MILAN I OLGA BUDIMIR Roditelji Ivana Budimira očajni su što ni nakon četiri godine nema pomaka u istrazi o sinovu ubojstvuPrema statistici Ministarstva unutarnjih poslova, samo u posljednjih deset godina od ukupno 776 ubojstava, 49 je ostalo neriješeno. Iako je to znatno manje nego u razdoblju krvavih 90-ih, kad je ubijeno više od 2000 osoba, od čega je njih više od 400 odnosno oko 20 posto bilo neriješenih, dok je danas udio neriješenih ubojstava manji od 10 posto, ravnatelj policije Vladimir Faber rekao je da policija još uvijek nije i ne može biti zadovoljna tim rezultatima. Prošle je godine, kad je zabilježeno 67 slučajeva, od čega četiri neriješena, broj ubojstava porastao u odnosu na 2007. kad ih je bilo 61, a samo dva su ostala neriješena. I 2005. i 2006. godine broj ubojstava bio je manji od 70, s ukupno 11 neriješenih slučajeva, dok je 2004. bilo 83 ubojstva, od toga pet neriješenih. No, takva statistika nije nikakva utjeha onim obiteljima koji još nisu dobili ni osnovnu zadovoljštinu za smrt svojih voljenih. Što reći ljudima koji deset, petnaest ili dvadeset godina čekaju, a još nisu i možda nikad neće dočekati da saznaju makar ime ubojice svog sina, supruga, brata, oca? A mnogi od njih danas još uvijek strahuju za svoj i za život svoje djece.

Od ubojstva vlasnika Promdei banke Ibrahima Dedića prošlo je već skoro deset godina. On je 3. srpnja 1999. izrešetan pred liftom u svojoj zgradi, u Ivekovićevoj 17. Iako su navodno nađeni neki tragovi, a spominjalo se i kako je odbijeni metak ranio i napadača, ni počinitelji ni naručitelj smaknuća do danas nisu identificirani.
"Policija dođe, napiše moje ime i ode. Bili su tu, hodali, ispitivali, radili, sve se zna, ali se ništa ne zna i tako to ide...", tako je jedan od naših sugovornika, koji je želio ostati anoniman, opisao postupanje policije u tom slučaju. Ibrahima Dedića i prije toga pokušali su likvidirati. Dok je ležao u bolnici nakon što ga je jedan od 10 metaka nepoznatog atentatora pogodio u vrat, isti glas koji mu je prijetio i ranije, nazvao ga je na mobitel i rekao: "Nije sve riješeno. Samo ti je prolongirano, sad je na redu Ona." To nam je ispričala bliska prijateljica pokojnog Dedića, koja nas je zamolila da ne spominjemo njezino ime. Pitala nas je kako smo je uspjeli naći jer još od tog vremena ima tajni broj telefona. Iako kaže da danas nema razloga strahovati za svoj život i da joj nakon ubojstva nisu prijetili, nikad joj neće biti ugodno živjeti sa spoznajom da su ljudi koji su ubili Dedića još na slobodi. Na pitanje je li je ikada pomišljala angažirati privatnog detektiva, kaže da je živjela u takvom strahu da nije ni za što bila sposobna. No, osim straha, nakon toliko godina izgubila je i svaku nadu da će se taj slučaj riješiti. Ne zna ni koga policija kontaktira, budući da Dedićev sin iz prvog braka ne živi u Hrvatskoj, a ni Dedićeva braća. Zadnji kontakt koji je imala s policijom bio je prije dvije godine, kad je slučajno srela inspektora koji je radio na slučaju. Rekao joj je jedino što joj je mogao reći - da nema ništa novo. Te je 1999. godine bilo ukupno 109 ubojstava, a njih čak osam, dakle, skoro osam posto, ostalo je neriješeno.

Nikola Lisičar 30. siječnja 2006. ranjen je ispred svoje kuće u Ulici Juraja Dragišića 19 u zagrebačkoj Dubravi, a nije ubijen samo zato što se nepoznatom napadaču zaglavio pištolj, ali je od posljedica ranjavanja preminuo nekoliko dana kasnije, 15. veljače 2006. Anica Lisičar, supruga ubijenog Nikole Lisičara, kaže da još uvijek vjeruje hrvatskoj policiji, a dodatni optimizam unio joj je dolazak Tomislava Karamarka na mjesto ministra unutarnjih poslova. Smatra da policija treba raditi svoj posao daleko od očiju javnosti. I njezin je suprug, prije no što je preminuo od posljedica ranjavanja, rekao policiji sve što je znao o mogućim motivima napada na njega, a opisao je i svog napadača. Tu osobu nikada prije nije vidio, a indicija o tome je li je bila riječ o naručenom ubojstvu nije imao. S tom spoznajom, kaže Anica Lisičar, teško je živjeti, a koliko je bolno znaju samo oni koji su takvo što doživjeli. Budući da je Lisičar napadnut ispred ulaza u dvorište svoje kuće, njegova supruga nije više imala snage živjeti na toj adresi pa je kuću prodala i preselila se na drugu lokaciju. Međutim, ne želi živjeti u strahu jer smatra da se nema ni razloga bojati. Ipak, bez duhovnih vježbi na koje redovno odlazi, teško bi uopće mogla preživjeti protekle tri godine.

DINO POKROVAC 11. 6. 2005. Nogometni menadžer i bivši kamatar likvidiran je na ulazu u zgradu na zagrebačkoj Trnovčici, gdje je živio i nakon što se obogatio"Grozno je da vam se tako nešto dogodi, a da ne znate zašto", rekla je u telefonskom razgovoru Anica Lisičar koja je, iako se prvotno pristala naći s Nacionalovim novinarima, ipak odustala jer se nije spremna izlagati u javnost te ponovno sve proživljavati.
S novinarima Nacionala nije želio razgovarati ni Marinko Pokrovac, brat Dine Pokrovca, 42-godišnjeg nogometnog menadžera najpoznatijeg po transferu Nike Kranjčara u Hajduk i bivšeg kamatara, likvidiranog 11. lipnja 2005. godine na ulazu u svoju zgradu na zagrebačkoj Trnovčici. Ubojica odnosno ubojice su najvjerojatnije ušli u zgradu na zadnji ulaz na način da su nekoliko dana ranije izbušili rupu na staklu kako bi mogli otvoriti vrata bez ključa. Sumnjalo se da su u likvidaciji sudjelovale najmanje tri ili četiri osobe. Jedna je Pokrovca pratila tijekom večernjeg izlaska i dojavila kad se zaputio kući. Druga je u blizini mjesta ubojstva čekala u parkiranom automobilu, a treća i četvrta ušle su na stražnji ulaz u haustor i u 1. 30 pištoljem s prigušivačem ispalili nekoliko hitaca najprije u tijelo Dine Pokrovca, a potom i nekoliko "ritualnih" hitaca u glavu koji služe za "ovjeravanje" žrtve. Pokrovcu je šest mjeseci ranije netko podmetnuo ekspolozivnu napravu pod automobil Mercedes, ali on je tvrdio da je automobil planuo sam od sebe i da ne zna tko bi mu htio nauditi. Njegova supruga Moravka u javnosti se zadnji put pojavila prije dvije godine, u siječnju 2007., na suđenju Ivanu Ici Popovskom kojeg je optužila za pokušaj iznude i prijetnje ubojstvom. Tada je rekla da još uvijek loše spava i konzumira sedative. Njezin šogor Marinko Pokrovac, kad smo ih oboje pokušali kontaktirati zbog slučaja neriješenog ubojstva njihova brata i supruga, rekao je da ona ne želi davati nikakve izjave za novine.

Mrtvo slovo na papiru, statistička brojka u policijskoj kronici ubojstava ostat će i slučaj 37-godišnjeg Ivana Budimira. Vlasnik lokala Broadway u zagrebačkom naselju Rudeš, koji se bavio i kamatarenjem, ubijen je prije četiri godine, 29. siječnja 2005. ispred ulaza u svoju zgradu u kasnim noćnim satima. Njegovi roditelji Milan i Olga Budimir očajni su što se u četiri godine ništa nije riješilo. "Teško mi je govoriti jer se bojim i za svoj život. Htio sam angažirati i privatnog detektiva, ali mi je sugerirano da bi i mene mogli ubiti. Ja znam da mog Ivana više nema, ali bih ipak volio znati tko je čovjek koji ga je ubio i IBRAHIM DEDIĆ 3. 7. 1999. Vlasnik Promdei banke izrešetan je pred ulazom u svoju zgradu godinu dana nakon neuspjelog atentata na njega, kad je ranjen u vratzašto je to napravio. Nisam znao da moj sin kamatari i pokušao bih ga odgovoriti od toga jer mu to nije bilo potrebno. Njegova majka i ja sve što imamo zaradili smo u Njemačkoj, kupili smo taj lokal i od toga je mogao pristojno živjeti. Ali, pogledajte danas samo Plavi oglasnik, pun je oglasa kamatara."
Milan Budimir ogorčen je neučinkovitošću policijske istrage. Iako je u snijegu pored mjesta gdje je njegov sin ubijen nađena čak i muška naušnica, rezultata ni danas nema. Nije mu jasno ni zbog čega su neki Ivanovi prijatelji bili ispitivani na poligrafu dok neki, koji su u najmanju ruku bili sumnjivi, nisu bili ispitani na taj način. Policija mu nije rekla ni kojim je oružjem njegov sin ubijen. Danas ih više nitko iz policije niti ne nazove. On povremeno ode u Heinzelovu ili nazove nadležnog inspektora, ali odgovor je uvijek isti: "Radimo svoj posao i ne možemo ništa ako nismo sto posto sigurni." No, iako ubojica nije nađen, a vjerojatno nikada ni neće biti, Olga Budimir vjeruje u pravdu: "Mi smo vjernici, Bog će sve to rješavati, ali ipak želimo znati tko je to učinio i zašto." Isto pitanje svaki dan već skoro devet godina ponavlja i Zdenka Sedlić, sestra Perice Sedlića, mladića koji nije dočekao svoj 19. rođendan jer je 23. svibnja 2000. netko u njega ispalio nekoliko hitaca na raskrižju Slavonske avenije i Čavićeve dok je upravljao iznajmljenim automobilom seat cordoba. Jedan hitac pogodio je nesretnog mladića u glavu, nakon čega je izgubio kontrolu nad vozilom koje se zabilo u stup. Mladić je prevezen u KBC Zagreb gdje je nekoliko sati kasnije preminuo.

"Najprije smo išli u bolnicu, nismo ni znali što se dogodilo, ni policija nije odmah znala, mislili smo da je prometna nesreća. Kasnije sam bila ogorčena kad su neke novine pisale da je automobil bio ukraden i slične gluposti. Auto je bio iznajmljen jer je moj brat nekoliko tjedana prije toga doživio prometnu nesreću i njegov je automobil bio na popravku. Moj brat je bio premlad da bi se nekom zamjerio toliko da ga se ubije. Naše jedino objašnjenje je da ga je netko s nekim zamijenio, budući da je vozio iznajmljeni automobil. Iako je i moj suprug u to vrijeme radio u policiji, nitko nam nije mogao pomoći. Zaista su vodili iscrpnu istragu, ali kad je to završeno govorili su da su u slijepoj ulici, da nemaju nikakvih tragova, ne znaju u kojem smjeru krenuti. Iako nismo odustali, a nekoliko puta smo se obraćali i državnom odvjetništvu, ponekad i ja izgubim nadu. Ali ne mogu vjerovati da pravda neće biti zadovoljena", ispričala je Zdenka Sedlić.
VESNA I ĐORĐE GAŠPAREVIĆ 7. 2. 1992. Splitski bračni par bio je žrtva zločina za koji se sumnjičilo ljude iz vojnog i policijskog miljea"Ubojica mog supruga zna kako izgledam, zna sve o mojoj obitelji, a mi ne znamo tko je on. Zato ne želim da spominjete moje ime niti želim svoju sliku u novinama. Da je ubojica iza rešetaka, bila bi drugačija situacija, a ovako ne znam gdje me tko može dočekati. Pristala sam na razgovor jer mi je u interesu da se nakon devet godina od ubojstva mog supruga ponovno potencira istraga. Iako u policiji tvrde da nijedan zločin ne zastarijeva, ja sam izgubila svaku nadu i vjeru u institucije ove države." Riječi su to žene čiji je suprug Željko Rod ubijen 21. studenog 2000. u njihovoj mjenjačnici Nataly, u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Godinu i pol dana prije toga, 9. lipnja 1999., trojica naoružanih muškaraca naoružana pokušala su ga opljačkati, no on je uspio izvaditi svoj pištolj i raniti u nogu jednog od napadača, koji je prilikom bijega pokušao pucati u njega. Zahvaljujući njegovoj snalažljivosti, uhvaćena su trojica napadača i četvrti pomagač koji ih je čekao u automobilu.

Iako su napadači imali podeblje dosjee, u pritvoru su bili kratko, a u siječnju 2001. osuđeni su na novčane kazne.
"Moj suprug nije mogao svjedočiti jer je tada već bio mrtav, a javni pravobranitelj se još na ročištu odrekao prava žalbe. Nitko se nije osjetio pozvanim da na našu adresu pošalje primjerak presude. Bila sam očajna kad sam to slučajno saznala", priča žena koja je tada proživljavala najgore dane u životu. Tada je prošlo svega nekoliko mjeseci od ubojstva supruga, a naznake da će ubojica biti uhićen nije bilo. Iz policije nije dobivala nikakve informacije, iako ih je zvala ili odlazila u Heinzelovu kad bi se sjetila kakvog novog korisnog detalja. S grčem na licu i suzama u očima prisjetila se tog kobnog 21. studenog 2000.
"Suprug je obično nakon svog posla u Poglavarstvu dolazio u mjenjačnicu kako bih ja išla kući pripremiti ručak, a on bi napravio obračun i u 18 sati zatvorio. Kad u 18.15 nije došao na ručak, počela sam ga zvati u mjenjačnicu i na mobitel, ali nije se javljao. Mislila sam da je otišao s nekim na kavu, ali nakon sat vremena sjela sam u auto, otišla po kćer u školu i otišla vidjeti što je s njim. Kad smo oko 20 sati stigle ondje, sve je bilo osvijetljeno, a tabla s tečajnom listom još je bila vani. Našle smo ga kako leži iza pulta."
MARIJANA JERKOVIĆ 21. 3. 2002. Dvadesetčetvrogodišnja tajnica splitske agencije za promet nekretninama brutalno je zaklana u svom uredu u centru SplitaIako se taj dan u obližnjoj Tvornici održavao koncert, a ubojstvo se po svemu sudeći dogodilo neposredno iza 18 sati, nitko od prolaznika nije primijetio da nešto nije u redu tako da je ubojica i lopov imao dovoljno vremena pobjeći u kojem god smjeru je htio. Iako je njezin suprug bio snalažljiv i već je u dva navrata prije toga savladao lopove, problem je bio u tome što je on ubojicu najvjerojatnije poznavao. No, ogorčena je nekim postupcima policije od kojih samo dobiva jedan te isti odgovor: "Mi smo poduzeli sve što smo mogli i trebali". Nije dobila čak ni oddukcijski nalaz svog supruga, nisu joj rekli ni iz kojeg je oružja ubijen, a nisu utvrdili ni točno vrijeme smrti. To da je ubijen između 18 i 20 sati znala je i sama. Kad je vidjela da se istraga ne pomiče s mrtve točke, obratila se čak i predsjedniku Mesiću, pisala sudu u Strasbourgu. Nakon devet godina, izgubila je svaku nadu. Jedino se još nada da će ubojicu možda uloviti slučajno, ako počini neko drugo kazneno djelo.

Pod prijetnjom oružjem grupa ubojica je 7. veljače 1992. iz njihove kuće u Žrnovnici, pokraj Splita, izvela Vesnu i Đorđa Gašparevića. Njihova tijela, izrešetana mecima, pronađena su sutradan popodne na obližnjem smetlištu. Vesna Gašparević je satima umirala u najtežim mukama. Ni do danas njihove ubojice nisu otkrivene. Iako se zna da su u taj zločin, druga zlodjela i miniranja više od 30 obiteljskih kuća građana srpske nacionalnosti na tome području bili uključeni pojedini pripadnici Hrvatske vojske i policije koji su živjeli u Žrnovnici, odnosno pripadnici Odjela za terorizam Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, SUZUP-a i postrojbi HV-a sa splitskog područja, nitko do danas ne želi prokazati ubojice bračnog para Gašparević. Unatoč nastojanjima Županijskog državnog odvjetništva na obavljanju istrage, u Splitu prevladava uvjerenje da se, iz solidarnosti sa bivšim kolegama, u policiji blokira svaki napor za rasvjetljavanjem slučaja likvidacije Vesne i Đorđa Gašparevića.
"Mnogi ljudi u Žrnovnici znaju tko je ubio moje roditelje jer su to učinili ljudi iz lokalnog miljea, kojima je smetao moj uspješni otac", kazuje danas 27- godišnji diplomirani ekonomist Siniša Gašparević, koji je u vrijeme stradanja njegovih roditelja imao 11 godina. Njegov brat Denis, danas student ribarstva, imao je samo šest godina. "Brat i ja smo spavali i ništa te noći nismo čuli. Siguran sam da su mamu i tatu ubojice izvukle iz kuće, ucjenjujući ih da će nas likvidirati. Oni su stradali kako bi nas dvojicu spasili. Moji roditelji su obiteljsku kuću sagradili u Žrnovnici 1983. godine jer je to lijepo mjesto za naše odrastanje. Majka je bila nastavnica engleskog i hrvatskog jezika u osnovnoj školi, neobično lijepa. Tata je bio pravnik, ali je imao svoju uspješnu trgovačku tvrtku i više nego dobro je zarađivao. Moguće je da su mu ubojice zavidile, misleći da će uspjeti opljačkati velik novac. Vjerovatno su ga ubili misleći da je zbog imena Đorđe Srbin", ističe Siniša Gašparević koji je do tada, unatoč ratu, u Žrnovnici imao bezbrižno djetinjstvo, puno druženja s prijateljima i dječjih igara.

UBOJICA IZ ŠUME U REMETAMA prema jednoj verziji poslan je radi osvete za ubojstva Ivana Šakote i Željka Šobota, za što je Zečević oslobođen optužbi, a prema drugoj zbog Zečevićeve namjere da "cinka" Nikicu Jelavića za umiješanost u preprodaju drogeNjegov otac Đorđe, baš kao i djed Ilija Gašparević, koji je nedavno umro u 86-toj godini od posljedica moždanog udara, po nacionalnosti su Hrvati, kao njegova majka Vesna. Ali, za ubojice Đorđe je imao "krivo" ime. "Brigu o našem životu, djetinjstvu i školovanju preuzeli su djed i baka. Zbog njihove ustrajnosti i ljubavi nas dvojica smo našla svoj životni put. Djed Ilija bio je uporan. Koliko god je mogao, poticao je istragu, odlazio u Državno odvjetništvo, tražio da bude saslušan. Često je govorio "Umrijet ću, a neću znati!". Tako se i dogodilo. Mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da se istraga nikada ne zaustavi, da ovaj slučaj ne padne u zastaru i ubojice naših roditelja budu privedene pravdi", kaže Siniša. Obruč oko ubojica bračnog para Gašparević sve se više sužava. Navodno istražitelji raspolažu čak i imenima osoba za koje se opravdano sumnja da su počinile to i druga zlodjela. No iz pojedinih institucija istraga se ometa. Zato je u cijeli slučaj zatraženo uključivanje ministra Tomislava Karamarka, ravnatelja policije Vladimira Fabera i državnog odvjetnika Mladena Bajića, kojemu ovaj slučaj nije nepoznat.
Upravo Bajiću, tadašnjem vojnom tužitelju, Nada Grubišić je u lipnju 1994. podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih osoba koje su nekoliko dana prije oteli, mučili, ucjenjivali, zastrašivali njezina supruga Iliju Grubišića, umirovljenog inspektora Policijske uprave Split, koji je uporno radio na otkrivanju ubojica Vesne i ĐorđDAVOR ZEČEVIĆ 1.12. 2007. Jedan od osumnjičenih iz "zločinačke organizacije" ubijen je na slobodnom vikendu, tri tjedna prije izlaska iz zatvoraa Gašparevića. Otmičari, koji su očigledno bili povezani s ubojicama, ili su u njemu sudjelovali, a za koje je Grubišić tvrdio da pripadaju postrojbama HV, policije i SUZUP-a, tražili su od njega da ne "njuška" i prijavljuje im sve detalje istrage. Grubišić je sa suprugom Nadom i djecom, očigledno nedovoljno zaštićen, morao pobjeću u Srbiju. Kako je Grubišić nastavio svoje kontakte s hrvatskom policijom i DORH-om na rješavanju slučaja ubojstva Gašparevića i miniranja kuća u Žrnovnici, koncem prošle godine ubojice bračnog para Gašparević uspjele su ga locirati u Srbiji. Zaprijetili su mu smrću ako nastavi suradnju s hrvatskim vlastima. Jedan umirovljeni splitski policajac je nedavno izjavio: "Zna se tko je ubio Gašpareviće, ali nitko to neće dirati. Jednoga dana će ta zataškavanja prsnuti kao napukli čir i sve će izaći na vidjelo. Državno odvjetništvo je zaista htjelo naći ubojice".

Iako bi se po broju neriješenih ubojstava, kojih je iz godine u godinu sve manje, moglo zaključiti kako postajemo sigurnija zemlja, drskost ubojica koji se ne libe obračunavati sa svojim protivnicima usred bijela dana, svim mogućim sredstvima, ne mareći za kolateralne žrtve, govori nešto drugo. Ubojice postaju sve bahatiji jer ih državni aparat samo još više potiče puštanjem kriminalce da slobodno šeću, a ako ih i uhapse, mirno mogu računati na poluotvorene i otvorene zatvorske odjele, slobodne vikende i smanjenje kazne zbog dobrog vladanja . Ne dirajte nas, nećemo ni mi vas dobro je, staro pravilo u odnosima država - mafija. Ali mi ne moramo brinuti. U našoj državi nema mafije, zar ne?