Damir RadićU 26. godini života Thomas Mann debitirao je "Budenbrookovima", Orson Welles "Građaninom Kaneom", a Ante Peterlić objavio je svoju prvu studiju "Pretapanja u filmovima Georgea Stevensa". U istoj 26. godini života Srećko Horvat iza sebe ima već pet knjiga. Objavio ih je u protekle dvije godine, što se doduše ne može mjeriti s rekordom kultnog pjesnika Bore Pavlovića od pet knjiga u jednoj godini, ali dok je Pavlović svoje knjige uglavnom objavljivao u vlastitoj nakladi, iza Horvata stoje ugledni izdavači u rasponu od Naklade Jesenski i Turk preko AGM-a do beogradske Biblioteke XX vek. Rođen u Osijeku, odrastao u Njemačkoj, filmskog životnog puta od zvijezda do trnja i natrag (iz imućne političkoemigrantske obitelji koja je po povratku u domovinu osiromašila u vrletima hrvatskog novog kapitalizma, pri čemu ta priča sadrži slikovite detalje poput uzgajanja koza i ovaca na Velebitu), Horvat je prvi put zamijećen u javnosti 2005. kao urednik temata o Barthesu u Vijencu, potom i o Žižeku, a u to se vrijeme istaknuo i umjetničkim djelovanjem u multimedijskoj skupini Bacači sjenki te osvajanjem nagrade na 41. Zagrebačkom salonu arhitekture, kad se dokazao i kao vrsni fotograf. Uslijedila je prva, iznimno važna i zapažena knjiga "Protiv političke korektnosti", u kojoj je p(r)okazao totalitaristički potencijal koncepta političke korektnosti i koja mu je utrla put do trenutno vodeće (a uz Sandija Blagonića zapravo i jedine) hrvatske društveno-humanističke teoretičarske zvijezde.

Bistar, nevjerojatno čitalački i spisateljski marljiv te iznimno ambiciozan, s razvijenom sviješću o medijskoj (samo)afirmaciji sretno poklopljenoj s izrazitom fotogeničnošću ("filmski" dizajnirani fotografski /auto/portreti), uz to prirodno društven i komunikativan te obdaren dozom suptilne feminosti koja se sviđa, generalno govoreći, i muškarcima i ženama, Horvat je prigrljen od uredništava naših najistaknutijih lijevo-liberalnih novina i časopisa (Zarez, Tvrđa, Europski glasnik) te kulturnih manifestacija (umjetnički sudirektor Subversive Film Festivala, član programskog odbora festivala Sanjam knjige u Istri), a nedavno je dobio i kolumnistički angažman u Globusu, ubrzo zamijenjen onim u Večernjem listu, pri čemu je tom ulasku u tiražne medije zasigurno pridonijelo i njegovo prepoznavanje - po širini interesa, spontanom povezivanju tradicionalno visokog i niskog te tzv. paralaktičkoj metodi (bacanje pogleda na obrađivani predmet iz neočekivane perspektive) - kao "hrvatskog Žižeka". Slično slavnom Slovencu, Horvat u većini tekstova te svim svojim knjigama pokazuje i interes za film (uostalom, prošle je godine dobio diplomu nacionalnog kritičarskog udruženja za najboljeg mladog kritičara, već ove Nagradu "Vladimir Vuković" za kritičara godine), a ona za sad posljednja, "Budućnost je ovdje - Svijet distopijskog filma", filmu je u potpunosti posvećena. Preciznije, onoliko potpuno koliko se Horvat, poput nekog modernističkog pjesnika stalno vođen asocijacijama u raznim smjerovima, na neki predmet može usredotočiti. U 23 eseja, koliko ih knjiga sadrži, obrađeno je 28 distopijskih filmova, od najstarijih uvrštenih 2Stvar iz drugog svijeta" Christiana Nybyja (i Howarda Hawksa) te "Dana kada je Zemlja zastala" Roberta Wisea iz 1951. godine, do najnovijih "Događaja" M. Nighta Shyamalana i "WALL-E"-a Andrewa Stantona iz 2008.
Omiljeni Nietzsche

Svi eseji u potpunosti su posvećeni interpretacijama značenjskih slojeva djela, s tek pokojim usputnim osvrtom na oblikovne aspekte, a iako autor sama sebe primarno doživljava kao semiotičara i sljedbenika Rolanda Barthesa, u većini tekstova, kao i u prijašnjim njegovim knjigama, odjekuje marksistički background združen sa žižekovskim pristupom, a kao omiljeni filozofski orijentir izranja Nietzsche (što znači da marksizam nije poništio metafizičku čežnju). Ono što je kod Horvata najfascinantnije, neusporediva je njegova načitanost i informiranost, od filozofskih i inih društveno-humanističkih klasika preko uvida iz biologije, medicine, teorijske fizike i politologije do svakojakih anegdota iz "nižih" sfera. Pritom, za razliku od velike većine naših mladih akademaca, on nije štreber koji se sa strahopoštovanjem odnosi spram autoriteta, štoviše, u njegovom obilnom citiranju raznih izvora čak se ne osjeća ni razmetanje konzumiranom građom, a često je takvo referiranje prilika da se analizirani film svježe poveže s (naizgled) udaljenim fenomenima i umovanjima.

Jedini esej u kojem je Horvat postao žrtva neinventivnog oslanjanja na citirane autore jest onaj o "Matrixu", a češći su njegov problem skretanja iz analize konkretnog filma u pozamašne ekskurse motivirane osobnim interesima za teme koje s filmovima koje obrađuje ponekad nemaju (gotovo) nikakve (izravne) veze.
Rasipanje u raznim smjerovima
Na primjer, u eseju o Kubrickovom "Dr. Strangeloveu" fiksirao se na motiv osamostaljene ruke i onda ga asocijativno razvio odlazeći iz sfere problematiziranog filma prema Frazeru i Freudu te nizu filmskih ostvarenja koje niže u brzom slijedu, da bi naposljetku, zaključivši da je osamostaljena ruka zapravo metafora za osamostaljeno računalo, završio u čistim vojno-političkim vodama s kojima je tekst i započeo, otkrivajući kako mu je film bio samo povod za izvanfilmska razmatranja. Uopće, jedno od glavnih obilježja Horvatovih interpretacija jest ekstenzivno "horizontalno" čitanje koje se doima kao bijeg od onog intenzivnog "vertikalnog" - ponekad doista nije jasno zašto umjesto da se maksimalno udubi u temu koju je načeo i koju mu film tako podatno nudi, odlazi i rasipa se u drugim smjerovima. S druge strane, neke njegove interpretacije doista su maestralne. Možda je najbolji primjer tekst s kojim otvara knjigu, posvećen već spomenutoj "Stvari s drugog svijeta" te Carpenterovom remaku iz 1982. godine: umjesto dosadnih hladnoratovskih tumačenja o izvazemaljcima kao metafori za komuniste, Horvat neuhvatljivu, neshvatljivu i pogibeljnu Stvar iznimno uvjerljivo promatra kao metaforu za kapital odnosno kapitalizam, da bi potom proširio interpretaciju i odveo je u "metafizičke" prostore, sagledavši sad Stvar kao "čisti nagon života". I u tom tekstu on asocijativno meandrira, no i pored nekih možda predugih digresija nijednog trenutka ne gubi nit izlaganja, a uvođenje Allenova "Zeliga" i Spielbergova "Uhvati me ako možeš" te pozivanje na Lacana i stanovit fascinantan fenomen iz zoološkog svijeta nesumnjivo ima svoj raison d'etre.

Odlična je i interpretaciju Buñuleova "Anđela uništenja" (koji bi malo tko smjestio među distopijske filmove, što također svjedoči o Horvatovoj nekonvencionalnosti) kao ne samo društveno-kritičkog, što je uobičajeno čitanje, nego i egzistencijalističkog odnosno metafizičkog ostvarenja. U nekoliko eseja Horvat pronalazi i prostor za ljubav te njezine subverzivne potencijale, gotovo redovno je suprotstavljajući seksu kao društveno i tržišno oportunom fenomenu, pa iako prema potonjem najčešće nije pravedan, u afirmaciji ljubavi zasigurno ne griješi, a ujedno najavljuje svoj novi projekt - knjigu o ljubavi. Bit će to vjerojatno najzanimljivije ostvarenje njegova već sad povećeg opusa, a do tad ostaje zaključiti kako je u bavljenju distopijskim filmom potvrdio svoj neporeciv dar i erudiciju, ali i pretjeranu sklonost "horizontalnosti" praćenu povremenim artikulacijskim problemima.