Više milijuna godina ljudske povijesti glavne organizacijske jedinice bile su male autonomne zajednice koje su živjele i djelovale više-manje samostalno. Tek u posljednjih 6000 godina pojavljuju se složeniji organizacijski oblici društva, države. Razvijale su se od jednostavnijih prema složenim oblicima. Imale su uspone i padove. Razvoj u ovih 6000 godina nije imao kontinuitet. Nastajali su i nestajali civilizacije i carstva. Od Mezopotamije, egipatskog carstva, mikenske civilizacije do rimskog carstva i Maja. Svaka organizacija bila je prilagođena njihovim potrebama i ciljevima. Svaki sustav imao je svoju vjeru (ideologiju), tehnologiju i energiju. Ideologija i energija omogućavale su da se vlada sustavom i da se on razvija.
Glavni činitelji složenih sustava su nejednakost i heterogenost. Nejednakost čini nejednak, odnosno hijerarhijski pristup materijalnim i društvenim resursima. Heterogenost znači da je društvo sastavljeno od različitih segmenata ili dijelova na koje je stanovništvo raspoređeno. Nejednakost i heterogenost čine društvo kompleksnim. U starim civilizacijama društva su bila manje heterogena, ali je nejednakost bila veća. U suvremenim društvima heterogenost se povećava, ali, na žalost, i nejednakost.

Industrijsko društvo u kojem još živimo također ima ideologiju, tehnologiju, organizaciju i energiju. Stabilnost i razvoj sustava ovisi o usklađenosti tih četiriju elemenata. Gospodarski razvoj industrijske civilizacije ovisio je o mogućnosti proizvodnje složenijih proizvoda. Organizacija proizvodnje složenijih proizvoda zahtijeva i složeniju organizaciju gospodarstva i složeniju organizaciju države. Proizvodnja se usložnjavala od igle preko lokomotive pa sve do aviona i svemirskog broda. Tko je prije usvojio proizvodnju složenijih proizvoda, taj je imao brži razvoj.
Industrijsko društvo razvijalo se od manufakturne prema industrijskoj proizvodnji. Složeniji proizvod znači i veću dodanu vrijednost i veći dohodak. U skladu s razvojem kompleksnosti proizvodnje i društvena organizacija postaje složenija.
Hrvatsko društvo spada u kompleksna društva. U globalnom ili europskom smislu ono je element ovih sustava. Ono je podsustav većih sustava. Razvoj hrvatskog društva i države ovisi o harmoničnoj organizaciji državnog sustava kao europskog i globalnog podsustava. Razvoj hrvatskog gospodarstva ovisi o sposobnosti hrvatskog sustava da omogući proizvodnju složenijih proizvoda. Ne budu li zadovoljena ta dva uvjeta, Hrvatska kao podsustav globalnog sustava padat će na hijerarhijskoj ljestvici. Hrvatski građani imat će slabiji pristup materijalnim i društvenim resursima. Imat će manji dohodak i standard.
Hrvatsko gospodarstvo dugi se niz godina razvijalo od manufakturnog prema industrijskom. Proizvodilo je sve složenije proizvode u svim djelatnostima, proizvode s većom dodanom vrijednošću. To je bilo moguće jer se izgrađivao sustav koji je to omogućavao. Prelaskom u tržišno gospodarstvo izgradnja novog sustava potpuno je zapostavljena. Napušten je stari, a nije izgrađen novi sustav, ni društveni ni gospodarski. Sve je prepušteno tržištu. Očekivalo se od deregulacije, liberalizacije i privatizacije da ostvari hrvatske ciljeve.
Najveća nevidljiva šteta privatizacije je uništavanje potpornog sustava proizvodnji. Uništeni su instituti i agencije koje su se bavili istraživanjem i razvojem, organizacijom i unapređenjem proizvodnje. Prihvaćena je ideja da će sve to riješiti nevidljiva ruka. Sada se ispostavilo da se ona zove nevidljiva zato zapravo i ne postoji. Ona je samo instrument jedne ideologije, a ne instrument ekonomske politike ili političkog sustava.

Sada ćemo biti svjedoci privatizacije brodogradnje, koja ima za cilj restrukturiranje, oživljavanja i povećanja efikasnosti ove djelatnosti u Hrvatskoj. Efikasnost i održivost brodogradnje ovisi o sustavu koji obrazuje ljude od srednje škole pa sve do doktora specijalista za ovu djelatnost. O sustavu koji organizira fizičku infrastrukturu, koji organizira institute i agencije koje se bave istraživanjem tehnologija, materijala, projektiranja, konstrukcija, tržišta, načina financiranja ove djelatnosti. Efikasnost brodogradnje ovisi o proizvodnji opreme za brodove. Ona čini više od 70 posto novostvorene vrijednosti u brodu. Sve te aktivnosti ovise o izgradnji takvog državnog sustava, a ne privatnog investitora. Sve te aktivnosti povećavaju dodanu vrijednost i dohodak. Privatni investitor bez ovako organiziranog sustava ne može biti efikasan. On može biti efikasan ako hrvatske radnike pretvori u manufakturne, a nedostajući hrvatski sustav zamijeni stranim. Time bi hrvatska napravila i apsolutni relativni korak na niže u hijerarhiji globalnog sustava.

S kolikom su se god pažnjom kroz povijest izgrađivali sustavi, svi su doživjeli propast. Povijest nas uči da je do propasti dolazilo zbog uništenja prirode, iscrpljenosti resursa, energije i zbog nejednakosti u društvu. Pred istim izazovima stoji i današnja industrijska civilizacija. Samo obrnutim redom. Akumulirano znanje i tehnološka razina u proizvodnji i iskorištavanju energije omogućuje dugoročno zadovoljenje potreba stanovništva zemlje. Međutim, stvorena i rastuća nejednakost u pristupu materijalnim i društvenim resursima prva je prepreka koju treba riješiti kako bi se osigurao dugoročno održivi razvoj. U ovakvom globalnim trendovima nužni uvjet napretka hrvatskog društva, države i gospodarstva je sustavni pristup. Bez sustavnog pristupa, odnosno izgradnje sustava kojim bi se rješavali tekući problemi i ostvarivali nacionalni ciljevi, ni jedna pojedinačna reforma, mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog podsustava neće uspjeti. Reorganizacija državne uprave ili restrukturiranje gospodarstva imat će veće troškove nego koristi. Sustavni pristup i usklađenost svih reformi, reorganizacija i restrukturiranja nužan su uvjet njihova uspjeha.