Peto izdanje ZagrebDoxa pretvorilo se u potpuni trijumf Nenada Puhovskog i njegove ustrajne posvećenosti dokumentarnom slikopisu. Ovaj ne previše darovit sineast, no očito izvanredan animator i organizator, tokom surovih 90-ih i ranih nultih godina dao je dragocjen doprinos očuvanju hrvatskog dokumentarizma putem Factuma, vlastite filmske kuće specijalizirane za dokumentarnu proizvodnju, i to onu izrazitog socijalnog i političkog naboja koji se u to vrijeme u nas izbjegavao, osim ako nije bila riječ o agitpropu ("širenje istine o Hrvatskoj"), a beskompromisni politički angažman (filmovi o merčepovskom mučilištu na zagrebačkom Velesajmu, o slučaju Lora, "Oluji nad Krajinom") u jednom su ga razdoblju doveli i do statusa persona non grata. Ta su vremena srećom iza nas i Puhovski može zasluženo uživati u plodovima svog truda.

Peto izdanje ZagrebDoxa njihov je dosadašnji vrhunac jer po kvaliteti filmova, broju posjetitelja i općem ugođaju festival se pokazao ravnim "najseksepilnijim" manifestacijama te vrste u nas: Motovunu i ZFF-u. A ne zaboravimo da je riječ o isključivo dokumentarističkom festivalu, koji je bez obzira na velik bum dokumentaraca zadnjih godina apriori u slabijem položaju od festivala kojima su igrani filmovi dominanta. Ovogodišnji ZagrebDox širinom i slojevitošću programa te zainteresiranošću inozemnih autora i producenata za sudjelovanje, uz spomenutu podršku publike koja je svakog dana punila najveću zagrebačku kino dvoranu (Kino SC) te manje prateće prostore (&td, MM centar), pokazao je da je ne samo jedan od najvrućjih festivalskih događaja "u zemlji i regiji", nego i da se na širu međunarodnu kartu upisuje kao značajno mjesto promocije dokumentaristike. Na žalost, u smanjenom prostoru ove kolumne moguće je osvrnuti se na samo dva od niza bitnih filmova koje smo vidjeli.

Vjerojatno najbolje ostvarenje ovogodišnjeg Doxa jest "Svakako pročitati nakon moje smrti", koje je autor Morgan Dews sastavio iz desetaka i desetaka sati magnetofonskih i amaterskih filmskih zapisa što ih je njegova baka Allis čuvala u tajnosti s (naslovnom) porukom "must read after my death". Složen isključivo od intimne građe čiji su tvorci bili Allis i njezin suprug Charlie, s učešćem četvero njihove djece, taj tzv. found footage film potresno je svjedočanstvo disfunkcionalne obitelji skrivene iza naličja idilične kuće s travnjakom i bijelom ogradom u Novoj Engleskoj tokom 60-ih, prije društvene liberalizacije i seksualne revolucije. Ponajprije portret je to same Allis, slobodoumne žene koja je pohađala koledž i služila se s četiri strana jezika, željela djecu i dom, ali ne i biti domaćica niti se povinovati društvenim pravilima i očekivanjima. Muž Charlie također je bio nonkonformist ali, koliko se da razabrati, samo na seksualnom planu - na dugim poslovnim odsustvima u Australiji provodio se s raznim ženama, o čemu je uredno izvještavao vlastitu u tzv. zvučnim pismima, s obzirom na to da su se njih dvoje složili da imaju "otvoreni brak" (iako nije jasno je li to bila izvorna Allisina želja), no s druge je strane podrazumijevao da ona vodi kućanstvo i brigu o djeci te sve probleme u obitelji (a pod njima je uglavnom mislio na nepospremljenu kuću i "nepristojnu" djecu) svaljivao na nju. Uslijedile su seanse s psihijatrom koji je dobro uočio da supružnici imaju "različiti set vrijednosti", no onda je u tipičnoj patrijarhalnoj maniri onog vremena zaključio kako Allis mora udovoljavati svom suprugu, a usput je sugerirao da djecu pošalju u udaljene škole, odnosno psihijatrijsku ustanovu. Audiovrpce reljefno pokazuju obiteljsku psihozu koja je progresivno rasla, s majkom i djecom na rubu ili preko ruba očaja, povremeno i u histeričnom stanju, te beziznimno savršeno smirenim i staloženim ocem očito stvorenim za (samo)kontrolu, a sve na podlozi krupnozrnatih amaterskih slikovnih snimki koje stvaraju poetično nostalgičan ugođaj. Taj sraz dramatične auditivnosti i snovite vizualnosti rezultirao je osebujno poetičnim ostvarenjem prožetim delikatnom trilernošću koje doduše ne doseže do vrhunske kvalitete "Hvatanja Friedmanovih" Andrewa Jareckog, remek-djela found footage žanra, ali ostaje filmom za dugo sjećanje.
Provokativni dokumentarist

PRIZOR iz dokumentarca Gorana Devića 'Sretna zemlja'U regionalnoj konkurenciji, nama najzanimljiviji uradak bio je onaj Gorana Devića "Sretna zemlja". Dević se afirmirao 2004. pobjedničkim dokumentarcem Dana hrvatskog filma "Uvozne vrane", dojmljivom alegorijom na temu stradanja Srba u Sisku tokom Domovinskog rata, da bi potom razočarao slabašnim pretencioznim djelcem "Nemam ti što reći lijepo" o slučaju Ljubice Solar. Povjerenje je vratio odličnim kratkim igranim filmom "Ma sve će biti u redu", usredotočenim na atmosferu napetosti i mučnine u kojoj dvojica mladića odlaze minirati kuću srpskog povratnika, definitivno se potvrdivši kao politički najprovokativniji suvremeni hrvatski filmaš. U novom dokumentarcu "Sretna zemlja" značenjski i ritmički preciznim paralelizmom prati autobusna putovanja skupine bivših partizana i simpatizera iz Rijeke u Kumrovec, na obilježavanje Dana mladosti, te bivših ustaša i njihovih podržavatelja od Zadra do bleiburškog polja. Bez ikakva natezanja, taj paralelizam uvjerljivo pokazuje izvanjsku i dubinsku srodnost dviju skupina zarobljenih u ideološkim dogmama i rigidnosti svojih senzibiliteta, s tom razlikom što je ustaška strana "seksepilnija", zahvaljujući erotizmu dviju vrlo mladih "ustašica" koji autor znalački eksploatira. No da je itekako svjestan bitno različite kvalitete ustaških i partizanskih ideja, Dević pokazuje na samom kraju, prepuštajući završnu riječ prvo starom ustaši koji poziva na ubijanje protivnika, a onda starom partizanu koji, nadamo se istinito, prorokuje novu pobunu radničke klase, odnosno svjedoči vjernost utopiji. Nostalgični zvuci "Internacionale" iz glazbene kutijice kojima film završava otklanjaju svaku sumnju u izjednačavanje neizjednačivog.