Što je napravila Vedrana Rudan? Nacrtala je karikaturu Muhameda s bombom u turbanu, ništa drugo. Baš kao i u slučaju znamenitog danskog originala, ni u Rudaničinoj dvorani iskrivljenih zrcala nema ni zrnca duhovitosti, nema zapravo ničega osim autorske želje i potrebe da se napravi skandal o kojem će se pričati. Ubijanje djece i nedužnih ljudi, od holokausta do Gaze, sa svim Vukovarima, Srebrenicama, Ruandama i Darfurima između njih - to definitivno nije tema o kojoj bi se na televiziji, bilo čijoj i bilo kakvoj, smjelo pričati dok si brusiš i lakiraš nokte. Međutim, drsko okretanje "pile naopako", što skandaloznije to bolje, oduvijek je bilo u samoj srži Rudaničine poetike. Ako to znaju njezini čitatelji i gledatelji, k vragu, pa nisu li to trebali znati i - kako na Nacionalovu portalu piše kolega Ćustić - urednici koji su je ponovo angažirali na Novoj TV? Hajde, dobro, dopustimo ipak mogućnost da su zaista toliko neinformirani o svojoj staroj/novoj/bivšoj suradnici, ali ne postoje li urednici upravo zato da stvari dovode u red, makar i baš ništa ne znali o stilu suradnika? Ako je emisija snimana i pripremana danima unaprijed, nije li se na nekakvom kolegiju na vrijeme moglo reći: "Ovo ne može ići, ej, pa skočit će nam za vrat i Židovi i svi živi. Objasni joj, Delale, da to mora napraviti ponovo, da nema lakiranja noktiju, da nema psovki i da mora, ako je baš zapela za to, točno citirati 'Dnevnik Anne Frank' s onim o postajanju ljudima, a ne ovako ofrlje. Alo, pa jel znate vi uopće na koji nam dan ide ta emisija, a da ne govorim da nam je gazda predsjednik Svjetskog židovskog kongresa?" Kolegij Nove TV očito nema nijednog takvog urednika, barem takvog, i nastao je (multi)medijski skandalčić lokalnih razmjera, pisalo se o njemu tri dana i onda je sve utihnulo, kako to već u nas biva sa skandalčićima lokalnih razmjera.

Ipak, taj naizgled nijemi epilog nudi nam itekakav "porod od tmine" na raznim internetskim forumima - od nepismeno zluradog veselja zbog otkaza "veleizdajnici" Rudan, do nepismeno huškačkog ustašijanja. Golem broj ljudi uključio se u to, i to baš po špranci koju sam pred koji tjedan ovdje opisao: na dva donekle razumna sudionika u raspravi - osam frustriranih idiota, s time da sedmero od tih osam podjednako mrzi i Rudanicu i Židove. No najjezivije je od svega objavljivanje nekakvog popisa tobože moćnih Židova u Hrvatskoj. Na prvi pogled čini se da se tom zloćudnom rabotom, srećom, bavi tek grupica iščašenih marginalaca, ali i to je dovoljno za podsjećanje na 1991., kad su se slični popisi (doduše, mahom Srba, ne toliko Židova) tiskali u tada najtiražnijim hrvatskim tjednim novinama. Ne znam sjećate li se još Slobodnog tjednika, ali znam da je revolveraška praksa tog obavještajno-estradnjačkog žurnalističkog smeća osim izravne štete (nanesene ljudima s objavljenih popisa) napravila i dugotrajnu nepopravljivu kolateralnu štetu apsolutno svim građanima Hrvatske, čak i onima koji će se tek dogodine roditi. Slobodni tjednik, naime, svojom je doktrinom javnog ponašanja zasijao cijelu ovu današnju njivu egzibicionističkog švindlanja i medijskog šmiranja. Sva gadljiva površnost i neobrazovana bahatost, sve dirigirano zatupljivanje i ciljano zaglupljivanje, ma sve na što vam se danas povraća u hrvatskim medijima i na javnoj sceni uopće, niklo je iz tog ST-ovog sjemena. Ono bi, naravno, ostalo jalovo da nije palo na plodno tlo, ali to je već druga priča. A ova prva, podsjetimo se, započela je objavljivanjem popisâ navodno pogibeljno opasnih Srba u Hrvatskoj, s punim imenima, adresama i telefonskim brojevima.

Kao i danas, i tad se činilo kako to čini tek grupica marginalaca (što su, na kraju krajeva, u ono doba i bili, ma koliko da su neki među njima danas ugledni i važni građani), a njihove stvarne štetočinske potencijale shvatili smo tek kad je postalo prekasno za bilo kakvu protumjeru. S takvim iskustvom, reklo bi se da bismo danas trebali znati kako reagirati dok nam je još na vrijeme. Međutim, suvremeni sastavljači popisa nepoželjnih sugrađana imaju dvije prednosti o kakvima su njihovi mrziteljski prethodnici s početka 90-ih mogli samo sanjati: štiti ih inernetska anonimnost, a publika im je (barem potencijalno) neusporedivo brojnija. I tako, još jednom, umjesto da se krug zatvori, on se pretvara u spiralu: popisi "neprijatelja" iznjedrili su žurnalizam vrijeđanja i neukusa, iz kojega se sad opet rađaju javne liste za odstrel, perpetuirajući nove vulgarne komentare i nove popise... Jedino pametno što u ovom trenutku možemo učiniti jest ne pripisivati Vedrani Rudan nikakav antisemitizam. Da joj ništa slično i ne pada na pamet, pokazala je upravo onim lakiranjem noktiju u spornom prilogu: jednako bi ih lakirala i da je pljucala po muškarcima, ženama, mladima, starima, Hrvatima, Srbima, Etruščanima, psima, Dalmatinkama, partizanima, ustašama, kukičanju ili veterinarstvu, bilo o čemu što joj se učini zgodnom metom za prekomjerno granatiranje na njezin način. Da je stvarno antisemit, Rudanica bi u svojem prvom (i posljednjem) prilogu zauzela strogu komentatorsku pozu i potegla puno više iskrivljenih i dekontekstualiziranih citata. Nema kod nje antisemitizma ni koliko je crnog pod noktom. Baš kao ni antikukičarenja ili antietruščanstva. Sve je to samo skakutanje među klasjem niklim na onoj ST-ovoj plodnoj oranici.

Uostalom - znate li da su Palestinci, baš kao i Židovi, u etnološkoj nomenklaturi pripadnici iste, semitske skupine naroda? Moja generacija to je učila u srednjoj školi (doduše, to je bilo u ona davna vremena kad su i pučkoškolci znali gdje je Stradun i kad je otkrivena Amerika, premda ni u Dubrovniku ni u Americi nikad nisu bili) i ponekima iz nje sve do danas nije jasno zbog čega se idiotska mržnja prema svakom Židovu kao takvom (mrziti Židova zato što je Židov jednako je suvislo kao i voljeti sebe samo zato što si Hrvat, nije li?) naziva upravo riječju "antisemitizam". Pa nisu li onda najveći antisemiti novog doba upravo Izraelci, odnosno njihovi politički i vojni vođe?! I ne ispada li onda da je Vedrana Rudan, dok prosvjeduje zbog ubijene palestinske djece, zapravo ambasadorica filosemitizma?