GENERAL PROTIV GENERALA Umirovljeni general Mate Laušić u Haagu je branio tezu tužiteljstva da su zapovjednici 'Oluje' imali pune ovlasti nad vojnom policijom za sprečavanje zločina i kažnjavanje počiniteljaProšlog je tjedna na suđenju hrvatskim generalima u Haagu jedan od najviših časnika Hrvatske vojske u vrijeme vojno-redarstvene operacije "Oluja", umirovljeni general Mate Laušić, izravno svjedočio protiv optuženih hrvatskih generala. To je prvi put uopće da je netko iz vojnog vrha Hrvatske vojske otvoreno zastupao i branio tezu tužiteljstva u procesu pred Haaškim sudom. Bivši dugogodišnji načelnik Uprave vojne policije Mate Laušić svojim je prošlotjednim svjedočenjem nastojao dokazati i obraniti tezu tužiteljstva da su zapovjednici zbornih područja Hrvatske vojske, među ostalim general Ante Gotovina, imali pune ovlasti nad Vojnom policijom za sprečavanje pripadnika Hrvatske vojske u počinjenju kaznenih djela, kao i za kažnjavanje počinitelja. Takvo Laušićevo svjedočenje ne treba previše čuditi jer je tako želio zaštititi sebe kao čelnog čovjeka Vojne policije od bilo kakve odgovornosti za neučinkovitost i ozbiljne propuste u obradi brojnih zločina tijekom i nakon "Oluje" koje su počinili hrvatski vojnici.

Da je Vojna policija na čelu s Matom Laušićem odradila svoj posao kako treba i kaznila sve odgovorne vojnike, dočasnike i časnike za sve ono nečasno što su na svoju ruku činili tijekom operacije "Oluja", danas bi u Haagu priča oko hrvatskih zločina nad Srbima u "Oluji" i odgovornosti hrvatskih generala bila posve drukčija.
Laušić je svjestan svega toga i njegovo svjedočenje u Haagu je isključivo u funkciji vlastite obrane. Naime, Mate Laušić se našao 2007. na tajnom popisu Haaškog tužiteljstva s još šestoricom vojnih i političkih dužnosnika Hrvatske kojeg tužiteljstvo tereti za udruženi zločinački pothvat. Premda Haag više neće podići ni jednu optužnicu vezanu uz "Oluju", prošlog je tjedna nizozemski sudac Alphons Orie jasno poručio Laušiću da postupak protiv njega može biti pokrenut i u Hrvatskoj i da tijekom svjedočenja u Haagu ne mora govoriti ništa što bi moglo ići na njegovu štetu. Laušić je doslovno shvatio poruku suca Orieja, pa je odgovornost za svoje propuste tijekom svjedočenja prebacio na optužene hrvatske generale u Haagu.

Iz prošlotjednog svjedočenja moglo bi se zaključiti da je Mate Laušić u vrijeme najvećih ratnih događanja zapravo bio običan činovnik unutar vojne organizacije, koji se bavio organizacijom i kadroviranjem, dakle, bez utjecaja i ovlasti da se bavi istragama zločina koje su počinile vojne osobe. Međutim, to je trebala biti njegova temeljna i glavna zadaća tijekom ratnih operacija 1995. Prema Laušićevu svjedočenju dobio se dojam kako se Vojna policija za vrijeme "Oluje" bavila samo statistikom i bilježenjem događaja umjesto brzim djelovanjem protiv svih odgovornih unutar vojnog sustava koji su činili zločine i kaznena djela. Naime, ono što se moglo okarakterizirati kao zločin ili kazneno djelo, Vojna policija je pokrila papirima, slala izvješća zapovjednicima bez ikakvih detalja o obradi nad počiniteljima. Prema takvom načinu rada Vojne policije valjda su Vojnoj policiji najviši zapovjednici Hrvatske vojske trebali dati zeleno svjetlo za daljnje postupanje, što je besmislica u radu bilo koje vojne policije u svijetu.
To proizlazi iz onoga što je tvrdio Mate Laušić. Dakle, umjesto da je Vojna policija djelovala odmah na otkrivanju zločina, po Laušiću, sve je bilo na zapovjednicima zbornih područja. Oni su, po tom modelu, osim vojskovođa, za vrijeme najtežih borbi trebali biti kriminalisti, forenzičari i pravosudni djelatnici, trebali su se baviti pljačkom kuće ili ubojstvom triju krava i slično. Niti jedna vojna policija u svijetu se ne ponaša tako, nego djeluje odmah svim instrumentima u prikupljanju dokaza i daljnjem procesuiranju počinitelja, a o onome što je poduzela obavještava nadređene. U modernim svjetskim vojskama vojna policija ne čeka odluke ili dozvole generala o tome što će činiti s pojedinim slučajevima, a još je gora situacija kad su i izvješća samo djelomično točna ili se prikriva stvarno stanje na terenu, što se i događalo u "Oluji".

BIVŠI GENERAL Mate Laušić s Lukom Bebićem i Doricom NikolićZa promatrače haaških zbivanja, Laušićevo svjedočenje protiv hrvatskih generala pokazalo se u mnogo čemu kontradiktornim. Primjerice, Laušić je branio tezu kako je Ante Gotovina imao pune ovlasti nad Vojnom policijom. Međutim, tijekom tog istog suđenja Laušić je potvrdio kako Gotovina nije mogao izdavati zapovijedi zapovjedniku Vojne policije pri njegovu zbornom području, što velikim dijelom ruši tezu tužiteljstva. Dnevno operativna izvješća koja su slana zapovjednicima zbornih područja nisu nikakav dokaz da su zapovjednici zbornih područja imali kontrolu nad Vojnom policijom. Čak i da su je imali, po svemu onom što je potvrdio i sam Laušić stanje na terenu opisivano u tim izvješćima bilo je vrlo dobro i mirno, pa iz toga proizlazi da Gotovina i nije znao što se stvarno događa, a nije ni morao znati što radi skupina vojnika u nekom vodu jer je za to zadužen zapovjednik tog voda ili satnije. Laušić i drugi pripadnici Vojne policije u svojim izvještajima davali su pozitivniju sliku nego što je bilo stanje na terenu. To potvrđuje i bilješka sa sastanka zapovjednika svih postrojbi Vojne policije u Splitu 7. rujna 1995. posvećena aktivnostima Vojne policije u srpnju i kolovozu 1995. na kojem je Laušić čestitao vojnim policajcima na "ispunjenju svih zadaća koje su dobili u operaciji 'Oluja'", a drugi zapovjednici potvrdili su da su sve zadaće Vojne policije izvršili, kao i da su slučajevi paleža i pljačke zabilježeni samo u prvih nekoliko dana "Oluje". Laušićeva teza da su zapovjednici zbornih područja imali ovlasti nad Vojnom policijom pobijena je još jednim dokazom.

Naime, Laušić je, nakon što je u razgovoru s dužnosnicima MUP-a u kolovozu 1995. bio upozoren na kaznena djela koja čine pripadnici HV-a, osobno izdavao zapovijedi podređenim postrojbama Vojne policije s mjerama za uspostavu sigurnosti, sprečavanje pripadnika HV-a u paležu i pljački te osiguranje prometnica u suradnji sa snagama civilne policije na terenu, te je o tome primao povratne izvještaje koji su cirkulirali samo unutar zapovjednog lanca Vojne policije i dostavljani su dužnosnicima MUP-a. To znači da se nije bavio samo organizacijskim i kadrovskim problemima Vojne policije. Osim toga izjavio je kako nikad nije razgovarao s generalom Gotovinom o problemima s vojskom ili zločinima koji su se dogodili poslije operacije. Laušić je također potvrdio da nikad nije primio informacije da zapovjedna linija generala Gotovine ne funkcionira, a potvrdio je i kako bi, da je mislio da je potrebno, mogao preko načelnika Glavnog stožera predložiti Gotovini mjere za osiguranje stege u HV-u na području Zbornog područja Split. Da je takva komunikacija Laušića sa zapovjednicima zbornih područja bila moguća i da je postojala u slučajevima pljački i paleži tijekom "Oluje", pokazao je primjer problema s jednom domobranskom brigadom, kada je Laušić razgovarao sa zapovjednikom Zbornog područja Gospić brigadirom Mirkom Norcem, nakon što je to odobrio Glavni stožer HV-a.

Na jednom od sastanaka najviših zapovjednika Vojne policije i MUP-a Laušić je kazao kako su "prisutni na tom sastanku jedini odgovorni za provedbu državne politike", objasnivši da je pod državnom politikom mislio na poruku tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška da Vojna policija mora biti energičnija u sprečavanju pripadnika HV-a u kaznenim djelima. Najnovija epizoda umirovljenoga generala Mate Laušića na Haaškom tribunalu mogla bi ozbiljno uzdrmati njegov dosadašnji imidž samozatajnog inspektora s lulom i "vrhunskog" stručnjaka za objašnjavanje fenomena s naslovnica crnih kronika. Mate Laušić svoj je profesionalni uspon započeo kao tjelohranitelj prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Bivši zapovjednik hrvatske Vojne policije od 1992. do 2002. i sadašnji šef osiguranja trgovačkog lanca Getro, rođen je 8. lipnja 1949. u Sisku. Nakon srednje škole Laušić je odslužio vojni rok i odmah potom prijavio se za rad u policiju 1971. Desetak godina radio je kao kriminalist na suzbijanju i otkrivanju džepnih krađa, ilegalne trgovine trapericama i tekstilom, šverca droge, krivotvorenja isprava i tome slično. Bio je 1972. u timu koji je osiguravao Josipa Broza Tita na Zagrebačkom velesajmu, a kao nositelj osiguranja pojavio se 1984. na otvorenju Kineske izložbe u Zagrebu. Potom je 1987. bio i direktor Sektora sigurnosti Univerzijade u Zagrebu. Prve kontakte s HDZ-om imao je 1989., kad je zagrebačka policija odredila njega, Vjekoslava Brakovića i Matu Lisičaka da koordiniraju osiguranje HDZ-ova 1. općeg sabora. Kao pomoćnik Damira Lončarića, glavnog za kriminalitet, bio je zadužen za operaciju "Prsten", odnosno hvatanje Vinka Pintarića, serijskog ubojice iz Zagorja koji se dugi niz godina skrivao pred policijom. Nakon šest mjeseci traganja za Pintarićem, pozvao ga je Josip Perković, tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova, da se javi Hrvoju Šariniću u Ured predsjednika. Mislio je da je riječ o hvatanju Pintarića. Međutim, Šarinić ga je pozvao na radni ručak s predsjednikom Tuđmanom na kojem je doznao da preuzima dužnost šefa osiguranja predsjednika države. Laušić je ostao na dužnosti do kraja 1991. Tuđman ga je jedno jutro pozvao u ured i rekao da preuzima mjesto šefa Vojne policije te da će ga o tome podrobnije obavijestiti Gojko Šušak. Od siječnja 1992. pa sve do prosinca 2002. ostao je na čelu Vojne policije. Ni u službenim dokumentima niti u medijima nigdje ne stoji koju je to školu Laušić završio, koji fakultet ili slično da bi postao policijski inspektor. Prema službenom životopisu, kad je riječ o poznavanju stranih jezika, rubrika je ostala prazna. Laušić nema završene vojne škole, a nigdje se nije mogao pročitati podatak o specijalističkim usavršavanjima, tečajevima i obukama iz područja sigurnosti.