Ljudi srednjih godina zacijelo pamte termin "stabilizacija". Lansirana krajem 70-ih, negdje potkraj Titove vladavine, stabilizacija je obilježila posljednju dekadu života u socijalizmu, i ta jedna riječ obuhvatila je sve: od nestašica benzina i kave, redukcija struje do galopirajuće inflacije za vrijeme premijera Branka Mikulića. Na kraju se stabilizacija pokazala nestabilnom, pa su propali i Jugoslavija i samoupravni socijalizam.

Tri desetljeća kasnije, stabilizaciju je zamijenila "štednja". Na verbalnom planu vlast i oporba, ugledni ekonomisti, poduzetnici i analitičari, svi jednoglasno tvrde kako treba početi štedjeti. Pridružio im se čak i Ante Marković, posljednji premijer zemlje koja je umrla u neuspjelim stabilizacijskim mukama. Postavljen je i cilj, koji glasi, rezanje 15-20 posto državnog proračuna, a prikupljena sredstva bi se reinvestirala u kreditiranje gospodarstva. Pritom se javljaju i nesvakidašnje ideje, kao što je prijedlog zagrebačkog makroekonomista Josipa Tice, koji je rekao kako bi trebalo "na kraju godine zatvoriti onu bolnicu, koja je u postotku, uspjela najmanje uštedjeti".

Ideja je zanimljiva, posebno u kombinaciji s uštedama na daljnjem liječenju najtežih bolesnika ili prestankom isplata mirovina svima koji su stariji od devedeset godina. I jedni i drugi su radno nesposobni, a samo bi trošili, mogao bi glasiti neoborivi adut nekog ekonomskog eksperta. Razumije se, niti jedna država ne bi se usudila ući u ovu vrstu štednje, posebno zato jer bi na taj način rezala socijalna prava doista ugroženih kategorija stanovništva. Neke hrvatske bolnice godinama troše neracionalno, ali doslovce niti jedna, tako što pacijentima osigurava pretjerani luksuz. Troškove, uglavnom, stvara preveliki broj zaposlenih i njihove plaće.

U ovom području treba tražiti mogućnosti ušteda. Hrvatska je puna različitih činovnika koji rade premalo, tisuća navodnih znanstvenika koji godinama nisu napisali suvislu rečenicu, i radnika koji su svako malo na bolovanjima, a istovremeno rade u fušu. U maloj državi kao što je ova postoji 21 županija, 120 gradova i 520 općina. U socijalizmu, koji je krahirao zbog posvemašnje nerentabilnosti, Hrvatska je imala 117 općina i 12 službenih mikro-regija.

To je poanta priče o štednji. Prvi korak mora napraviti politika, a to znači ukidanje privilegiranih dužnosničkih mirovina i smanjenje zastupničkih i ministarskih plaća za desetak posto. To ne bi bila uravnilovka nego potez nekoliko stotina pripadnika ovdašnje političke elite, kojim bi pokazali kako su spremni osobno podnijeti teret koji donosi financijska kriza. I nije to neka novost, sličnu stvar prije desetak dana napravili su zastupnici slovenskog parlamenta, koji su si smanjili plaće za nekoliko postotaka.

Ali u Hrvatskoj nema pojedinca koji je sposoban pokrenuti promjene. Vlast nema viziju, opoziciji je poprilično dobro, i nitko ne želi pokrenuti dublje reforme jer znaju da bi se i sami morali odreći dijela povlastica koje uživaju. Jedini zagovornici snažnih reformi su neutjecajni pojedinci ili nekadašnji dužnosnici koji su se u međuvremenu obogatili, ali njihov je javni image približan onom koji imaju kažnjenici u Lepoglavi. Zbog toga je teško biti optimist i misliti kako će recesija ubrzo biti zaustavljena.