POTPREDSJEDNIK VLADE Damir Polančec, bivši predsjednik HFP-a Grga Ivezić i Hans Zollner, predsjednik CMIja, prilikom potpisivanja ugovora o privatizaciji Željezare SisakNacional je došao u posjed dokumenata iz kojih je vidljivo kako će tijekom 2009. Hrvatski fond za privatizaciju poslovnim bankama morati platiti više od 316 milijuna kuna na temelju otplate kredita podignutih tijekom posljednjeg desetljeća. Riječ je o zaduženjima koja nisu uvrštena u financijski plan Hrvatskog fonda za privatizaciju, a u skladu s time ni u državni proračun. Također, dokumenti koje posjeduje Nacional dokaz su katastrofalne poslovne politike Hrvatskog fonda za privatizaciju. Posljednjih desetak godina Fond je, na potpuno netransparentan način i bez primjene stručnih kriterija, potrošio milijarde kuna na pomoć brojnim tvrtkama u državnom vlasništvu. Fond je, na zahtjev političke vlasti, otkupljivao njihova zaduženja, izdavao im kratkoročne pozajmice i dodjeljivao im financijsku pomoć.
To se činilo kako bi privremeno bila spriječena propast nekih tvrtki i socijalni nemiri, iako je bilo jasno kako te tvrtke nikad neće biti sposobne državi vratiti novac koji su dobile. Takva poslovna politika rezultirala je milijunskim dugovima Fonda, a iako se oni ne prikazuju nigdje na bilanci te institucije, iz godine u godinu sve su veće financijsko opterećenje za hrvatske građane. Posljedica takve prakse je činjenica da će Hrvatska tijekom 2009. morati otplatiti kredite koje je Fond podigao za račun nekih tvrtki koje odavno više ne postoje ili su prodane privatnim vlasnicima.

Tako je Fond za privatizaciju, inače zamišljen kao institucija koja će kroz prodaju državne imovine ostvarivati značajan profit kojim će se puniti državni proračun, postao veliki gubitaš i značajno opterećenje za državni proračun. Dapače, s obzirom na to da su te obveze prikrivene i da novac za njih nije predviđen ni u proračunu Fonda ni u državnom proračunu, lako je pretpostaviti kako će njihova otplata vjerojatno biti financirana sredstvima prikupljenim od prodaje ostatka imovine koju Fond posjeduje. Tako se može pretpostaviti kako proračun 2009. gotovo da neće profitirati od prodaje državne imovine, nego će sva sredstva prikupljena na takav način biti upotrijebljena za pokrivanje aktualnih dugovanja.
Većina od 43,5 milijuna eura duga koliko, prema službenim dokumentima Fonda koje posjeduje Nacional, ta institucija mora vratiti tijekom 2009. posljedica je kredita koje je HFP podigao kod poslovnih banaka. Naime, kako bi spriječila propast određenih tvrtki u državnom vlasništvu, Vlada je direktno svojim odlukama ili putem svojih predstavnika u upravnom odboru Fondu više puta naložila da kod poslovnih banaka podigne kredite. Ta sredstva uglavnom su korištena u dvije svrhe. Država bi tako otkupila potraživanja banaka prema državnim poduzećima i spriječila njihov stečaj ili im dala kratkoročne pozajmice kako bi te tvrtke mogle normalno poslovati.

Nacionalov sugovornik, inače dobar poznavatelj stanja u Hrvatskom fondu za privatizaciju, smatra kako je trenutačna financijska situacija u Fondu posljedica godina lošeg upravljanja državnom imovinom: "Teoretski nema ništa loše da država pomogne tvrtkama u svojem vlasništvu, ali ta pomoć ima smisla samo ako ta pomoć rezultira uspješnim poslovanjem tih tvrtki u budućnosti. Problem je u tome što su se odluke o financijskoj pomoći donosile bez ikakvih financijskih analiza, samo na temelju političkih kriterija. Država je kupovala socijalni mir, tvrtkama odobravala goleme iznose financijske pomoći, a da te kompanije nisu ni na koji način restrukturirale svoje poslovanje. Mnoge od njih i danas su na rubu propasti, pa ispada da je država, preko Fonda, potrošila milijarde kuna kako bi odgodila neizbježno." Primjer takvog poslovanja je kredit koji je Fond podigao 2003. kod Riječke banke, današnje Erste banke, vrijedan 80 milijuna kuna. Novac je kao kratkoročna pozajmica preusmjeren u Dalmaciju, tvornicu ferolegura iz Dugog Rata. Proizvodnja u tvornici je obustavljena, radnici su otpušteni, a atraktivno zemljište na kojem se nalazila tvornica prodano je za 8,5 milijuna eura stranim investitorima. Ipak, više od pet godina nakon gašenja proizvodnje, spomenuti kredit dolazi na naplatu, pa će Fond ove godine Erste banci morati platiti 8,8 milijuna eura. Dakle, u konačnici je Hrvatska ostala bez velike industrijske kompanije i zemljišta na kojem se tvornica nalazila, radnici su ostali bez posla, a cijelu transakciju Fond je na kraju završio s minusom od 300 tisuća eura. Slučaj Dalmacije samo je jedan u nizu slučajeva gdje je Fond potrošio značajna financijska sredstva na pomoć državnim tvrtkama, iako je ispravnost takvih poteza, s poslovne strane, bila vrlo upitna. Štoviše, Fond je preuzimao dugove pojedinih tvrtki u vrlo čudnim aranžmanima. Primjerice, 2002. Vlada je Fondu naredila da od Zagrebačke banke otkupi potraživanja te banke prema PIK Vrbovcu. Potraživanja su iznosila nešto više od 88,5 milijuna kuna, a ZABA je Fondu potraživanja prodala uz značajan diskont, po cijeni od 55,7 milijuna kuna, te istovremeno Fondu izdala kredit pomoću kojeg je podmireno dugovanje.

Riječ je o aranžmanu koji je etički vrlo upitan, jer državna institucija preuzeti dug banci vraća preko kredita koji joj je izdala ta ista banka. Iz te perspektive vrlo je upitno koliki je stvarno diskont ZABA stvarno odobrila HFP-u, a koliki je dio kompenzirala preko kamata na izdani kredit. Sličan je aranžman Hrvatski fond za privatizaciju sklopio i u slučaju SLAVKO LINIĆ svojedobno je bio najmoćniji čovjek u Fondu, iako nikad nije i formalno bio njegov predsjednikpoljoprivrednog kombinata IPK iz Osijeka. Ta tvrtka bila je dužna više od 20,6 milijuna eura Slavonskoj banci. Država je otkupila ta potraživanja, a sredstva za to prikupila putem kredita kod Hypo Alpe Adria banke, inače vlasnika Slavonske banke. Takvi angažmani sklapani su tijekom koalicijske vlade Ivice Račana, a otkad je vlast preuzeo HDZ, glavni kreditor Hrvatskog fonda za privatizaciju postala je Hrvatska poštanska banka, inače u državnom vlasništvu. Samo tijekom 2007. HFP je u toj banci podigao tri kratkoročna kredita ukupne vrijednosti veće od 13,5 milijuna eura. Taj novac potrošen je na kratkoročne pozajmice nekim državnim tvrtkama poput Vjesnika, Bizovačkih toplica, Borova, Imote, KIM-a, Elcoma, Adrichema i ostalih. Ti krediti ove godine dolaze na naplatu, pa će, uz kamate, za tu svrhu Fond morati izdvojiti 14,7 milijuna eura. Tek nešto manje, 14 milijuna eura, Fond će morati izdvojiti za podmirenje kredita Hypo Alpe Adria banke koji je HFP preuzeo u svibnju prošle godine.
Sve u svemu Fond će za podmirenje kreditnih obveza u 2009. morati izdvojiti 43,5 milijuna eura. Financiranje manjeg dijela tog duga, kamata u visini od 4,1 milijun eura, predvidio je u svom financijskom planu za 2009. Ipak, povrat glavnice u visini od 39,2 milijuna eura nije predviđen nigdje u rashodovnoj strani financijskog plana za 2009. Zbog toga je logična pretpostavka kako će Fond te obveze pokušati podmiriti sredstvima dobivenim od prodaje državne imovine koju posjeduje u svom portfelju. Inače se u poslovnim planovima Fond klasificira u posebnoj kategoriji, nazvanoj "priljev". Razlog tomu je činjenica da bi Fond takva sredstva odmah trebao preusmjeriti u državni proračun ili staviti na raspolaganje Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj. Ta sredstva Fond ne bi trebao koristiti za financiranje svog poslovanja. Ipak, planiranih 100 milijuna kuna od prodaje državne imovine na kraju bi moglo biti korišteno za otplatu HFP-ovih kredita. Zbog toga je teško očekivati da će u idućoj godini hrvatski proračun profitirati od privatizacije državne imovine, dapače moguće je čak da će i Ministarstvo financija na kraju morati pružiti financijsku pomoć Fondu kako bi mogao ispoštovati sve svoje preuzete obveze.

Podaci iz dokumenata koje posjeduje Nacional dokaz su katastrofalne poslovne politike koju je Fond godinama vodio. Rezultat nestručnosti i političkog utjecaja na upravljanje tom institucijom rezultirali su golemim gubicima koje će u konačnici snositi hrvatski porezni obveznici. Hrvatski fond za privatizaciju u ovom trenutku ima više od milijardu kuna potraživanja prema tvrtkama koje su dijelom ili većinski u državnom vlasništvu. Novac mu danas duguje 28 tvrtki, uz još nekoliko kumulativnih kredita koje je Fond preuzeo od Hrvatske poštanske banke. Najveći dužnik su Hrvatske željeznice s 319 milijuna kuna duga, a slijede ga Borovo sa 180 i Vjesnik s 90 milijuna kuna nepodmirenih obveza. Većina tih poduzeća i danas se nalazi u teškoj situaciji, na rubu stečaja i prilično je izvjesno da neće moći vratiti novac koji su dobili od HFP-a. Čak ako HFP kroz privatizacijski proces i uspije pronaći investitore zainteresirane za kupnju neke od zaduženih tvrtki, prilično je izvjesno da će te tvrtke inzistirati na tome da im se dio ili cijeli dug na kraju otpiše. Zbog toga je vrlo izvjesno kako će i idućih godina Fond proizvoditi gubitke zbog toga jer će morati otplaćivati zaduženja tih tvrtki. Pridoda li se tome činjenica da je daljnjih 1,4 milijarde kuna koje je HFP potrošio na pokrivanje gubitaka državnih tvrtki na kraju na temelju državnih jamstava platilo Ministarstvo financija, postaje jasno kolike je gubitke Hrvatskoj nanijela takva poslovna politka Fonda.