MORITZ BLEIBTREU kao pripadnik Frakcije Crvene Armije Andreas Baader u filmu 'Kompleks Baader Meinhof'Najmoćniji njemački, a možda i evropski producent Bernd Eichinger ("Hitler - konačan pad", "Parfem") te relativno dobro znani režiser Uli Edel ("Mi djeca s kolodvora Zoo", "Zadnji izlaz za Brooklyn") obradili su, na temelju istoimene knjige istaknutog novinara i nekadašnjeg simpatizera Frakcije Crvene armije (RAF) Stefana Austa, deset ključnih godina u djelovanju organizacije znane i pod medijskim sloganom Grupa Baader Meinhof. Znači od protozačetaka 1967. do tzv. njemačke jeseni 1977., kad su se zatočeni i na doživotne robije osuđeni prvaci organizacije (Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Jan Karl Raspe, a više od godinu ranije i Ulrike Meinhof) ubili (službena verzija) ili bili ubijeni od strane države (o čemu postoje ozbiljne indicije).

Početak filma izvrsno je riješen - na nudističkoj plaži dvije lijepe gole djevojčice dolaze do svoje skutrene i odjevene majke, a ubrzo im prilazi naočiti obnaženi otac koji se upušta u konverzaciju s golom i atraktivnom plavkom u prolazu. Majka je Ulrike Meinhof, čija se nesigurnost i plahost potenciraju i u sljedećoj sekvenci čitanja vlastitog političkog proglasa povodom posjete iranskog šaha SR Njemačkoj, i sad je već jasno da je riječ o osobi koja ima problema sa samopercepcijom te s njom povezanom samosvješću. Vrlo brzo, Ulrike će supruga zateći u seksualnoj interakciji s raskošnom plavušom s nudističke plaže, te s djevojčicama odseliti iz zajedničkog doma. To je ulaz u priču iz individualnog očišta, bitno određenog erotskim aspektom. Paralelno pratimo i opći, izravnopolitički "ulaz" - demonstracije njemačke ljevice protiv ugošćavanja iranskog diktatora koje policija brutalno razbija, prethodno dopustivši šahovim pristalicama da žestoko navale na prosvjednike. U antišahovskim demonstracije policijskim hicem u potiljak ubijen je student, a sudsko oslobođenje počinitelja izazvat će bijes ljevičarske mladeži. Sljedeće godine u desničarskom atentatu teško je ranjen vođa studentske ljevice Rudi Dutschke, dok na svjetskoj razini pratimo likvidacije Che Guevare, Martina Luthera Kinga i Bobbyja Kennedyja. Očito, na sve intenzivniji prodor liberala i (izvaninstitucionalne) ljevice na politički scenu, kapitalistička desnica svugdje je spremna odgovoriti bahatom silom. U takvoj atmosferi nesuđena doktorica filozofije Gudrun Ensslin i njezin dečko, delikvent Andreas Baader, oboje vrlo erotični i seksualno emancipirani, odlučuju se na subverzivne metode borbe protiv režima. Priključenjem Ulrike Meinhof nastaje RAF i započinje doba urbane gerile u Zapadnoj Njemačkoj.
Općenite i individualne uvjete nastanka RAF-a film je dakako pojednostavio oslanjajući se na sužene individualnopsihološke (erotske, buntovničke) i reducirane političke razloge, no njihova oblikovna izvedba dinamična je i ekspresivna, tako da velikih razloga za nezadovoljstvo nema. No preostali, većinski dio filma u svom kronikalnom odvijanju zapada u silne dramaturške probleme. Važni likovi ulaze i izlaze iz narativa bez ikakve pripreme, a kamoli elaboracije, rast i iole konkretnije djelovanje organizacije posve su zanemareni, politički program i rasprave ignorirani.

POKAZUJU SE seksi avanturisti koji na svoj način svjedoče o njemačkim vrlinamaSve se svodi na jednostavne poteze: na jednoj je strani karizmatični divljak Baader koji je oko sebe - poput Charlesa Mansona, samo tehnološki daleko napredniji i mnogo bliži jamesdeanovskoj paradigmi nego hipijevštini - okupio hrpu ultraseksi djevojaka na čelu s Ensslin kao (podmuklo) manipulativnom partnericom, na drugoj hipersenzibilna intelektualka Meinhof, koja je prikazana kao de facto žrtva beskrupuloznog para i vlastite psihe koja je u njima tražila drugove, a dobila mučitelje. Prostora za političku teoriju nema, ali ga ima pregršt za nasilničku akciju jer ona je dakako mnogo više "seksi", osobito kad je izvode emancipirane cure kojima minice tako dobro pristaju. Dio kritičara zbog toga je Eichingeru i Edelu prigovarao glamurizaciju nasilja, no činjenica je da su Baader i dobar dio njegove ekipe bili modno i medijski osviješteni (uostalom, Baader je tražio financijere za "socijalistički film", Ensslin glumila u filmu koji opisuju kao art pornić, Meinhof autorski potpisala jedan tv-dokumentarac, a Holger Meins studirao režiju i realizirao neke zanimljive kratke filmove), pa doživljaj Baadera i Ensslin kao političkih Bonnie i Clydea itekako ima smisla. Film potencira opreku teroristi - država upravo na ikonografskom i tjelesnom planu: teroristi su gotovo bez iznimke mladi, lijepi, moderni, erotični, državni službenici uglavnom sredovječni, trbušasti i demodirani.

Opet zvuči kao pristrana glamurizacija, ali iznova uvelike odgovara istini. Jer rafovci su bili ideološki podjednako zadrti kao recimo desničarski im suvremenici iz IRA-e ili hrvatske emigracije, no njihova službena ideologija bila je bitno omekšana onom neslužbenom, "modno-medijskom", koja ih je činila tako privlačnom mladim Nijemcima među kojima su imali čak 25 posto simpatizera (ne zaboravimo da je jedina hrvatska teroristkinja zapravo bila Amerikanka, te da su Zvonko i Bruno Bušić jedini među hrvatskim "borcima" iskazali neku medijsku svijest, što dovoljno govori koliko su rafovci bili civilizacijski napredniji od onih s kojima bi ih ovdašnji buržuji u isti koš strpali). No svesti privlačnost RAF-a samo na stvarno i metaforički rečeno seksepil, znači na ono što aktualnom kapitalizmu/matrixu, tom briljantnom majstoru virusne mutacije savršeno odgovara, istovremeno znači političku neutralizaciju Baadera i drugova i dubinsko uklapanje u vladajuću sliku sadašnje (ujedinjene) Njemačke kao pomirene i prosperitetne nacije. A RAF je upravo protiv takve slike ustao u ondašnjoj Zapadnjoj Njemačkoj, gorljivo ističući notornu, a sustavno, do dana današnjeg potiskivanu istinu o infiltraciji eksnacističkih kadrova u visoku politiku i privredu (kancelar Kiesinger, u čiju su vladu druge polovice 60-ih ušli socijaldemokrati, bio je bivši nacist, a oteti i ubijeni industrijski moćnik Schleyer SS-ovski oficir). I zato je RAF još uvijek jako bolno mjesto za Njemce, sjećanje na njegovu duboku nepomirljivost spram "grijeha očeva" remeti iznova osvojeno "pravo na nacionalni ponos", o kojem se s udivljenjem pisalo povodom zadnjeg svjetskog nogometnog prvenstva održanog u Njemačkoj. Jer službena državna represija protiv nacističke ikonografije i ideologije, apsurdne zabrane prodaje "Mein Kampfa" ili prikazivanja antisemitskih filmova nacističkog razdoblja, sve to nepotrebno, antiliberalno vježbanje strogoće samozavaravanje je kako se onom ispod površine ne bi pogledalo u oči.

Zato su Eichinger i Edel progalopirali pored ključne RAF-ove dimenzije, i zato se u današnjoj Njemačkoj izmišlja nepostojeći pokret otpora nacističkoj strahovladi i u heroje pretvaraju bacačica letaka Sophie Scholl i nacionalistički aristokrat von Stauffenberg koji se sjetio ustati protiv Hitlera tek kad je bilo jasno da će ovaj izgubiti rat. "Kompleks Baader Meinhof" stoga je izrazito kompromisan film koji se nikom ne želi zamjeriti i koji strogo pazi da od terorista uzme samo ono što se može dobro utržiti i uklopiti u dominantnu današnju njemačku sliku o njemačkoj naciji (zašto se odreći tih "seksi avaturista" koji na svoj način svjedoče o njemačkim vrlinama?), istovremeno izbjevajući svako ozbiljnije zadiranje u problem koji su oni postavili.