Srećko JurdanaDržavno odvjetništvo Republike Hrvatske odlučilo je zadnjih dana objaviti informaciju o odbacivanju dviju kaznenih prijava - protiv pokojnog Ive Pukanića i NCL Media Grupe - koje su u travnju 2008. godine podnijele njegova supruga (Mirjana Jusup Pukanić) i udruga Babe. Prijava protiv Pukanića odnosila se na "nasilničko ponašanje u obitelji", "zlouporabu opojnih droga", "obljubu zlouporabom položaja", a protiv NCL-a zbog "otkrivanja profesionalne tajne i uporabe osobnih podataka". Bile su već, uostalom, bezobzirno - bez ikakve zadrške i provjere - popularizirane u raznim medijima i političko-medijskim krugovima koji su u Pukanićevoj obiteljskoj situaciji istraživali priliku da se definitivno obračunaju i s njim, i s Nacionalom u kojem je bio predsjednik uprave. Aktualnoj informaciji, da su službeno odbačene, poklanja se neusporedivo manja medijska pažnja. Objavili su je samo Večernji list, pa Nova TV. Nova TV je prednjačila svojedobno u tendencioznim napadima na Pukanića i NCL preko svoje bivše službenice Mirjane Hrge, ali danas je navedenu informaciju objavila.
Za Ivu Pukanića odbacivanje prijava nije više vijest. U međuvremenu je, zajedno s Nikom Franjićem, poginuo u podmetnutoj eksploziji na parkiralištu Nacionala. Spoznaja da za života nije dočekao pravnu satisfakciju tragična je. Trebala mu je (ta satisfakcija), nakon bezočne propagandne operacije koja je bila provedena protiv njega. Često je govorio o tome kako raspolaže informacijama da istraga protiv njega nije pronašla elemente za bilo kakvu inkriminaciju, da je DORH prijave odbacio kao neutemeljene, i da samo čeka trenutak kad će to doći u javnost. Taj trenutak za njega je stigao prekasno. Odvjetništvo je, međutim, imalo razloge za dug postupak. Željeli su provesti vrlo temeljitu istragu, kako im fabricirano "javno mnijenje", odnosno skupine koje su Pukanića podvrgnule agresivnoj anatemizaciji, ne bi mogle predbacivati subjektivnost i pristranost. Stoga su i obrazloženja odbacivanja prijava izuzetno duga, temeljita, i raščlanjuju sve bitne pojedinosti. Osim toga, DORH je nakon Pukanićevog ubojstva mogao - pravno promatrano - obustaviti istragu, s obzirom na činjenicu da subjekta više nema, i odustati od donošenja rješenja o odbacivanju prijave protiv njega. Nije to učinio, vjerojatno upravo zbog namjere da pokaže do kakvih je saznanja došao dok je Pukanić bio živ, i da se time otvori prostor za njegovu moralnu rehabilitaciju.
Uglavnom, nema nasilništva, nema droge u njegovu DNK, nema crimena. Čekanje na službenu objavu da se protiv njega ne vodi nikakav postupak stajalo je dosta živaca i Pukanića i ljude koji su mu bili bliski, jer znalo se da bi time na vjerodostojan način začepio usta svim urlatorima koji su u njemu tražili hranu za svoje destruktivno-trijumfalističke porive. Iz DORH-a su, međutim, službene poruke stigle tek danas, i to je u redu, bez obzira na to što za Pukanića osobno nemaju više smisla, i što je njihov opći dramski učinak gotovo beznačajan u odnosu na tragediju koja se zbila u međuvremenu. Ako nemaju smisla za njega osobno, svakako imaju smisla za njegovu kćer i obitelj.
Rješenje o odbacivanju prijave (Mirjane J. P. i Baba) protiv NCL-a Odvjetništvo je donijelo još 14. listopada, kad je Pukanić bio živ. Za njega bi bilo značajno da je rješenje tada i objavljeno: zbog lažnih inkriminacija u prijavi - "otkrivanja profesionalne tajne i osobnih podataka", što se odnosilo na pažljivo nijansirani tekst o njegovoj bolesnoj supruzi - ritualno je izbačen iz Hrvatskog novinarskog društva. Mediokriteti okupljeni oko Zdenka Duke ponadali su se da će bezrazložnim iživljavanjem nad Pukanićem za sebe kupiti simpatije kod NCL-ove konkurencije. Cijelo to kolektivno lešinarenje nad jednom osobom i jednom obitelji danas se pokazuje u realnom svjetlu, kao ono što je uistinu i bilo: vendetta malicioznih poltrona koji se preko tuđe kože bore za svoj trenutak javne pažnje.
Opis situacije koja je prethodila Pukanićevoj pogibiji, potaknut objavom Odvjetništva o odbacivanju prijava, zapravo je analiza jednog licemjernog kolektivnog mentaliteta i njegovih društvenih poluga, koje uživaju u tuđoj nesreći i vlastitoj nametljivosti pretvarajući se da se "bore za pravdu". Na temelju čega su, na primjer, famozne Babe, uz asistenciju naivnih suradnika poput Ive Banca, pokrenule "akciju spašavanja" Mirjane Jusup Pukanić? Destabilizirana osoba s anamnezom, nad kojom se provodi istraga zbog potvrđenog uživanja kokaina, samoinicijativno je odlučila prirediti tešku javnu scenu, i umjesto da se to u zaštitničkim krugovima shvati kao ono što jest - to jest: kao simptom koji zahtijeva hitan medicinski tretman - shvatilo se kao idealna prilika za obračun s njezinim suprugom.
Smjestili su je u "sigurnu kuću", u njoj je na državni račun držali mjesecima, a i danas je još čuva interventna policija, iako ženi nitko nije prijetio, nitko je nije napadao, i nitko joj nije branio da živi kako hoće u svom superkomfornom stanu. Trebalo je, međutim, pod svaku cijenu izmisliti i fabricirati prijetnju, da bi se došlo do bilo kakvog argumenta za prijavu protiv njezinog muža. Sanja Sarnavka i njezina grupa shvatile su vrlo brzo pravo stanje stvari: da je gospođa koju "štite" pacijentica i ovisnica koju ne ugrožava nitko osim nje same, no ustrajavale su do posljednjeg daha u nametanju svoje fiktivne slike stvarnosti koja im je osiguravala publicitet, a preko njega smisao postojanja i sredstva za realizaciju tog postojanja. Babe, pojedini mediji, HHO, cijeli taj hipokritski krug koji je uništavao jednu obitelj preko interesne eksploatacije Mirjane Pukanić, dobio je danas završni metaforički šamar objavom Državnoga odvjetništva da razloga za istragu nad Pukanićem nije bilo, niti ga ima. Posmrtna utjeha ne postoji, ali poruka nešto govori živima.
Samoubojstvo policajca; Brzopleti sudovi o Titu
Policajac Nenad Ružojčić ubio se službenim pištoljem u WC-u policijske stanice, kad su ga priveli jer je pijan automobilom naletio na pješakinju (koja je prošla s lakšim ozljedama). Incident je odjeknuo i u javnosti i u policijskim krugovima. Za javnost je posebno intrigantna očita primjena dvostrukih kriterija u policiji, koja je posredno dovela do tragedije. Za Ružojčića su znali da pije, i da je sklon vožnji u pijanom stanju, ali nisu poduzimali ništa da ga u tome spriječe. Osim toga, nisu mu nakon privođenja oduzeli oružje, što je condicio sine qua non svakog regularnog postupka prema osobi koja je pod utjecajem alkohola izazvala nesreću ili eksces. “Drugarska” tolerancija prema destabiliziranome kolegi disciplinski je prekršaj prvoga reda, i ukazuje na činjenicu da u hrvatskoj policiji postoji ne samo problem generalne primjene kriterija zakonitosti, nego i problem elementarne sposobnosti psihološke procjene određene situacije.
* * *
Pojavila se na tržištu knjiga koja opisuje nekadašnju komunikaciju Josipa Broza sa Staljinovom tajnom službom (NKVD), i u novinama (Jutarnji list) agresivno je predstavljaju kao potvrdu teze da je Tito bio teški druker koji je na položaj šefa partije došao preko nemilosrdnoga žrtvovanja svojih konkurenata. Kako je Broz preživio moskovski hotel Luks, i vratio se u Jugoslaviju kao partijski vođa, to je doista enigma. Teza da je to postigao isključivo beskrupuloznim cinkanjem, stoji - međutim - na labavim temeljima. “Karakteristike” o kolegama pisali su - po zadatku - za NKVD tada svi, Tito jednako kao i njegovi drugovi koji su se borili za vlast. U pravilu su međusobno podmetali jedni drugima, na suptilne ili manje suptilne načine, jer to se od njih očekivalo. U Brozovim izvještajima, barem onima koji se danas objavljuju kao senzacija, nema za njega ništa posebno kompromitantno, odnosno ništa što bi ukazivalo da je upravo zbog njihove malicioznosti on postao favorit Kominterne. Svima onima koji se vole baviti Brozom bilo bi bolje da pomnije istraže fenomen, prije negoli započnu o njemu nametati kategoričke zaključke.
