Zoran FerićNeki mladi ljudi žive u čudnom svijetu. U tom svijetu Shakespeare je Danac, Džingis-kan plejboj, Dunav utječe u Jadransko more kod Rijeke, Tesla je liječnik, a Homer junak crtića. Ana Karenjina se ubila pilulama, Jesenjina je zadavio šal u kabrioletu, Filip Latinovicz spavao je sa svojom mamom, koju je poslije zaklao škarama, gospođa Bovary imala je deset ljubavnika, Raskoljnikov je ubio babu pištoljem jer je dugovao novac za stanarinu, Petrica Kerempuh je glumac, a "Zastave" je napisao Ranko Marinković. Ovo je mali dio bisera što sam ih čuo u ovih 18 godina koliko radim u školi. Ovakve izjave i odgovori, koji obrću svijet naopako, nešto su čega se svi rado sjećaju iz svoga srednjoškolskog obrazovanja. Dragi su čak i nama profesorima koji moramo tu djecu nečemu naučiti. Skoro svaki školski list ima i jednu takvu rubriku gdje se popisuju najgluplji odgovori u tekućoj školskoj godini. Djeca ponekad i namjerno izjavljuju takve gluposti samo da dospiju u spomenute rubrike i nitko u srednjoj školi to ne smatra ozbiljnim problemom. Međutim, kad odrasla osoba, apsolvent ekonomskog fakulteta, u testu opće kulture napiše da je Sarkozy žena, kao što smo imali prilike pročitati u novinama, već se moramo zabrinuti. I to je svojevrsni paradoks. Kandidat za revizora ne zna kako se zove aktualni francuski predsjednik čije se ime barem tri puta dnevno spomene u dnevniku, a zabrinuti se moramo mi ostali koji znamo. Zašto bismo se mi brinuli zbog njegova neznanja?

Zato što će nam jednom jedan takav gospodin doći u reviziju i mrtav hladan reći da je sedam i šest dvadeset i dva. Ili će nam takav izračunavati koliko trebamo platiti poreza. Sve je sreća da neznanje ne boli. U suprotnome, dobar dio nacije morao bi biti na morfiju. Čitav opijumski trokut ne bi bio dovoljan da nas opskrbi. Neznanje, dakle, ne boli, ali to ne znači da nije opasna bolest. Ono što smo imali prilike pročitati u novinama doista zabrinjava. Nada Čakar i Vlasta Sakar, vlasnice edukacijske i revizorske tvrtke, testirale su 95 kandidata za nekoliko radnih mjesta revizora. Odgovori kandidata, mahom diplomiranih ekonomista ili apsolvenata ekonomije, šokirali su naciju. Iz testa opće kulture neki su ispitanici pokazali notorno neznanje da to djeluje pomalo neuvjerljivo, a pitanja iz struke prošla su još gore. Da se podsjetimo. Rimsko carstvo propalo je u 19. stoljeću, Amerika je otkrivena u 20. stoljeću, a Stradun je u Splitu. Takvo neznanje u svakom slučaju čudi i, ako se radi o normalnim ljudima, ekstremni je oblik ignorancije svega što oko tih ljudi postoji. Ono je simptom ozbiljnoga razlaza sa stvarnim svijetom. Međutim, ako znamo kako stoji s našim obrazovnim sistemom i našim društvom uopće, ne bi nas smjelo čuditi ništa. Pa čak ni to da nam danas-sutra predsjednik Vlade ne zna gdje je Varaždin. Ako nas zanima zašto su akademski mladi ljudi kod nas tako neobrazovani, valjalo bi nabrojiti nekoliko osnovnih razloga. Prvo. Kriterij za prolazak ispita na fakultetu vrlo često nije znanje. Akcija "Indeks" pokazala je razmjere korupcije na samo dva zagrebačka fakulteta, a javna je tajna da se i na drugima kupuju ispiti. Takva praksa je, dakako, krajnje bljutava stvar, ali za katastrofalno neznanje naših učenika, studenata i apsolvenata ipak nije presudno. Drugo. Čini mi se važnije to što se na srednjoškolske, a dijelom i visokoškolske profesore vrše stalni pritisci. Na srednjoškolske nastavnike, recimo, 90-ih, pritisci su dolazili iz njihova ministarstva, svaka negativna ocjena bila je sumnjiva, roditelji su vezama, utjecajem ili galamom alarmirali državne službenike da krenu u križarski rat protiv negativnih ocjena.

Čak i slučajevi da inspektori Ministarstva naređuju profesorima da daju pozitivne ocjene nisu bili rijetki. Neznanju djece podilazili su i roditelji i državne službe. Kao da se socijalni mir kupovao i pozitivnim ocjenama. To je ostavilo traga na cijelom sustavu. Treće. Znanje kod nas nije statusni simbol. Štoviše, nitko za njega previše ne mari, nije u modi. S druge strane, neznanje nije sramota jer je opće rašireno. Četvrto. Živimo u kulturi zaborava i diskontinuiteta, a znanje je nešto što se stječe upravo u kontinuitetu. U perpetuiranoj proizvodnji dnevnih, tjednih i sezonskih trendova sve tako brzo zastarijeva da imamo osjećaj kako se i ne bismo trebali sjećati. Ono što nije u modi, ono čega nema u medijima, a to su klasična znanja koja stječemo u školi, predodređeno je za brzi zaborav. Peto. Društveni status onih koji posreduju znanje, nastavnika i profesora, takav je da su i oni sami posumnjali u važnost onoga što rade. Za većinu srednjoškolaca profesori su luzeri koji rade besmislen posao. A takve stavove dijeli i dobar dio roditelja. Šesto. Status znanja i škole u društvu prati i adekvatno financiranje. U prosvjeti rade ljudi koji imaju vrlo male plaće i to se zna već desetljećima. A kako da netko tako potplaćen cijeni svoje i tuđe znanje. To su ljudi koji će nakon 40 godina radnog staža imati mirovinu 2000 kuna. Toliko dobrostojeći tinejdžer potroši za subotnji izlazak.

Rezultati ovakvog tretiranja osnovnog, srednjeg i visokog školstva danas se vide sve jasnije. Uskoro će nam s fakulteta izlaziti diplomirani ignoranti koje ne zanima ama baš ništa što se oko njih događa, a najmanje njihova vlastita struka. U nekim pak strukama, recimo liječničkoj, već se osjeća ozbiljan nedostatak ljudi, pa već sada imamo potrebu uvoziti liječnike iz inozemstva. Takva zemlja teško da ima suvislu budućnost. Recept za popravak ovakvog stanja nije jednostavan, ali svodi se na nekoliko strategija kojima bi se u godinama što dolaze trebala pokloniti velika društvena pažnja. Ozbiljno se obračunati s korupcijom i nepotizmom u visokom školstvu, osigurati određenu autonomiju nastavnicima u osnovnom i srednjem školstvu, osmisliti pametnu i dugotrajnu medijsku kampanju za popularizaciju znanja i nastavničke struke, preusmjeriti više novaca školstvu i za plaće nastavnika, ali u prvom redu za poboljšanje uvjeta rada. Ako neka vlada uistinu ozbiljno odluči podržati društvo znanja, za desetak godina Stradun će se vratiti u Dubrovnik, a otkriće Amerike bit će široko poznata činjenica.