Objavljeno u Nacionalu br. 688, 2009-01-20

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Krhki i ovisni

Snijeg kao da je učinio vidljivijim financijsku i ekonomsku krizu, nesuvisli plinski rat koji je u trenutku alarmirao stotine tisuća ljudi da se snađu s drugim izvorima energije, moguć raspad električne mreže zbog preopterećenosti, nedostatak mazuta

Zoran FerićZoran FerićJednu od svojih poznatijih pjesama, "Snijeg", Krleža počinje stihovima: "Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari/ prljavima čine." Još od prvoga trenutka kad sam to pročitao, u trećem razredu srednje škole, čudio me ovakav doživljaj snijega. Svi koje znam snijeg doživljavaju kao nešto bijelo i čisto, što više pokriva nego otkriva, a prvi snjegovi nama kontinentalcima ostat će kao jedna od upečatljivijih životnih uspomena iz razdoblja kad nas je još radovalo i ono što se ne kupuje, nego badava pada s neba. Jednu takvu radost doživio sam i prošloga tjedna, u noći sa srijede na četvrtak. Nakon dugog vremena zapio sam se u društvu dragih ljudi i to je završilo ćevapima, u četiri ujutro na Trgu Francuske Republike. Na pustoj Ilici učinilo mi se da je snijeg prekrio ružnoću grada. Tramvajska pruga je zametena, nema automobila, tu i tamo grupice mladih valjaju se po najdužoj zagrebačkoj ulici i fotografiraju kako leže nasred kolnika. Čak je i policajac koji čuva predsjednika u četiri ujutro dobro raspoložen. Međutim, jutro donosi otrežnjenje.

Auto mi je zameten pa u onom mamurluku još moram i pješice na posao. Kao, uostalom, i moji susjedi. I tako, prteći snijeg, jer nije prošla ralica, idem prema Šalati i gledam nadobudne ljude koji pokušavaju osloboditi svoje automobile. Stružu led sa stakala, metlama tresu snijeg, sole i otkopavaju, ali zima se ne da ni metli ni lopati. Tako, usprkos naporima, mnogi automobili ostaju zameteni. Vidim zameteni BMW-ov terenac, vidim sportski mercedes kako beskorisno leži pod snijegom, a nešto dalje Jeep od kojega je netko već odustao jer je samo dopola očišćen. Snijeg je pao na zaleđenu podlogu i sada svi nekako cupkamo i posrćemo ne bismo li se održali na nogama. Pred novim i atraktivnim vilama koje sigurno imaju plinsko centralno mogu se vidjeti i drva. Kao da se civilizacija nekako povukla. I tada, prvi put, čini mi se, počinjem shvaćati one Krležine stihove. Snijeg, upravo zato što pokriva, štošta i otkriva. A samo prvih nekoliko dana u novoj godini otkriva nam koliko je ova naša civilizacija zapravo krhka. Odjednom je postalo bolno vidljivo kako je ranjiv svijet u kojemu živimo i da se sav taj naš suvremeni život s gadgetima, sofisticiranim vozilima i brzim komunikacijama može urušiti u jednome trenutku, kao neboder od pepela. Kao da su i ona dva mnogokatna blizanca na Manhattanu bila zapravo izgrađena od pepela, pa su se, kao i mnogi ljudi s njima, u pepeo i vratili. I tako, u tom snježnom jutarnjem mamurluku mnoge stvari su mi se u trenutku razbistrile. Snijeg kao da je učinio vidljivijim financijsku i ekonomsku krizu, nesuvisli plinski rat koji je u trenutku alarmirao stotine tisuća ljudi da se snađu s drugim izvorima energije, moguć raspad električne mreže zbog preopterećenosti, nedostatak mazuta, pa čak i drva. Jer, ako se najcrnji scenarij ipak ostvari, i drva će odmah nestati pa će biti sretni oni koji imaju vrtove i u vrtovima pokoju suhu granu koja je već zrela za motorku. No možemo li stvarno zamisliti što bi značio dulji nedostatak električne energije? Što bi značila situacija u kojoj se ne može napuniti mobitel ili pogledati dnevnik, kakav bi civilizacijski nazadak bio tragični nedostatak interneta i elektroničke pošte? To je, u najmanju ruku, kraj civilizacije kakvu poznajemo. Nije potrebno čak ni da energenata nestane, dovoljan je strah od njihova nestanka. Panika je ispraznila skladišta grijalica i uljnih radijatora, panika će drva učiniti temeljito deficitarnima, panika nam može ukinuti i ostala civilizacijska dobra. Sve se to lijepo vidjelo u snijegu, među kućama imućnijih. IPhone bez struje da ga se napuni postaje plastično smeće s ekranom, a sve što imamo u kompjutorima postaje nedostupno.


Vlada pokušava umiriti javnost, lomi se oko kupnje plina. Prvo u Libiji, zatim u Alžiru, pa u Njemačkoj. A na kraju će nas vjerojatno spasiti, ako nas išta spasi, toplo vrijeme: najčistija i najjeftinija energija. Nije li zato sada čas da razmislimo o toj krhkosti svega što nas uljuljkuje u udoban život? Čitava ova kriza, zajedno s plinskim ratom i elementarnim nepogodama, nedvojbeno nam pokazuju kolika je naša ovisnost o onome što je, kako se činilo, tako nevjerojatno lako dolazilo u naše stanove: voda, struja, plin, telefon, televizijski signal, internet, satelitski programi. Sve je to od nas stvorilo opasne ovisnike. Puna su nam usta borbe protiv ovisnosti, financiraju se kampanje, donose zakoni, progoni se pušenje, pokušava kontrolirati konzumaciju alkohola, razbijaju organizirane grupe koje švercaju droge, ali nitko ozbiljno ne razmišlja u kojoj smo mjeri svi mi ovisni o vodi iz slavine, o plinu iz cijevi i o struji iz bijelih rupica u stanovima. Naravno, ovisnost o kojoj govorim nije vidljiva i opasna kao narkomanija, ali itekako se tiče našega života. Kad padne snijeg, kad padne i živa ispod nule, a kamate na kredite rastu, kad nestane plina, a žarulje po stanovima žmirkaju, kad se sve uroti protiv sitnog potrošača, naša nam ovisnost postaje kristalno jasna. Tada upravo svijest o toj ovisnosti kao da posije neko razorno sjeme sumnje u ovu našu civilizaciju i u naš način života koji smo toliko dugo uzimali zdravo za gotovo. Vidim to oko sebe gotovo svakodnevno. Jedan moj prijatelj, vlasnik uspješnih firmi, kupio je imanje u Lici i sprema se uzgajati ovce. Organizirat će ga tako da bude maksimalno energetski neovisan. Drugi prijatelj zbog obiteljskih razloga preselio se u Istru i također sanja o energetskoj neovisnosti. O bunaru u vrtu, solarnim ćelijama na krovu za struju i toplu vodu, te o centralnom na drva.
I na kraju, može nam se učiniti kako ipak ne bi trebalo tu našu ovisnost o civilizaciji gledati toliko tragično. Plinska kriza će proći, čim zatopli, primirit će se i Rusi i Ukrajinci, barem do druge zime, ekonomski pokazatelji možda se i neće odmah toliko survati, kamate na kredite možda nam i daju određeno vrijeme prije nego što skoče, ukratko, stanje će se vratiti u normalu. Onda će i naše oštrice otupjeti, a svijest o krhkosti potisnut ćemo u nedostupnije sfere mozga. No ne bi valjalo zaboraviti. Jer možda nam je sudbina ipak namijenila neku kuću na selu, bunar, drva, ovce, krave i kokoši. Kako li ćemo onda vidjeti svoje živote kad zapadne snijeg?

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika