Objavljeno u Nacionalu br. 689, 2009-01-27

Autor: Damir Radić

Film

Bulumenta ljevičara protiv čistke ulica

BRAZILSKI FILM 'Elitna postrojba' bavi se pripadnicima specijalne policije Rio de Janeira zadužene za borbu protiv narkokriminalaBRAZILSKI FILM 'Elitna postrojba' bavi se pripadnicima specijalne policije Rio de Janeira zadužene za borbu protiv narkokriminalaKad god neki film ili političar izađe s tezom da smeće treba počistiti s ulica, smjesta se nađe bulumenta gorljivih ljevičara koji nositelja takve poruke optuže za fašizam ili, milosrdnije, fašistoidnost. Naravno, postoje osobite ličnosti, 'klasici marksizma-lenjinizma', ili popularnije rečeno gurui, koji su na tu vrst obilježavanja imuni. Lenjinu samom, primjerice, nikad se ne zamjera što je u revolucionarnom žaru propagirao uništenje gamadi, Engelsovi šovinistički ispadi spram „otpada naroda" ne prizivaju barem zrnce primisli o protofašistoidnosti, kao što se i u Marxovom esencijalističkom podozrenju prema ženskom rodu ne vide eventualne natruhe mizoginije, koja je dakako, po ljevičarskom tumačenju, sastavnica fašističkog ili fašistoidnog 'senzibiliteta'.
Fašistoidni senzibilitet

Iako taj tzv. fašistoidni senzibilitet nije previše udaljen od onog koji će jedni nazvati komunističkim, a drugi, želeći sačuvati čistoću izvornog komunističkog koncepta, staljinističkim, iako on suštinski nije naročito dalek ni od zagovornika koncepcije političke korektnosti, odnosno blizak je svim religiozno zanesenim dušama i umovima bez obzira je li njihov teizam formalno sekularan ili ne, ipak ga ljevičari i lijevi liberali svisoka opisuju kao ekskluzivno fašistički/fašistoidni. Daleko od toga da bi Lenjina trebalo svesti na mjeru Staljina, kao što u našem medijskom prostoru uporno nastoji buržujski sitniš Čičak, daleko od toga da bi sukladno spomenutom Čičku i u samom Marxu i Engelsu trebalo gledati zločince umjesto relevantnih teoretičara, međutim nekritički, što bi po apologetima marksizma trebalo značiti nemarksistički (iako je takvom 'nemarksizmu' bio sklon i sam Marx, a kamoli ne umno jednostavniji Engels i Lenjin), pristup jednima, 'svojima', i hiperkritički prema drugima, 'tuđima', naprosto je iritantan u svojoj nezreloj pristranosti. Optuživati filmove poput "Prljavog Harryja" ili "Taksista" za afirmaciju fašistoidnosti samo stoga što su njihovi protagonisti umjereni konzervativci koji se gnušaju nesmetanog procvata kriminala i podozrivi su prema tzv. liberalnom gledištu uvijek sklonom, pod raznim psiho-sociološkim izgovorima, više brinuti o pravima zločinaca nego žrtava, ili imputirati 'neonacizam' političaru poput Sarkozyja samo zato što je najavio nultu toleranciju spram huliganizma koji se zakrio plaštom tobožnje borbe protiv diskriminacije imigranata (uništavajući pritom upravo imigrantsku imovinu i nadasve dobrodošle ustanove poput domova zdravlja i dječjih igrališta, što se čini stupidnijim čak i od Bušićeve svojedobne 'borbe za Hrvatsku' udarom na američke građane i policiju) - sve to znak je jednostrane percepcije i suženja stvarne kritičke moći. Na udaru takve percepcije i rasudne (ne)moći našao se je i prošlogodišnji pobjednik Berlinskog festivala, brazilski film "Elitna postrojba" režisera, koscenarista i producenta Joséa Padilhe.

"Elitna postrojba" bavi se pripadnicima specijalne policijske jedinice Rio de Janeira zadužene za borbu protiv narkokriminala. Radnja je smještena u 1997., kad Rio očekuje posjet pape, a specijalci dobivaju zadatak 'pacificirati' favelski kvart u blizini kojeg će poglavar Katoličke crkve odsjesti. Film je usredotočen na psihotičnog zapovjednika jedinice, kapetana Nascimenta, koji se, u očekivanju rođenja djeteta i razoren stresom, pokušava povući s pozicije komandanta, no prije toga mora pronaći nasljednika.
Mladi ljevičari
Najveći potencijal imaju dvojica novaka, najboljih prijatelja: instinktivni 'revolveraš' Neto i racionalni student prava Matias, obojica idealisti razočarani korupcijom u policiji i željni borbe za pravdu. Matiasovi kolege studenti, za razliku od njega redom iz buržujskih obitelji, prepuni su antirežimske retorike i prezira spram korumpirane i okrutne policije, a krcati entuzijazmom za socijalno-obrazovni rad u favelama, što uključuje i suradnju sa sitnim lokalnim narkobossovima koji izigravaju skrbnike zajednice u kojoj žive i kojom dominiraju. Uglavnom, mladi ljevičari odnosno lijevi liberali više poštuju narkodilere nego policiju, zbog čega će Matias - koji zna o kakvim je tipovima riječ i koliko pošteni policajci, prije svega specijalci kojima se pridružio, riskiraju u borbi s tim ološem - doći u sukob s djevojkom studenticom koja mu se sviđa (kao i on njoj), kad ona sazna da je on svinja, pardon policajac (Matias je to tajio zbog vlastite sigurnosti).
Obračun sa šljamom

Da skratimo priču, u čemu leže 'fašistoidni' grijesi filma? U tome što specijalci nose crne uniforme, a zaštitni im je znak lubanja, što (navodno) asocira na SS-ovske crnokošuljaše, te u tome što, tvrdi se, veliča militarizam i mačizam te zagovara beskompromisni obračun s društvenim šljamom, što bi trebalo biti tipično fašistički (osim ako taj šljam nije buržoazija čiju je eliminaciju zatražio drug Lenjin, o čemu se u filmu ipak ne radi). Fašistoidan je, kažu, i prikaz studenata 'humanista' kao neupućenih naivaca, a i (mizogini, naravno) tretman ženskih likova, od kojih je jedan glavni eksponent spomenute naivnosti, a drugi sveden na (zanovjetajuću) funkciju supruge i majke. Uglavnom, ono što je dopušteno lijevim revolucionarima - konkretna borba protiv nepravde uz (navodno) neizbježne kolateralne žrtve i pokoji šovinistički i rodni ispad - nije dopušteno drugoj vrsti pravednika, premda ti nijednom ne ispoljavaju rasističke sklonosti (štoviše, jedan od njih, Matias, je crnac) niti ekspliciraju, pa ni impliciraju (osim ako ne učitate ono što želite vidjeti) mizoginiju. Ispada da je dovoljno kritici podvrći lijeve i lijevo-liberalne tlapnje o bazično dobrim ljudima koje su iskvarili loši društveni odnosi (ključnim pitanjem o tome kako su dobri ljudi mogli stvoriti loše društvo ljevica se naravno ne zamara), i tome pridodati viđenje antinarkokriminalnih specijalaca kao više-manje dobrih dečki, te uz to još ubaciti dva posve životna ženska lika koji se međutim ne uklapaju u zahtjeve (feminističke) političke korektnosti, pa da se nekog i nešto proglasi fašistoidnim ili fašističkim. Da sve bude interesantnije, "Elitna postrojba", baš kao ni Scorsesejev "Taksist" (za razliku od Siegelova i Eastwoodova "Prljavog Harryja"), ne prikazuje svoje junake kao ultimativne pozitivce. Ljudi su to s popriličnim kupom slabosti i nedostataka, isfrustrirani ne samo nepravdom i grozom koja ih okružuje, nego i osobnom (intimnom) neučinkovitošću, tzv. unutarnjim demonima za koje im nitko nije kriv osim njih samih (donekle slično Bekimu Fehmiuu kao protagonistu sjajnog Hadžićeva filma "Protest").
Zdravi razum za dijalektiku

U tom svom segmentu, ali ne samo u njemu (film zasigurno ne opravdava stanovite brutalne postupke specijalaca, niti prizorima naporne obuke slavi mačizam/militarizam, čak će prije biti da ga podriva), "Elitna postrojba" dijalektičan je ostvaraj, no za poimanje te dijalektike potrebno je nešto više (recimo prirođena pronicljivost i intuicija, ili tek zdravi razum) od naštrebanih lekcija iz marksizma, feminizma i političke korektnosti. Zaključno, ovaj dokumentaristično-naturalistički zamješan, narativno ispremetan, frenetično tempiran pogled na favelski kriminal iz policijske perspektive nije onoliko suveren kao onaj iz kriminalnog očišta u načelno srodnom Meirellesovom filmu "Božji grad", no svakako je riječ o iznadprosječnom ostvarenju koje nije zaslužilo objede kojima je bilo izloženo.

Vezane vijesti

Tarantino bez oduševljenja

Tarantino bez oduševljenja

Tokom II. svjetskog rata Hollywood je snimio niz propagandnih antinacističkih filmova, a neke od njih potpisali su i takvi klasici poput Fritza Langa… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika