U vrijeme dok je na Velebitu bura derala oko 150 na sat, a u Splitu tek koji kilometar slabije, na Poljudu se, oko ponoći, okupilo nekoliko desetaka muškaraca mlađe dobi. Kako je noć odmicala i vjetar popuštao (u svitanje više nije bio jači od osamdeset na sat, možda tek poneki reful) tako se iz inicijalne grupice krenula stvarati kolona. Oko pet ujutro već ih je bilo blizu tisuću, oko sedam najmanje tri, a malo prije devet, kažu novine - skoro deset tisuća.

Što su čekali svi ti mahom punoljetni ljudi, među kojima jamačno ima i zaposlenih i onih koji su ujutro trebali biti bistre glave u školama i na fakultetima? Čekali su da kupe ulaznice za utakmicu... Koga ono, čekaj malo... Manchester Uniteda i Liverpoola? Barcelone i Reala? Milana i Intera? Bayerna i HSV-a? Galaxyja i Cosmosa? Ne, čekali su - neki cijelu noć, većina samo pet-šest sati, na plus četiri i buri sto na sat, mnogi s bocom - karte za utakmicu Hajduk - Dinamo. Ej, Hajduk - Dinamo! Junak na junaka!

Da su im svima majke prethodne večeri, bilo koje večeri, doživjele srčani udar i završile na intenzivnoj - koliko bi od njih stajalo na toj hladnoći i vjetru ispred bolnice, od ponoći do podneva? Koliko bi od njih (poput, jučer, trogirske Torcide) zaprijetilo ravnatelju klinike kantama punim benzina ako im ne dopusti posjetu?

Nijedan, naravno.

Koji kua oni očekuju od te utakmice za deset dana? Sedam nula za Hajduk? Osam nula? Devet? Sedamdeset i dva? Koji je gušt vrijedan toga da u četiri i pol ujutro kreneš iz Zadra ili Imotskoga da bi se onda na Poljudu pet sati smrzavao kao najjadnija i najponiženija marva, u nadi da ćeš možda (možda!) nabaviti ulaznicu za utakmicu, ej, Hajduk - Dinamo? Zaboga, pa to su utakmice u kojima, u pravilu, od nogometa nema niti "no", ali zato prekršaja ima kao u cijelom ostatku kola. Povod, dakako, nije i ne može biti takav nogomet, povod je u silnoj potrebi da se nekažnjeno izvrijeđa i, bude li prilike, isprebija nekoga tko je drugačiji. Taj spoj slijepe odanosti, spremnosti na žrtvu i ponižavanja svih drugačijih nije jedini parareligijski simptom u nogometnih navijača. Ima toga na lopate, a kod nas je najuočljivije u Splitu i oko Hajduka. Nije bez vraga onaj duhoviti grafit "Hajduk prvi, Ivan Pavao Drugi" (siroti Benedikt, on je plasiran i slabije od Croatije iz Sesveta!) kao ni onaj slogan "Isus i Marija - Hajdukova armija"...

Navijačka strast (kojoj ni slučajno ne podliježu samo besciljni marginalci!) u mnogočemu se podudara s religioznim fundamentalizmom - baš me zanima kako na to gleda Crkva u čijim se njedrima, često i pod njezinim zaštitnim znakom, tako flagrantno krši prva božja zapovijed.