Seks je prljavština iz koje se, kao iz blata, izlegne novi život. To u osnovi i nije čudno jer je čovjek iz blata i nastao, a tamo će se i vratiti. U blato ili prah, svejedno. Neki i u pepeo koji će, ako imaju novaca i čudnije sklonosti, završiti na Mjesecu. A taj će mjesec onda sjati na postelje novih grešnih ljubavnika koji se valjaju u blatu svojih prljavih nagona, umjesto da preferiraju duhovnu čistoću i suzdrže se od seksa prije braka. A i tada da ga prakticiraju samo kao nužno zlo za stvaranje novoga života. Tako sam otprilike mislio tim o našim smiješnim pokretima prilikom parenja kad sam prošloga ponedjeljka u zbornici listao Jutarnji list i naišao na priču o Ivoni Filipović i Jakovu Barnjaku koji su u sretnoj vezi već dvije i pol godine, a odlučili su se suzdržati od seksualnih odnosa da bi ostali „duhovno čisti." Na isti je članak nešto poslije mene naišla kolegica koja je čitavu tu priču o suzdržavanju i duhovnoj čistoći komentirala s: "Bože, svašta!" I stvarno, ne nalaze se takvi ljudi često, a pogotovo ne u rubrikama najtiražnijih dnevnih novina. Zapravo, kad bismo malo pročačkali po internetu, čini mi se da bi bilo više onih koji žele biti pojedeni, nego onih koji se suzdržavaju od seksa prije braka. Međutim, na komentar začuđene kolegice, nadovezala se druga kolegica rekavši da su liberali i ljevičari postali konzervativniji od konzervativaca.

Spomenuta kolegica nema ništa protiv seksa prije braka, ali smatra da čovjek ima pravo i na takva stanovišta, ma kako nepopularna i nazadnjačka izgledala te da se i to mora ponuditi kao životna opcija u nečemu što se zove sloboda. Uostalom, nije li to ideja društva otvorenog mnogim opcijama, višenacionalnim i multireligijskim zajednicama koje žele funkcionirati u slozi. Nešto poput našeg zaboravljenog bratstva i jedinstva koje se završilo u krvavom ratu. Priča o Jakovu i Ivoni, zamišljena kao propagiranje jasnih vjerskih stavova katolika o seksualnom životu prije braka, pojavljuje se u ovom medijskom kontekstu prividno kao ispovijed dvoje freakova koji su svjesni da ih nitko ne razumije i koji dalje i uporno furaju svoj film. Djeluju kao zaručnici iz sredine 17. stoljeća, uglavnom prije prosvjetiteljstva i seksualnih sloboda klasicizma. Međutim retro je in. Pa kao što retro linija dobro prodaje Mini Moris, tako će možda retro stavovi doživjeti u javnosti istu sudbinu. Potraga za nepostojećom čistoćom stvorila je od prošlosti pastoralu, s tom razlikom što je i pastorala seksualno slobodnija od stavova i načina života koje ovdje iznose Ivona i Jakov. Naime, oni imaju potpuno pravo oblikovati svoj intimni život u skladu s učenjima Katoličke crkve, ali ovdje se ne radi samo o tome.

Postoji jasna želja da se u tu čistoću i suzdržavanje uključe i drugi te da to postane dominantni način života. Ovi su mladi, čini se, zamišljeni kao projekt, uzor drugim mladima koji bi također trebali potražiti svoju čistoću u okviru jedne takve retro pastorale. Katolička crkva tako s vremena na vrijeme lansira nekog neobičnog svećenika koji nosi dugu kosu i vozi motocikl od 1000 kubika, ciljano, da bi se privuklo mlade njihovim vlastitim argumentima. U drugom trenutku lansirat će vidioce ili stigmatike, sve dok im njihova „neobičnost" ne počne smetati. Onda će ih skloniti u kućni pritvor. Tako mi se čini i s ovim mladim parom. Mogli bi napisati knjigu o svom suzdržavanju, jedan zajednički dnevnik iskušenja i pobjede nad iskušenjima i to bi se sigurno odlično prodavalo i tako na najbolji način demantiralo tezu da se u ovome svijetu sve prodaje pomoću seksa. Sljedeće godine Kiklop za najprodavaniju knjigu tako bi bio dodijeljen njima za tekst o tome kako sto puta u danu obuzdati svoju želju molitvom i razgovorom. Ili, kako se postom boriti protiv erekcije. Ta je metoda vrlo efikasna. Već sam četiri mjeseca na dijeti pa znam. Čovjek više misli na čiste stvari kao što su kelj cušpajz s faširanima i pečeni odojak, nego na prljavštine kao što su misionarski položaj ili obostrani felacio.

Neka oproste, ali to dvoje mladih ljudi izgledaju mi kao da su sišli s plakata za populariziranje proizvodnje malih ibermenša, a ne kao jedan neobičan par koji traži pravo na svoju različitost. Ne kao individualnost koja traži svoj izraz, nego kao ideologija koja traži duše. I podmladak kontroliranog porijekla. Upravo zato svidio mi se članak Siniše Pavića „Neće moći sve do prve bračne noći" koji je u subotu izašao u Novom listu. Taj duhoviti tekst o razmišljanjima na temu seksualnog suzdržavanja zapravo je pravi odgovor na javno plasiranje ovakve neobične intime i završava jednom autorovom zanimljivom idejom: „Gospodo, možda je paranoja, no možda je i probni balon nekog novog projekta našeg mudrog rukovodstva koje dugoročno ima za cilj od Hrvata načiniti naciju bez emocija, strasti i poriva, naravno, ako nije rukomet u pitanju." Na ovu lijepu paranoju želio bih se nadovezati i jednom vlastitom. Naime, sve mi se više čini da iza svega stoji grupa ljudi koji želi raskrinkati hrvatsko novinarstvo kao nekakvu ekspozituru kominterne.

Moja mi paranoja kaže da se ne radi toliko o probnom balonu supertajnog Vladinog projekta za lobotomiju nacije, nego da je sve skupa navlakuša za fantomske komunjare u hrvatskom novinarstvu. Ono kad se snahi-zmiji u "Šumi Striborovoj" pokažu svračja jaja pa joj od pohlepe zapaluca zmijski jezik. Ti ljudi, koji su se nakon dugog partijskog staža temeljito preobratili u desničare i klerikalce, prije nekoliko mjeseci lansirali su tezu da su većina hrvatskih novinara komunjare koji vrše harangu na sve što je katoličko, konzervativno i desno. Očekivali su vjerojatno ozbiljnije i frekventnije javne napade na par duhovno čistih mladih ljudi koji su objavili svoju intimu i ti bi napadi bili očit dokaz komunističke netrpeljivosti prema svemu katoličkom. Otkako su njihovi argumenti i projekt u javnosti uvjerljivo propali, oni su, uvjeravam vas, aktivni i raznim strategijama provociraju ljevičarsku dušu hrvatskog novinstva i bilježe, spremaju citate, snimaju, a sve s jednim ciljem: da snagom enormno nagomilanog materijala dokažu da je u zemlji kojom petnaest godina (s jednim kratkim prekidom) vlada desnica, novinarstvo zapravo nezgrapni komunistički relikt. Imam li dokaza? Citata, bilježaka, snimki? Nemam, ali šapuću mi glasovi u glavi.