Prošla su dva dana od finala Svjetskog rukometnog prvenstva, emocije se polako stišavaju i svima polako postaje jasno kako je Hrvatska usprkos poraza od Francuske ostvarila veliki rezultat.

Još uvijek se analizira suđenje danskog dvojca Pedersena i Olesena, ali nema više toliko uzavrele krve kao što je to bilo tijekom i neposredno nakon utakmice.

O sudačkim odlukama može se raspravljati, čak bi se i složio da im kriterij nije bio sto posto ujednačen tijekom cijele utakmice, doista su u pojedinim trenucima dopuštali Francuzima pregrubu igru, ali najprije treba pomesti ispred svojih vrata, a onda se vaditi na suce.

Hrvatska je kontrolirala igru barem tri četvrtine utakmice, a onda su izabranici Line Červara krenuli u soliranje, na što se prije utakmice upozoravalo sa svih strana kako treba izbjeći jer su Francuzi u igri jedan na jedan najjači. Ne znamo zbog čega se Červar upustio u eksperimente, u jednom trenutku u isto vrijeme na terenu su bili Čupić i Horvat, a Lacković je počeo igrati u obrani...

Postavlja se pitanje je li trebalo koristiti Ivana Balića na kojem se jasno vidi da nije sanirao ozljede i da jednostavno u takvoj fizičkoj kondiciji ne može igrati protiv fizički najsuperiornije momčadi na svijetu. Stječe se dojam da se Duvnjaka nije trebalo slati na klupu, ohladio se i izgubio ritam, a on zasigurno s obzirom na godine i fizičke kapacitete može odigrati gotovo cijelu utakmicu u istom ritmu.

Balić treba Hrvatskoj, rukometu i njegovoj promociji, ali pitanje je treba li ga forsirati dok je u ovakvom stanju. Možda je to pitanje prikladnije postaviti čelnicima IHF-a, organizatorima turnira i marketinškim agencijama nego izborniku. Jasno je da Svjetsko prvenstvo sa i bez najveće zvijezde nije isto. Barem ne u financijskom smislu. Čini se da je Balić morao poslužiti kao maskota na kojoj će se zaraditi novci i opravdati organizacija. Možda i tu leži dio njegove nervoze, njemu je zasigurno bilo jasno da neće moći pružati partije na koje smo od njega navikli; glava je htjelo, ali tijelo nije dalo. Kad se tome doda još koja Karabtićeva ruka u vrat ili glavu, onda se njegove reakcije mogu razumjeti.

Međutim, nakon bitke najlakše je biti general, a u ovoj bitci Hrvatska nije poražena. Srebrna medalje nikako se ne može smatrati porazom.
Prvenstvo je u potpunosti uspjelo, a to ne kažu samo organizatori turnira nego i njegovi neposredni sudionici.

Francuski reprezentativci su pred kraj utakmice u nekoliko navrata zasuti "upaljačima", ali bili smo svjedoci kako su već nekoliko sati kasnije dočekani burnim pljeskom u prepunom zagrebačkom kafiću Petica, koji je u vlasništvu bivšeg hrvatskog rukometnog reprezentativca Božidara Jovića.

Na njihovim licima se moglo razaznati da su pomalo iznenađeni. Dočekani su kao šampioni, što oni uistinu i jesu, ipak se radi o olimpijskim i svjetskim prvacima, uz Nijemce, Ruse i Hrvate, jedina su nacija koja je povezala olimpijsko i svjetsko zlato.

Francuski reprezentativci nisu navikli na toliku pažnju čak ni u domovini, Nikola Karabatić prišapnuo nam je kako se u Hrvatskoj osjećaju kao nogometne zvijezde.

"Svjetska rukometna federacija nije mogla izabrati boljeg domaćina prvenstva. Na ulici su me zaustavljale desetine ljudi, svi se žele slikati, stisnuti mi ruku... Lagao bih kad bih rekao da mi to ne imponira. Rukometaši nigdje nisu tolike zvijezde kao u Hrvatskoj", kaže Karabatić koji je uz Narcissea i rezervnog vratara Francuske, egzotičnog Karabouea bio najtraženiji "eksponat" ljepšeg spola u Jovićevu lokalu. Francuzi su se doimali vrlo pristupačni i jednostavni, nikome nisu uskratili slikanje, bilo je i razuzdanog plesa, a ne bismo se zakleli da tu noć nisu "zabijali" i na nekom drugom mjestu. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodili da su došli i hrvatski reprezentativci, ali nažalost "kauboji" se odlučili za provod na nekim drugim lokacijama. Nemaju zbog čega žaliti, biti drugi na svijetu nije mala stvar, a bit će još prilika za revanš Francuzima.