Zanimljiva je dihotomija u antirecesijskoj politici Ive Sanadera. Traži da privatnici plaćaju veće poreze i takse, a ne pomišlja smanjivati prava koja uživaju dokoni državni službenici. Od direktora javnih poduzeća zahtijeva da smanje vlastite plaće, ali ministri i saborski zastupnici suznih očiju objašnjavaju kako njihove plaće ne iznose 18.000 nego samo 16.000 kuna mjesečno. A kad iz Svjetske banke poručuju da zaustavi nepotrebne infrastrukturne projekte, Sanader odgovori kako nekoliko stotina milijuna kuna za Pelješki most nije pretjerana svota.

Jedina ocjena ovakve politike može se rezimirati kao nedostatak odgovornosti. A koliko god zvuči patetično, s iznimkom ratnih godina, u Hrvatskoj se nikada nisu odgovorno ponašali svi koji kreiraju aktualnu politiku, od vladajuće koalicije do opozicijskih stranaka i sindikata. Zasad se ne nazire, a paradigma neodgovornog ponašanja jesu rasprave o plaćama.

Posve je jasno da su plaće u Hrvatskoj previsoke, barem u javnom sektoru. Ovdje nije riječ samo o visini prihoda, nego i o brojnim socijalnim pravima, poput dugotrajanih godišnjih odmora, čestih i nekontroliranih bolovanja i nemogućnosti otpuštanja zaposlenika koji loše rade posao za koji primaju plaću. Osim toga, još krajem 90-ih vlada Zlatka Mateše napravila je elaborat u kojem stoji kako se čak 30 posto zasposlenih u državnim i javnim službama može smatrati prekobrojnima. Od tada do danas, kao u nekakvom teatru apsurda, umjesto smanjenja državne birokracije, broj njenih članova je povećan.

Svatko u Hrvatskoj jako dobro zna da je bespredmetno pod svaku cijenu čuvati socijalni mir. Posebno u situaciji u kojoj se otkazi dijele u privatnom sektoru koji puni proračun, dok su radna mjesta i plaće u javnim službama uglavnom zajamčeni. Ozbiljna vlast već je trebala donijeti mjere koje spašavaju privatni sektor, a krizu iskoristiti kako bi se riješila dijela neefikasne administracije. Umjesto toga, Sanader i Šuker, poput svojevrsne mantre, iz dana u dan ponavljaju da neće reducirati socijalna prava, makar znaju da je to nemoguće. I zavaravaju hrvatsku javnost, barem do svibanjskih lokalnih izbra. Kad prođu izbori, ova će se mantra čuti puno rjeđe.

Prvi korak mora biti smanjivanje plaća ministara i saborskih zastupnika. Razlog je u manjoj mjeri materijalan, a puno više psihološki, jer ako vlastita prava reduciraju oni koji donose odluke, tada ta "klasa upravljača" ima moralno pravo tražiti zamrzavanje plaća i onih čiji su prihodi nekoliko puta niži. "Plemstvo obvezuje", glasi stara francuska izreka, koju treba provesti u djelo u Hrvatskoj.

No kako očekivati takav stupanj odgovornosti nakon demagoških floskula koje su ovih dana uputili Luka Bebić ili Damir Kajin. Prvi je iznio neistinite podatke o saborskim plaćama, a drugi utvrdio tarifu vlastitog blebetanja u parlamentu, makar nikome nije poznat niti jedan zakon ili suvisla odredba koji su nastali kao posljedica Kajinovih bezbrojnih izlazaka za govornicu.

Cinik bi zaključio kako su čak i slovenski političari, koji se tako neodgovorno odnose prema Hrvatima, na primjeru vlasitih plaća pokazali zavidan stupanj odgovornosti. Za razliku od Slovenaca, ovdašnja tzv. politička elita ne pokazuje takav smisao za odgovornost, i kako onda očekivati žrtvu od čistačice u općini ili tete iz vrtića.