Prošlog sam tjedna baš bio ljut na Slovence - izglasavši dopuštenje da Hrvatska pristupi NATO savezu, iznevjerili su moja očekivanja i potopili mi sve prognoze. Jučer su se ipak opoštenili i iskupili, pa potvrdili moju usmenu tezu da su spremni, ako treba, i Triglav vlastoručno poravnati, samo da Hrvatskoj crkne krava.

Prošlotjedna parlamentarna propusnica bila je, očito, samo proceduralni trik, baš kao što je trik i Pahorovo jučerašnje pozivanje građana da bojkotiraju Podobnikovo skupljanje 40.000 potpisa za referendum. Kao da se tu ima što za bojkotirati, sad kad je procedura oko ustavne "narodne inicijative" već nezaustavljivo zakotrljana i kad je sasvim izvjesno da Hrvatska ipak neće moći u NATO ovoga travnja!? Pahor samo nastoji, u ovo karnevalsko doba, jednoj dozlaboga djetinjasto iskompleksiranoj politici dati privid odraslosti i razuma, svo vrijeme držeći fige u oba džepa.

Nitko od hrvatskih političkih analitičara, čini mi se, nije svih ovih napetih mjeseci proniknuo do shvatljivih stvarnih razloga te fascinantne potrebe službene Ljubljane da na svaki raspoloživi način uspori Zagreb na normalnom, očekivanom i samorazumljivom civilizacijskom/civilizirajućem putu. Dalje od svih njih otišao je jedan moj prika, politolog-amater, koji se zapitao: što Slovenija uistinu gubi ako Hrvatska uđe u EU? (NATO je tu ionako samo proceduralni međukorak, a osim toga - po svom vojnom angažmanu kojekuda uokolo, Hrvatska je već sad u Sjevernoatlantskom savezu daleko više nego Slovenija). Ništa, kaže moj kolega, osim osjećaja važnosti koji joj daje schengenska granica. Uđe li Hrvatska u EU, Schengen se iz Macelja i Pasjaka seli u Kamensko i Lipovac, a Slovenija, pored oko tisuću cariničkih i graničarskih radnih mjesta te pripadajućih infrastrukturnih naknada, ostaje i bez neslužbene titule predziđa europejstva, zadnje eurobarijere prema razularenom balkanluku.

Postaje, drugim riječima, ono što i jest: mala i ne odveć raspoznatljiva članica Unije čije se ime i zastava, ponekad čak i himna, s vremena na vrijeme u površnim glavama pobrkaju sa simbolima Slovačke. Kad jednom Hrvatska doista uđe u EU, Slovenija će - ali ne zbog same Hrvatske! - postati država bez granica kakve su nekad bile, država u kojoj će potrebe za carinicima biti još samo na aerodromu (aerodromima?) i lukama Koper, Izola i Piran. Pa nisu se valjda za to borili onih sedam dana?!

Nakon onog šibenskog psihijatra Jovana Raškovića (sjećate li ga se uopće?) krajnje je nepopularno javno lamentirati o kolektivnim nacionalnim psihologijama, ali neki fragmenti njegovih mudroserina o nacionalnom "kastracijskom kompleksu" doista bi se dali primijeniti na današnju Sloveniju. Prikladnija dijagnoza zacijelo bi bila "neiživljena samostalnost", ali sve se u biti svodi na isto: koga će i čime Slovenija prcat ako i ta kurvanjska Hrvatska postane ravnopravna s čednom Italijom, Austrijom i Mađarskom?!

Slovenci možda i ne kuže koliko silno idu na ruku Sanaderu i ekipi. Svojim infantilnim durenjem i inaćenjem ostavljaju hrvatskoj vladi slobodne ruke da radi ono što najbolje zna: ništa! Sanader i Jandroković (gdje je Pusićka? Nema je nešto zadnjih dana...) sad uistinu mogu samo vrtjeti palce i čekati da se Ljubljana još više sama usafta. Da se mene pita, jedino o čemu bi sad na Zrinjevcu trebalo razmišljati jest šahističko planiranje za situaciju kad Slovenija napokon popusti Bruxellesu i Washingtonu. E, tad bi valjalo reći: hvala na pozivima, dugo smo ih i predugo čekali, ali da bismo svi ubuduće bili sasvim mirni - ulazimo tek kad se hrvatskim štedišama, s kamatama, isplate svi polozi koje im je ukrala Ljubljanska banka.