Razvijene zemlje od Amerike preko Europe do Japana i Australije reagirale su na krizu vrlo brzo. Čim su počeli prvi njeni znakovi, počele su se poduzimati mjere za njeno sprečavanje. Dok kriza nije bila vidljiva javnosti, mjere su se donosile potiho, daleko od javnosti kako se ona ne bi uzbunjivala.

Kad je kriza izbila na vidjelo i mjere su postale javne, kako bi javnost vidjela da vlada prati situaciju i pravodobno i na pravi način reagira. To povećava povjerenje u vladu i smiruje javnost. Na taj način traži se i njena potpora.

Mjerama se pokušava podići optimizam i potrošača i investitora. Potrošači i investitori su ljudi, a ne strojevi. Oni su osjetilna bića, a ne kalkulatori. O njihovu ponašanju ovisi razvoj gospodarstva i društva. Oni svoje odluke ne donose uvijek samo prema računici odnosa cijena, tečaja, kamata i dohotka. Njihove odluke su, svjesno i nesvjesno, i pod utjecajem različitih drugih procjena i iskustava njih samih i njihovih predaka. Za uspješne odluke važno je imati dobre procjene njihova ponašanja. Te procjene trebaju biti profesionalne i kvalitetne. Na temelju procjena treba donositi pravodobno mjere kako bi bile prihvaćene i povećale optimizam. Nije dovoljna samo brzina, nego i usklađenost mjera s objektivnom situacijom i atmosferom u društvu.

Razvijene države donose mjere velikom brzinom zato što imaju institucije koje svakodnevno prate, analiziraju i predviđaju razvoj situacije u različitim dijelovima gospodarskog i društvenog života. Takvih institucija ima mnogo - državnih, mješovitih i privatnih. One su znanstvene, stručne, profesionalne i svaka ih politika treba. I makro i mikro. One su kao vojska za vrijeme mira. Prate što se zbiva. Vježbaju. Kad dođe do opasnih situacija, oni su spremni.

U Hrvatskoj nije izgrađen takav sustav. U urušavanju socijalističkog sustava u Hrvatskoj urušene se i različite vrste institucija koje su bile potpora toj državi, gospodarstvu i građanima. Nisu izgrađene nove, za novo vrijeme. Kriza se primiče, a mi još nemamo objektivnu sliku elemenata i efekata krize, procjene ponašanja hrvatskih potrošača i investitora.

Hrvatska vlada još nije donijela antirecesijske mjere. Hrvatska nije pogođena prvim valom krize jer nije sudjelovala direktno u transakcijama koje su prvo pogođene. Nije kupovala američke vrijednosnice i nemamo značajniji izvoz u tu zemlju. Prvi vala krize nije izbjegnut zbog svjesne politike, nego zbog slučajnosti. Drugi val krize ide na Hrvatsku. Bilo je dosta vremena i još ima vremena da se pripremimo za njegov doček. Možemo ga u značajnoj mjeri i izbjeći.

Ono što nam je prije bila slabost - relativno mali izvoz i velik uvoz - to nas sada može sačuvati od jačeg udara krize. Izvoz se već smanjuje i još će se smanjivati. Uvoz također - iz sadašnje perspektive oboje za oko 20%. Budući da je uvoz (20,8 milijardi eura) dvostruko veći od izvoza (9,6), uvoz bi mogao vrijednosno dvostruko više pasti od izvoza - četiri milijarde u odnosu na dvije. Saldo vanjskotrgovinske bilance bio bi u minusu oko 9 milijardi eura, puno manji nego prošle godine (11,3 milijarde eura). Održavanje turističkog prihoda na prošlogodišnjem nivou (oko 7 milijardi eura) uz ovakve promjene u izvozu i uvozu značajno bi popravilo negativno stanje u bilanci plaćanja. Manje ćemo se zadužiti u inozemstvu i možemo početi stavljati vanjski dug pod kontrolu.

Ovakve procese potiče globalna kriza svojim automatizmom. To će, opet automatizmom, utjecati na manju domaću potrošnju, a s time i na smanjenje standarda građana. Uz ovo automatsko djelovanje krize standard građana može se očuvati i povećavati samo povećanjem domaće proizvodnje. To povećanja neće doći spontano i automatizmom, nego samo na temelju dobro postavljenih ekonomskih mjera. Povećanjem kvalitete proizvoda domaćih proizvođača i povećanjem njihove efikasnosti poslovanja može se u mnogim djelatnostima uzeti uvozu jedan dio domaćeg tržišta.

Time bi se dodatno smanjio uvoz, poboljšalo stanje u bilanci plaćanja, smanjio vanjski dug, povećala domaća proizvodnja, nacionalni dohodak i standard građana. Mjere moraju biti prilagođene specifičnosti problema svake djelatnosti i njihovim mogućnostima povećanja proizvodnje. One ne mogu biti definirane od strane savjetničkih grupa. Njih mogu proizvesti samo institucije koje se time bave organizirano, profesionalno, svakodnevno i s jasnim ciljem.

Za objektivnu analizu stanja u gospodarstvu i društvu trebaju pouzdani i sistematizirani podaci. Oni se nalaze u nacionalnim računima. Računi slični onima koji postoje u poduzeću. Postoje i međunarodni standardi prema kojima se ti računi izrađuju - svjetski (SNA) i europski (ESA). Kroz cijelo razdoblje samostalnosti Hrvatska nije uspjela izraditi integrirani sustav nacionalnih računa. Zbog toga se većina politika i odluka donosi naslijepo. Ne postoje kvalitetni niti dovoljni podaci na temelju kojih bi se donosile konzistentne i efikasne odluke.

Bez takvih podataka odluke se donose kao čarobna rješenja, više na temelju političke ideologije, nego na temelju činjenica i ekonomskih zakonitosti. Zbog toga je Hrvatska puna ekonomskih paradoksa: subvencije rastu, a proizvodnja pada; veći broj poslovnih zona, veća deindustrijalizacija; zaklinjemo se u društvo znanja, a vodimo politiku k manufakturnoj proizvodnji.

Gledamo paradokse, a ništa ne mijenjamo. Kriza se približava, a ne reagiramo. Kao da se nalazimo u začaranom krugu - krugu koji bi se uskoro mogao pretvoriti u spiralu prema dolje ako ništa sustavno ne poduzmemo. Mnoge okolnosti nam idu na ruku da iz ovog začaranog kruga možemo krenuti spiralom prema gore. Trebaju nam podaci, analize, nove politike i institucije.

Treba nam velika transformacija prema proizvodnom, industrijskom gospodarstvu. Treba nam jasan pogled na stanje, mogućnosti i prepreke. Uz jasnu viziju i strategiju razvoja treba nam i politika koja sve to ima i koja sve to zna i može organizirati. Različiti savjeti mogu u tome pomoći, ali oni ne mogu to izvesti. Državna administracija i profesionalne institucije organizirane u jedinstven i konzistentan sustav to mogu izvesti.