Mnoge zemlje suočene recesijom izrađuju antirecesijske programe. Europska unija koja je zamišljena kao jedinstven ekonomski prostor - a eurozona još i više, kao zajednički ekonomski i monetarni prostor s jedinstvenom valutom - trebala bi raditi jedinstven antirecesijski program. Već i površni uvid u te mjere ne ukazuje na njihovu jedinstvenost. Svaka zemlja spašava svoju proizvodnju. Primjerice, Francuzi planiraju zamijeniti vozni park policije. Njemačka ulaže u projekte smanjenja potrošnje topline oblaganjem zgrada novim termoizolacijskim materijalima, i slično. Velika je vjerojatnost da će Francuzi kupiti francuske automobile, a da će termoizolacijski materijali doći iz njemačke proizvodnje. U ovakvom pristupu naziru se elementi protekcionizma. To je u suprotnosti s temeljima ekonomskih integracija, slobodi izvoza i uvoza te nacionalnom tretmanu roba iz drugih zemalja članica. Sloboda ostaje, ali se stvaraju stimulansi za povećanje potrošnje isključivo proizvoda domaće proizvodnje. Ništa novo. Sve krize do sada dovodile su do protekcionističkog ponašanja.

U globalnim recesijama, kojih je bilo nekoliko nakon Drugog svjetskog rata, razvijali su se kompenzacijski poslovi, uvoz uvjetovan izvozom. I u ovoj globalnoj krizi normalno je očekivati takvo ponašanje. Takvo ponašanje produbilo bi i produljilo globalnu krizu. Međutim, za sada se ne vide drugačija rješenja. Svaka zemlja, ne čekajući globalno ili regionalno rješenje - u ovom slučaju, europsko - spašava svoje gospodarstvo i društvo. Protekcionizam je nastao prije više od pet stotina godina u vrijeme koje ekonomska znanost naziva merkantilizmom. Ta je ekonomska politika odražavala interese trgovačkog kapitala. Merkantilisti su smatrali da blagostanje države zavisi o gomilanju novca. Budući da je veći izvoz značio i veći priljev zlata, a manji uvoz manji odljev zlata, podupirali su izvoz, a ograničavali uvoz. Suficit u trgovini s inozemstvom bio je glavni cilj merkantilističke politike. Veći suficit, više zlata. Zlato je bilo bogatstvo, a bogatstvo je moć. S više zlata mogla se prikupiti veća vojska i osvojiti više teritorija te tako postati još bogatiji i moćniji. Potraga za zlatom i srebrom dovela je do otkrića novih kontinenata i do kolonijalizma.

Suprotnost protekcionizmu je liberalizam, slobodna međunarodna razmjena, bez prepreka i ograničenja. Neki kažu da je liberalizam nastao kao reakcija na protekcionizam. Slobodna međunarodna trgovina povećava ukupnu proizvodnju u svijetu, a to omogućava veću potrošnju i veći standard građana. Tijekom velike krize tridesetih godina prošlog stoljeća sve su zemlje povećale zaštitu svog gospodarstva podižući uvozne carine ili potpuno zabranjujući uvoz. To je još više povećalo ionako veliku krizu. Trgovina se smanjivala, a time i proizvodnja. Zbog toga iskustva nakon Drugog svjetskog rata radi se intenzivno na uklanjanju prepreka slobodnoj međunarodnoj razmjeni, kako na globalnoj razini, tako i na regionalnoj. Regionalna liberalizacija odvija se kroz ekonomske integracije kao što je Europska unija. Ova globalna kriza je prvo veliko iskušenje za EU i test za barem tri odnosa unutar EU - najprije odnosa među 15 starih članica EU, zatim odnosa s novoprimljenim zemljama i s onima koje su u fazi pristupanja te, treće, odnos prema zajedničkoj valuti euru. Produženje i produbljivanje krize stavlja pred velike izazove sva tri odnosa. Savezi se razvijaju u fazama prosperiteta, a razvrgavaju u razdobljima kriza, zbog čega trebaju dodatna ulaganja i solidarnosta za očuvanje. Programi ublažavanja posljedica krize svih starih zemalja članica ukazuju prije svega na brigu za vlastito gospodarstvo, a manje na zajedničko.

Bez skorog jedinstvenog pristupa globalnoj krizi, sloboda kretanja roba, usluga i kapitala među zemljama članicama doći će u pitanje. Zemlje srednje i istočne Europe su u drugačijem položaju od starih članica, s malom razlikom da li su članice EU ili ne. One su važan trgovinski i investicijski partner Europskoj uniji. Godišnji suficit bilance roba, usluga i transfera Eurozone s novim državama članicama iznosi više od 60 milijardi eura. Ako se pridodaju i nečlanice (u koje spada i Hrvatska) taj suficit prelazi 70 milijardi eura. Može se dosta precizno izračunati koliko radnih mjesta je ovaj suficit otvorio u Zapadnoj Europi, a koliko zatvorio u Srednjoj i Istočnoj. Suficit koji Zapadna Europa ima s ovim zemljama mogao bi stvoriti zaključak da su kod vlastitog izvoza zagovarale politiku liberalizma, a kod uvoza primjenjivale merkantilističku politiku. Povijest je pokazala neodrživost merkantilističke politike. Neravnoteža u trgovini između starih i novih članica EU također nije dugoročno održiva i ona može postati prepreka razvoju same EU. Tim više što deficiti iz godine u godinu povećavanju vanjsku zaduženost ovih zemalja. Globalna gospodarska i financijska kriza samo je prije i snažnije ukazala na tu neodrživost.

Ulaganja u Srednju i Istočnu Europu nisu dovela do uravnoteženje izvoza i uvoza. Ona su značajna i iznose skoro 300 milijardi eura. To je četiri puta više od ulaganja u Japanu i devet puta više od ulaganja u Kini, a 40% ulaganja u SAD-u. Nažalost, ova ulaganja su najviše završila u bankarskom sektoru i u djelatnostima koje imaju karakteristike monopola. Dominantan cilj je bio uzimanje domaćeg tržišta, što je legitiman cilj privatnih kompanija, ali je izostala koordinirana politika s državnim sektorom za povećanje domaće proizvodnje. Potražnja na domaćem tržištu je povećavana inozemnim potrošačkim kreditima, a ne kreditima za povećanje domaćeg dohotka kroz domaću proizvodnju. Stranim kreditima kupovala se strana roba i sada se stvorio dug koji se objektivno ne može vratiti. To nije više samo problem ovih zemalja, to je i problem i zemalja starih članica EU. Zemlje koje su najviše uložile i koje najviše izvoze u Srednju i Istočnu Europu (Austrija i Njemačka) su zainteresirane za ekonomsko stabiliziranje ove regije. Interes drugih je manji. Da li će se postići određeni nivo jedinstva oko programa stabiliziranja ove regije znat će se uskoro. Ekonomski kolaps Srednje i Istočne Europe produbio bi i produžio krizu u EU i doveo u pitanje i samu njenu održivost.
ljubo.jurcic@efzg.hr