Srećko JurdanaPolicija je potpuno sigurna da je Ivanu Hodak ubio opskurni uličarski tip - stanoviti Mladen Šlogar - koji je Zvonimira Hodaka iracionalno percipirao kao osobu koja je odgovorna za njegovu životnu situaciju, i odlučio se beskrupulozno osvetiti, Hodaku ili njegovoj obitelji. Mnogi drugi nisu u taj zaključak bili bezrezervno uvjereni. Scenarij im se učinio prebanalan i ponešto nelogičan. Novinare su zasipali skeptični pozivi. Promatračima, na primjer, nije bilo jasno zašto bi Ivana Hodak samo tako pustila da za njom u elegantnu zgradu uđe evidentni klošar kojeg je - kako kaže njezin otac - zadnji put vidjela prije petnaestak godina, kad je bila još dijete, i teško da ga je mogla prepoznati. Svjedoci koji su na ulici opazili ubojicu tvrdili su da se radilo o tridesetgodišnjaku koji je mjesto zločina napustio trkom, što je u potpunoj suprotnosti s profilom kronično alkoholiziranoga šezdesetgodišnjaka koji živi u štalama i pokretljiv je u ograničenoj mjeri.

I sam način otkrivanja ubojice provocirao je nedoumice. Nije uobičajeno da policijska patrola nekakvom lokalnom skitnici posvećuje maksimalnu pažnju, i da ga nakon legitimiranja dosljedno prati do njegovog skrovišta, gdje slučajno pronalazi oružje kojim je izvršen zločin. Na naizgled marginalne ulične likove ne primjenjuju se često takvi minuciozni policijski postupci. Uglavnom, mnogim pratiteljima zbivanja, ili teoretičarima zavjere, činilo se da se iza svega toga skriva nešto drugo, možda nekakva sofisticirana narudžba čiji su organizatori na misteriozne načine skrenuli trag na Šlogara, ili ga odabrali kao tipa koji nema što izgubiti, i koji će s lakoćom izvršiti zločin i preuzeti odgovornost jer mu je u zatvoru bolje negoli izvan njega. Sve te, hičkokovski rečeno, "sjenke sumnje" spominjemo radi ilustracije dijela javnoga mnijenja kakvo se neposredno razvijalo u pozadini vijesti o otkrivanju Ivaninog ubojice.
Ministar policije energično je, međutim, odbacio sve te spekulacije i objavio da je za njih slučaj završen, i njegova izjava jedino je što u cijelom tom kontekstu ima realnu snagu. Kod Ivane Hodak na djelu je bio lone assassin scenarij, ubio ju je iz svojih specifičnih pobuda usamljeni besprizorni tip, i situacija se može objektivno analizirati jedino iz tog rakursa. Sve drugo je ezoterija. Radi se u svakom slučaju o teškom psihopatološkom i sociopatološkom fenomenu. Otpuštenome domaru sportskoga kluba Zvonimir Hodak obećao je svojedobno nekakvu pomoć, i odmah potom zaboravio na njega, što je kod dotičnoga u glavi proizvelo nagon za osvetom, koji je s godinama i progresivnim tonjenjem u uličarsko ništavilo postajao sve jači, da bi na kraju nadvladao elementarne moralne obzire. Zanimljivo je, međutim, da policija u istrazi uopće nije detektirala tog tipa kao potencijalnog sumnjivca. Provjeravali su gotovo šest stotina ljudi koji su s Hodakom u prošlosti i sadašnjosti bili u nekakvom kontaktu, ali ne i Šlogara, iako su imali razloga da i njega uvrste na popis.

Mogao im je, u prvome redu, sam Zvonimir Hodak na njega skrenuti pažnju. Kao odvjetnik s iskustvom u memoriranju i identificiranju raznih profila, među njima i devijantnih, mogao se sjetiti kontakta s osobom koja je od njega tražila pomoć nakon otpuštanja s posla, to više što taj kontakt nije bio potpuno sporadičan: povremeno su igrali tenis i šah, a komunicirala je s njim i Hodakova obitelj, kad su dolazili na rekreaciju. Nije ga se, međutim, sjetio, kao što ni policija nije temeljito istražila njegova klupska druženja u njihovim bitnim nijansama. Da jest, nesumnjivo bi obratila pažnju na tipa koji je završio kao beskućnik nakon otpuštanja provedenog u sklopu jedne interne kadrovske afere. Kako stvari stoje, ubojica je uhićen zahvaljujući slučajnosti, odnosno činjenici da se ulična policijska patrola dosljedno pridržavala procedure. Situacija je za policiju u svakom slučaju poučna, u svjetlu spoznaje da se istrage kod takvih zločina moraju baviti krajnje širokim spektrom detalja, te da i patrolni policajci - ako se pridržavaju procedure i dosljedno slijede indicije i instinkte - mogu otkriti nevjerojatne stvari.

Osim toga, kad je riječ o zločinima i misterioznim pogibijama, nikada ne treba žuriti sa zaključcima. Prošloga ljeta u moru su - na različitim dijelovima obale - pronađena tijela dviju turistica, Australke Britt Lapthorne i Slovakinje Viere Malikove, koje su prije pogibije nestale na zapanjujuće slične načine: Lapthorne nakon izlaska iz dubrovačkoga diskokluba, Malikova nakon izlaska iz pizzerije na Murteru (dok je njezin suprug plaćao račun). Na RTL-u je zadnjih dana emitiran australski dokumentarni film o slučaju Lapthorne, u kojem se tvrdi kako u Dubrovniku djeluje nekakva banda koja - koristeći se policijskim iskaznicama - pokušava otimati strane turistice, a pojavile su se i svjedokinje koje su izjavile da su se od noćne otmice spasile bijegom i spletom sretnih okolnosti.
Potrebni maksimalni napori policije

Film je medijski odjeknuo, premda se u njemu mogu uočiti mnoge manjkavosti. U Hrvatskoj evidentno nije emitirana originalna, već bitno skraćena ili možda cenzurirana verzija, u kojoj su mnoge pojedinosti ostale neistražene i na razini naznake. Bez obzira na to, fenomeni su suviše ozbiljni da bi se mogli paušalno otpisati na račun nedostataka dokaza o zločinu. Ministar policije nazvao je, u kratkoj izjavi, film "znanstvenom fantastikom" i ničim zapravo nije javnosti dao na znanje da se njegove službe intenzivnije bave navedenim pogibijama, odnosno porukama koje iz filma proizlaze. Takav pristup nije prihvatljiv, ni medijski ni analitički. Dvije žene su mrtve, prije smrti su se izgubile na identičan način, pronađene su u moru, ne zna se ni kako su ni zašto umrle, u svijetu se počelo govoriti o nespremnosti hrvatske policije da stvar riješi, i u navedenom kontekstu ta bi policija morala poslati signal kako će - bez obzira na vremenski rok - uložiti maksimalne napore da dođe do nekog konkretnog rezultata. Kod ubojstva Ivane Hodak, do rezultata se došlo, bez obzira na okolnosti; kod drugih, rješenja se čekaju.