Dvadeset i peti lipanj 1991. bio je sunčan i lijep dan. Pamtim ovaj podatak jer sam toga jutra obranio diplomski rad, potom s društvom otišao na piće, i dok smo nekoliko sati kasnije raspravljali hoće li biti rata, stigla je vijest da su Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost i odcjepljenje od Jugoslavije.

Bio je to doista lijep dan, prepun optimizma i osjećaja definitivnog raskida s besmislenom državom i još glupljim režimima. Osjećaji nisu oslabili niti kada su dvije države, zbog pritisaka iz Europe, odgodile proglašenje neovisnosti za nekoliko mjeseci. Tog sunčanog dana na svakom koraku se vidjelo da dolazi nešto novi, nešto što je trebalo biti bolje.

Ali iz sadašnje perspektive, vidljivo je da je 25. lipanj 1991. bio i posljednji dan slovensko-hrvatskog savezništva. Sve što je uslijedilo razbijalo je iluziju o zajedničkim interesima, a kamoli bliskosti dviju "sjeverozapadnih republika", i doslovno, svaki idući tjedan, svaka nogometna utakmica, svako minimalno prekoračenje brzine na cesti Škofja Loka-Ptuj ili svaki glasniji razgovor na slovenščini u Rovinju ili Makarskoj, predstavljali su povod za neki novi incident.

Ne treba biti nostalgičan kada su u pitanju odnosi među državama, a posebice onima na tvorevini prozvanoj Zapadni Balkan. Na ovim prostorima uvijek može biti još lošije i sasvim je svejedno jesu li u pitanju Hrvati i Slovenci, Makedonci i Albanci ili Bošnjaci i Srbi. Tu i tamo se mijenjaju ulozi, ali partija traje.

Problem nastaje kada se sukob temelji na besmislenom povodu, a to je bit spora između Ljubljane i Zagreba. Odmah treba jasno reći kako je u proteklih 18 godina hrvatska politika često bila licemjerna, i Slovenci imaju prilično dugačak popis opravdanih zamjerki. Dok su tenkovi JNA pokušavali skršiti tamošnju pobunu, Tuđman je kumplao s Miloševićem i Kadijevićem. Kasnije je izmišljen famozni ZERP, potom se potpisalo pa odustalo od sporazuma Račan-Drnovšek, i čitavo ovo razdoblje bahati hrvatski političari uvjeravali su kako će "Janezi ionako popustiti".

Bilo je jasno da se to neće desiti, ali Hrvatska je osuđena na lošu političku elitu. Većina ovdašnjih dužnosnika je slabo obrazovana, još slabije informirana, a usput opterećena brojnim predrasudama. Kada se takva ekipa suoči sa podjednako zadrtim suparnicima, koji su usput članovi Europske unije, nazire se loš epilog.

Hrvatske pravice su dobro poznate, tu i tamo imaju temelje u realnim situacijama, ali u ovom slučaju to ništa ne znači. Slovenija koristi povlašteni položaj, čini to na ružan i nedemokratski način koji se gadi većem dijelu EU i NATO-a, neka tamošnja minorna strančica koju vodi šef nogometnih navijača ismijava Amerikance i Francuze. I što sada?

Onako, iskreno, malo se toga može učiniti. Incidenti su loše rješenje, svađama se ne postiže ništa, a EU i NATO imaju dovoljno vlastitih problema. Kada je dubrovački kapetan Kristo Laptalo bez dokaza osuđen na 14-godišnju robiju, jedan novinar je napisao da nitko iz Hrvatske ne bi smio ljetovati u Grčkoj. Bar ne prije nego Laptalo bude oslobođen.

Tada se radilo o pojedincu, što je strašno, ali puno bezazlenije od posljedica koje za Hrvatsku ima embargo koji je nametnula politika. Blokada nametnuta iz Slovenije imati će dugotrajne i višestruko teške posljedice na hrvatsko društvo, i u skladu s time traži odgovor.

Doista, zbog čega kupovati proizvode iz države koja provodi jeftinu antihrvatsku politiku? I nemojmo to uspoređivati sa srpskim bojkotom slovenskih proizvoda s kraja 80-tih jer to su dvije posve različite situacije.