu?
- Po Titovoj želji pjevala sam s Markom Novoselom za jednu Novu godinu na Brijunima 60-ih. Bila je čast kad jedan predsjednik, bilo tko on bio, zaželi da mu vi pjevate. Za večerom sam imala čast sjediti uz Krležu. Bila sam pozvana da ostanem duže od gospođe Bele Krleže, ali nisam. Jer nikada nisam koristila takve stvari. Kako bih uopće mogla izgovoriti nešto poput: "Čujte, druže Tito, ja bih željela više nastupati." A bilo je takvih. Kad sam odlazila, rukovala sam se sa svima, i kad sam došla do Petra Stambolića starijeg, rekla sam: "Doviđenja i pozdrav gopođi." Nisam nikad govorila druže i drugarice. A on je na to poludio: "Gospođi? Mi smo ovdje drugovi." Onda je Koća Popović ustao u moju zaštitu.

NACIONAL: Kada ste upoznali supruga Krešimira Oblaka?
- Nakon Opatije '58. mijenjao je mog klavirista Branka Bulića. No, nakon toga bila bih ga i zaboravila da mi Kamelija Zavrl, majka Huseina Hasanefendića Husa iz Parnog valjka, nije rekla da je zaljubljena u njega. Sreli smo se ponovno kad sam potpisivala ugovor za neke radio snimke. Bila je to ispočetka jedna simpatija izdaleka. Bio je 13 godina stariji od mene i mislila sam da je odavno oženjen. Onda me pozvao u Esplanade na ručak, poslije smo išli u kino i tako je počelo.

NACIONAL: Jeste li u vrijeme najveće popularnosti imali problema s obožavateljima?
- Ne, ali bilo je situacija da sam išla u dućan, a vani bi me čekalo desetak ljudi. Od nelagode bi mi se ukočila noga. No, kad me Jugoton zvao na potpisivanje ploče "Kolinda" u dućanu u Bogovićevoj, strepila sam da nitko neće doći. A ondje je bio trostruki red od kina Balkan do dućana. Trebala sam s Krešom ići u 20 sati u kino, a to je počelo u pet i nije prestalo. Nismo mogli ići u kino taj dan. Trgovina je radila dok je bilo ljudi. Svatko me htio nešto pitati, ili me dodirnuti, ili da im potpišem ploču. Doživjela sam od Zagrepčana veliku ljubav.