Nisu političari najgora profesija u Hrvatskoj. Nisu to ni korumpirani liječnici, bahati nogometaši i njihove neuspješne manekenke, nisu to ni tajkuni, pa čak ni novinari.

Najlošija profesija u ovoj državi su suci. Oni su, barem mnogi među njima, istinska rak-rana hrvatskog društva, i snose glavnu odgovornost za situaciju u Hrvatskoj. Stoga je licemjerno prozivanje izvjesnog Arne Vičića iz Državnog sudbenog vijeća zbog izjave kako je kći ex-ministrice pravosuđa Ane Lovrin, izabrana za sutkinju "zbog genetskih predispozicija". Naravno da je Vičićevo objašnjenje obična glupost, ali u neku ruku, čovjeku treba zahvaliti na iskrenosti. Barem je javno demonstrirao kako razmišljaju ljudi koji odlučuju u pravosuđu. Ovakvu sklonost vlastitom razotkrivanju treba pohvaliti.

Ali problem je puno dublji i traje još od prve polovine 90-ih, kada je pod nadzorom Ivića Pašalića obavljena čistka u hrvatskom pravosuđu. Nemoguće je negirati da su u prijašnjem sustavu pojedini suci donosili politički motivirane presude i takozvane neprijatelje socijalizma slali na robiju. Takve je trebalo maknuti, i nitko ne bi rekao jedno slovo u njihovu obranu.

No, cilj pravosudne čistke nije bilo uklanjanje zločinaca iz socijalističkog sudstva, već infiltriranje podobnih kadrova, koji neće sankcionirati pljačku koja je izvršena u privatizaciji. Usput su amnestirani i počinitelji ratnih zločina, na slobodu puštani važniji dileri, i kriminalci koji su s pištoljem u ruci upadali u tuđe stanove. Letimični podsjetnik na sudačke izjave i presude, pokazuje gdje su temelji sadašnjeg stanja.

Milan Vuković je izjavio kako je u obrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin, a promoviran je u suca Ustavnog suda. Zbog proceduralne pravosudne pogreške, oslobođeni su ubojice obitelji Zec, unatoč brojnim dokazima koji su ih teretili. Splitski sudac Stanko Lozina na sve moguće je načine sprječavao osuditi čuvare koji su u splitskom zatvoru Lora, tukli i ubijali zarobljenike. Naposljetku, tek poslije snažnih pritisaka iz inozemstva, donesene su prve presude za ratne zločine u razdoblju 1991. - 95.

Isto tako, sudstvo de facto nije kaznilo ni jednog od ovdašnjih tajkuna. Miroslav Kutle je oslobođen, Josipu Guciću omogućen bijeg, a Pašalić je uspješan poslovni čovjek. Ostale ne treba ni spominjati, oni su kameni-temeljci današnjeg nacionalnog gospodarstva i bankarskog sustava.

Za neke hrvatske suce, guranje prsta u anus nije predstavljalo silovanje, saznanja ravnateljice o dugotrajnom nasilju nad bolesnom djecom u domu u Brezovici nije inkriminirano, a prošli tjedan, sutkinja je žene s čijim su jajnim stanicama manipulirali ugledni ginekolozi, pristojno rečeno, proglasila neobrazovanim glupačama.

Najgore je to što su nabrojeni slučajevi u stvari samo vrh piramide sudačkih besmislica. Svatko tko je imao nesreću završiti na nekom od ovdašnjih sudova, mogao se uvjeriti u nonšalantnost i najniži mogući stupanj profesionalizma. Sporovi se rješavaju puževom brzinom, a približno polovica prvostupanjskih presuda, ukida se na višim razinama. To znači da veliki broj sudaca ne samo da ne želi, nego i ne zna raditi.

Izlaz je u provedbi zahtjeva Europske unije, koja traži ukidanje velikog broja lokalnih sudova. Uz jedan važan dodatak - u istoj akciji treba ukinuti i veliki broj sudaca. Bez obzira na njihovo genetsko porijeklo.