HRVATSKA, NOVI DOM ZA ČEHE Jiři Menzel sa snimateljem svog dokumentarca Draganom Ruljančićem u sobi liječnice Zdenke Čermakove, Čehinje koja se 1910. doselila u Bašku na KrkuJedan od najpoznatijih čeških filmskih i kazališnih redatelja, oskarovac Jiri Menzel, ponovno je u Hrvatskoj gdje radi dva dokumentarna filma, koji su ujedno i prvi dokumentarci u njegovoj karijeri. Riječ je o filmovima u produkciji Hrvatske televizije, čije je snimanje započelo 26. prosinca u Dubrovniku, a prošlog su se tjedna snimali u Baškoj na Krku, Splitu i Makarskoj. Trebali bi biti završeni do kraja ljeta, a premijerno prikazani sljedećeg proljeća na Hrvatskoj televiziji. Kako je Menzel otkrio, u jednom će prikazati otkud potječe ljubav Čeha prema Dalmaciji, odnosno povijesne korijene masovnih dolazaka Čeha na Jadran i njihovih afiniteta prema hrvatskom moru i suncu, a u drugom svoj vlastiti odnos prema Hrvatskoj i razloge zbog kojih se tako često vraća.

Ovaj 71-godišnjak postao je svjetski poznat 1967. godine kada je za svoj film „Strogo kontrolirani vlakovi" osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja. Dvadesetak godina kasnije i njegova crnohumorna komedija „Selo moje malo" nominirana je za Oscara. Dokumentarac za HRT Menzelu je jedan u nizu poslova koje je do sada radio u Hrvatskoj. U prethodnih tridesetak godina, od kada je prvi put pozvan da režira predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Hrvatskoj je režirao više predstava u Kazalištu Komedija i Zagrebačkom kazalištu mladih pa se sada, kako kaže, tu osjeća kao kod kuće. Kao i mnogu Česi, zaljubljenik je u Dalmaciju. Čak je donekle naučio i hrvatski jezik, na kojem smo, bez pomoći prevoditelja, razgovarali za ovaj intervju.

NACIONAL: Kako ste se uopće odlučili na snimanje dokumentarnog film i zašto baš o Hrvatskoj?
- Došao sam na poziv redakcije Dokumentarnog programa Hrvatske televizije, kako bih snimio dva dokumentarna filma. Jedan je o mojem odnosu prema Hrvatskoj s radnim naslovom "Moja Hrvatska", drugi o turističkoj temi "Naše more, vaše more". Kad su me pozvali, pomislio sam da imam vremena pa zašto ne bih pokušao. Za mene je to posao kao i bilo kakav drugi.

NACIONAL: Hoće li u filmovima biti humora? Prema ovome što sam danas vidjela, mogli bi biti vrlo ozbiljni.
- Kada su me nazvali, zanimalo ih je kakav je moj odnos prema Dalmaciji i Hrvatskoj. I drugo, da li bih radio dokumentarni film o povijesti odnosa Čeha prema Dalmaciji. O tome zašto Česi toliko vole hrvatsko more i kad su u stvari došli prvi Česi i osnivači nekih ljetovališta u Dalmaciji i Istri te zašto kao turisti dolaze u Hrvatsku. Imam ideju o tome kako želim da film izgleda i kako će se snimati pa sad radimo na vizualnom dijelu. Snimali smo u Dubrovniku, sada je na redu Baška na Krku, potom idemo u Split i Makarsku. Kad vidim materijale, razradit ću koncept. Za sada znam da ćemo tijekom ljeta ponovo snimati te iste lokacije.

OD PRAGA DO DUBROVNIKA Jiři Menzel dolazi u Hrvatsku od 60-ih godina, a u zadnje vrijeme režirao je s velikim uspjehom nekoliko kazališnih predstavaNACIONAL: Često ste u Hrvatskoj. Kako se došli prvi put?
- Najprije sam se pojavio u filmskoj emisiji Zagrebačke televizije "Tri, dva, jedan kreni". To je bio višesatni razgovor s mnogo inserata iz mojih filmova. Tada su me ovdašnji gledatelji prvi put upoznali. U to vrijeme nisam mogao mnogo putovati. Poslije sam u bivšu Jugoslaviju dolazio kad god sam imao priliku. Tako su me prije puno godina pozvali i s Dubrovačkih ljetnih igara da režiram "Hamleta". Bilo je to nakon sovjetske invazije u Čehoslovačku. Bio sam u nemilosti kod novih prosovjetskih šefova pa me nisu pustili. Tek deset godina poslije u Prag su došli tadašnji direktor Ljetnih igara Niko Napica i hrvatski redatelj Georgij Paro, koji su uspjeli nagovoriti moćnike u Čehoslovačkoj da me napokon puste u Dubrovnik.
Sprijateljio sam se sa zagrebačkim glumcima i onda su me pozvali da radim u Teatru &TD u kojemu sam režirao dvije komedije. Rado se sjećam rada sa Perom Kvrgićem, Almom Pricom i drugima, pa kad su me nakon više godina upitali u češkim novinama gdje sam se osjećao najbolje, rekao sam da je to bilo u Dubrovniku, ali i da se nikad više ne želim vratiti onamo jer sam gledao na televiziji kako je Dubrovnik nakon rata uništen, bio sam tužan zbog toga.

NACIONAL: U Hrvatsku ste prvi put došli kad ste u Pragu bili politički nepodobni, a ipak ste oduvijek isticali da ste apolitični i da vas politika ne zanima.
- Apolitičan sam, ali bio sam svjetski uspješan i priznat redatelj, umjetnik. Oni lošiji od mene to nisu mogli podnijeti i iskoristili su priliku da me maknu. Nije to bio slučaj samo sa mnom. Kad je sovjetska vojska okupirala Čehoslovačku, svi uspješni, najbolji umjetnici moje generacije, književnici, režiseri, slikari morali su se maknuti sa scene, prestati raditi. Komunisti su rekli da naši politički stavovi nisu valjani, da smo nepodobni. Umjesto mene i mojih kolega radili su oni prosječni ili još gori. Iskoristili su politiku da dobiju priliku.

NACIONAL: Prije pola godine puno se pisalo o tome kako je vaš učitelj i prijatelj, književnik Milan Kundera, bio komunistički doušnik. Kako ste vi to doživjeli?
- To je svinjarija koju su uzrokovali nesavjesni novinari. On je uspješan književnik, a Česi ne vole kada je netko uspješan. Ako je netko dobar, odmah se pojavljuje jal - zašto je on dobar, a ne ja. Sličnih dokumenata od kakvog su stvorili taj slučaj, imaju u arhivima desetke tisuća. Poslužili su se samo onim jednim s poznatim imenom. Zbog jedinog nepotpisanog papira pretvorili su Kunderu u potkazivača. Samo zbog toga što je poznat mediji su, senzacionalizma radi, konstruirali zlu priču. pi su sami po sebi.

NACIONAL: Otkud kod vas ljubav prema filmu, kako je došlo do toga da to postane vaš životni poziv?
- Tu nema ljubavi, to je moj posao i to je tako oduvijek. Moja karijera se desila slučajno. U stvari volim kazalište, htio sam studirati kazališnu režiju, to mi je bila želja. No na prijemnom su mi rekli da nemam talenta pa sam pomislio - dobro, nisam talentiran za kazalište, možda ću biti dobar za televiziju. Televizija na traži talent nego radnike. Tako sam se upisao na Filmsku i televizijsku akademiju. Profesor mi je bio veliki, poznati redatelj Otakar Vávra. On me je naučio snimati filmove. I tako sam postao redatelj igranih filmova.

NACIONAL: Ipak, za svoj ste rad bili često nagrađivani. Kako ste se osjećali kada ste kao 28-godišnjak, debitant, za film „Strogo kontrolirani vlakovi" dobili najpoznatiju filmsku nagradu?
- To je bila slučajnost. "Strogo kontrolirani vlakovi" su dobar film, ali to što sam dobio Oscara je slučajnost. Snimili smo film za češku publiku i htjeli smo da bude dobar, i to je sve. Slava je došla jer smo imali sreće, jednostavno se dogodila. Mnogo drugih dobrih filmova nije bilo te sreće, ali to ne znači da nisu bili bolji od našega. Danas na "Strogo kontroliranim vlakovima" uče nove generacije redatelja u školama u Češkoj, Americi i drugdje i nakon četrdeset godina, i sada je aktualan, gledljiv. To mi je važno, Oscar u svemu tome za mene nije toliko važan.
Štoviše, sjećam se kada me je direktor studija Barrandov pozvao da mi kaže kako je film nominiran za Oscara. Rekao mi je: putuješ u Ameriku na dodjelu Oscara. Ja sam samo čuo onaj dio "putuješ u Ameriku". Ne Oscar, Amerika je to što me je zaintrigiralo. Živio sam iza željeznog zastora, a htio sam putovati, učiti, vidjeti.

LJUBAV DO GROBA Jiři Menzel na groblju u Baškoj gdje su među starosjediocima pokopani i Česi Zdenka Čermakova i Emil GeistlichNACIONAL: To je bilo vaše drugo putovanje izvan Čehoslovačke, prije toga ste bili u Francuskoj. Kako vas se dojmio Pariz?
- Kada sam završio film „Strogo kontrolirani vlakovi", pozvao me je direktor studija Barrandov koji mi je rekao kako je film odličan, ali da moj honorar ne može biti veći nego što jest prema važećem pravilniku. Bio sam plaćen kao debitant i on mi nije mogao dati veći honorar, a htio me nagraditi. Pitao me je što želim. Ja sam odmah znao. Rekao sam: pustite me van. Do svoje dvadeset i osme godine nisam mogao putovati u inozemstvo. On je pitao kamo, a ja sam odmah odgovorio "Francuska". Moj otac je bio frankofil i to je jedan od razloga zbog kojih sam odabrao baš Francusku. Tri sam mjeseca živio u Parizu i učio jezik.
Jako sam želio vidjeti tu zemlju koja je za mene bila centar kulturnog i umjetničkog života. No doživio sam potpuni šok. Šetao sam Parizom i na Champs Elysées vidio kina u kojima su igrali samo pornografski filmovi, horori, gangsterski filmovi. Ta kultura se sastojala od samih gluposti. Došao sam iz socijalističke zemlje kojom je vladala cenzura, ali nismo gledali glupe filmove. Imali smo dobar izbor filmova i knjiga, mi smo bili kulturan narod. Nakon devedesete taj isti šund došao je i do nas.

NACIONAL: Rekli ste kako vam je otac bio frankofil. U kakvoj ste obitelji odrasli? Kako se prisjećate djetinjstva?
- Moj je otac bio novinar, a pisao je i knjige za djecu, dok je moja majka bila krojačica. Odrastao sam u ratnom Pragu i sjećam se da smo bili gladni. Uopće nije bilo hrane. Moja je majka bila realistična, konkretna osoba, a otac je bio intelektualac, jako načitan. Doma smo imali veliku biblioteku i to su bile moja igračke u djetinjstvu. Od oboje sam preuzeo ono što je kod njih bilo dobro - od majke razum, a od oca fantaziju i pomalo djetinjast karakter. Mogu reći da mi je najvažnija stvar koju su mi pružili humor. To je ono čega u našoj kući nikad nije nedostajalo. Bili su duhoviti ljudi.

NACIONAL: Namjeravate li nakon ova dva dokumentarna filma o Česima kao turistima i začetnicima turizma u Hrvatskoj i o svojim impresijama o Hrvatskoj raditi još neke dokumentarne filmove?
- Nemam hrabrosti. Preduboko sam zagazio u kazalište. Da bih radio, meni treba priča, predložak. Mogu birati između dobre priče i loše priče, ali dokumentarnog filma se bojim.

NACIONAL: A igrani film?
- Čekam dobar scenarij. Ne volim raditi film samo radi filma. Za mene je bolje raditi na ovim dokumentarnim filmovima, koji su mi škola, nego na lošem igranom filmu. Sada je u Češkoj puno dobrih autora dokumentarnih filmova. Dokumentarni film danas ima puno veću važnost od igranog. Čini mi se da je u igranom filmu sve isto, izmišljeno i stalno se ponavljaju iste teme. Dokumentarni film se bavi stvarnošću, politikom, društvom, aktualnošću, a igrani film se na neki način izgubio.