16.02.2009. / 16:37

Autor: Ljubo Jurčić

Kako je jalova politika tečaja završila u ćorsokaku

Politika stabilne kune stvorila je neizdrživu strukturu domaćeg gospodarstva - premalo se proizvodi, a previše troši. Tečaj je neodrživ, ali ni devalvacija nije izlaz jer bi narasle cijene, rate kredita i troškovi proizvodnje, tako da za izvoz ne bi bilo nikakvog korisnog efekta

Ljubo JurčićLjubo JurčićDeviza je strana valuta, ili preciznije, svako potraživanje u stranoj valuti. Ona je roba posebne vrste, a njena cijena je devizni tečaj. On se određuje na deviznom tržištu. Valute koje su globalno prihvatljive (dolar, funta, jen, franak itd) nazivaju se konvertibilnim i njihova cijena određuje se na globalnom deviznom tržištu. Hrvatska kuna ne spada u te valute. Samo je u Hrvatskoj kuna zamjenjiva za druge valute. Cijena stranih valuta u Hrvatskoj ovisi o hrvatskom deviznom tržištu. Kako su konvertibilne valute međusobno zamjenjive, njihovi tečajevi se u Hrvatskoj usklađuju s njihovim odnosom na svjetskom tržištu. Ponuda deviza dolazi od izvoza roba i usluga, a potražnja za devizama izvodi se iz potražnje za uvozom. Brže povećanje ponude od potražnje smanjuje tečaj strane valute i obrnuto. Budući da se na domaćem tržištu posluje u domaćoj valuti, izvoznici prodaju devize, a uvoznici kupuju devize. Zbog toga se na cijenu deviza može utjecati količinom kuna. Ako se smanji količina kuna, onda ima manje kuna za sve pa i za devize. Zbog toga će i tečaj stranih valuta pasti, odnosno tečaj se može održavati regulirajući količinu kuna.

Takva situacija je bila u Hrvatskoj većim dijelom devedesetih godina. Iako je bila mala ponuda deviza, tečaj je bio stabilan. Nije rastao i padao jer je bila i mala ponuda kuna. Usklađena ponuda kuna s malom ponudom deviza s ciljem održavanja stabilnog tečaja imalo je za posljedicu nelikvidnost na domaćem tržištu. To je bio rezultat političke odluke da se pokaže uspješnost politike koja i u teškim situacijama može postići stabilan tečaj. Očito, nisu se procjenjivale ukupne posljedice takve odluke. Dokaz uspješne ekonomske politike je bio stabilan tečaj iako su ciljevi ekonomske politike: stopa gospodarskog rasta, puna zaposlenost, unutarnja i vanjska ravnoteža. U Hrvatskoj je stabilan tečaj postao cilj ekonomske politike iako je tečaj jedan od najsnažnijih instrumenata kojim se postižu svi ti ciljevi. Osobito u maloj zemlji. Posljedice ovakve odluke su još teže zato što odbacujući tečaj kao instrument, ekonomska politika nije kreirala druge instrumente koji bi ga zamijenili. Ovakvom politikom održavala se ravnoteža na hrvatskom deviznom tržištu, ali ne i u ukupnom gospodarstvu. Kuna je bila konvertibilna i trošila se za kupnju deviza, a nisu se plaćali računi u domaćim transakcijama. Tečaj se nije određivao na temelju ponude deviza od izvoza roba i usluga i potražnje za uvozom, nego na temelju količine kuna. Također, devize od prodaje nacionalne imovine ulazile su u ponudu deviza. Tako kreirana i korištena novčana masa nije bila vezana na domaću proizvodnju i njeno povećanje, nego na količinu deviza. Nelikvidnost i uvoz su rasli, a izvoz je stagnirao. Mijenjala se struktura gospodarstva u nepoželjnom smjeru. Izvozno gospodarstvo je slabilo, uvozno jačalo. Takav trend se pojačao nakon 2000. Otvaranjem Hrvatske prema svijetu i otvaranjem svijeta prema Hrvatskoj, devize su počele pritjecati u Hrvatsku, ne samo od izvoza roba i usluga i prodaje nacionalne imovine strancima, nego i na osnovu kredita. Ta tri izvora činila su ponudu deviza. Krediti su rasli, devize su stizale, rasla je i novčana masa i tečaj se održavao stabilnim. Rast količine kuna, usklađen s rastom ponude deviza i brži od rasta domaće proizvodnje, nije utjecao na rast cijena, nego na rast uvoza. Nelikvidnost je zamijenjena zaduživanjem u inozemstvu. Lakše je bilo uvoziti nego proizvoditi. Zaduživali se svi - i građani, i poduzeća, i država. Direktno i indirektno u inozemstvu. Domaća potrošnja je brže rasla nego domaća proizvodnja, a uvoz brže od izvoza.

Razlika se zbrajala na računu vanjskog duga. U očito neodrživoj situaciji Hrvatska narodna banka u trenucima izrazito velikog priljeva deviza - kod privatizacija strancima - provodi i sterilizaciju deviznog priljeva. Kad to nije bilo dovoljno, HNB pokušava ograničiti rast bankarskih kredita. Tržište to zaobilazi leasingom. HNB uvodi i „poreze" bankama - posebnu pričuvu na njihovo zaduženje u inozemstvu kako bi ga poskupila. Poduzeća se tada počinju direktno zaduživati kod majki banaka u inozemstvu. Zaduženje i dug nastavljaju rasti. I dalje raste brže domaća potrošnja od proizvodnje.

Jeftini krediti iz inozemstva povećavali su zaduženost građana, poduzeća, banaka i države. Povećavali su i ponudu deviza. Problem je bio kako održati tečaj deviza od pada jer je ponuda bila veća od potražnje. Situacija se sada okreće. Dosad posuđene devize treba vraćati. Kreditom je sve teže doći do deviza. U kunama ne možemo vraćati dugove. Prvo moramo nešto proizvesti pa izvesti i tako dobivenom devizom platiti dug. Još uvijek možemo nešto i prodati. Ali ni to neće biti dovoljno. Devize nam trebaju i za uvoz za tekuću potrošnju. Postojeće devizne rezerve mogu se koristiti određeno vrijeme. One trebaju poslužiti održavanju stabilnog tečaja. Monetarnom politikom treba također sačuvati stabilnost kamata i likvidnost u zemlji. Istovremeno mjerama industrijske politike treba zaustaviti pad domaće proizvodnje i osigurati njen brži rast od domaće potrošnje.

Paralelno s tim važno je da uvoz sporije raste od izvoza. To traži cjelovitu strategiju gospodarskog razvoja u kojoj bi u ovom trenutku prvi dio bila antirecesijska politika. Dugoročno stabilnost tečaja može se održati ravnotežom između domaće potrošnje i domaće proizvodnje, odnosno ravnotežom izvoza i uvoza. Radi otplate vanjskog duga izvoz bi trebao biti veći od uvoza za iznos rate duga. Devalvacija bi na prvi pogled možda bilo rješenje. Ali samo ako se gleda ravnoteža na deviznom tržištu. Međutim, devalvacija bi imala puno više negativnih gospodarskih i socijalni efekata. Cijene bi narasle, troškovi proizvodnje također. Otplate visoko zaduženih građana, poduzetnika i države bi također rasle. Na proizvodnju i izvoz ne bi imala pozitivan efekt. Realni dohodak građana, profit poduzetnika i prihodi proračuna bili bi manji. Antiinflacijski program stvorio je stabilnost tečaja, ali isto tako i neodrživu strukturu domaćeg gospodarstva i potrošnje. Zbog toga je rješenje složenije od same devalvacije.

Vezane vijesti

EU se nije integrirala kao država

EU se nije integrirala kao država

O mogućnostima izlaska iz aktualne dužničke krize i osnivanju fiskalne unije u eurozoni razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika