Premijer Sanader i njegovi ljudi proizveli su zadnjih dana, moglo bi se reći: u Marxovom mudroslovnom stilu, deset antirecesijskih teza - koje uključuju rebalans proračuna uz "sve moguće" uštede, rasterećenje gospodarstva, osiguranje likvidnosti, povećanje državnih potpora, jačanje turizma itd. - čime se, makar privremeno, mir vratio na hrvatska ekonomska polja. Određeni ljudi iz privrede, koji su Sanadera učestalo počeli napadati, izrazili su zadovoljstvo tim tezama. O. K. Ako su oni zadovoljni, nesumnjivo je zadovoljan i narod, posebno onaj njegov dio na koji se odnosi teza o "održavanju životnog standarda najugroženijih skupina društva". Spomenutu tezu realizirat će među inima Ministarstvo branitelja, što pažljivijeg proučavatelja može ponukati na zaključak da premijer, unatoč svemu, do lokalnih izbora ipak ne namjerava radikalnije taknuti u životne navike populacije na čije glasove računa. To znači da i gospođa Jadranka Kosor, u Vladi zadužena isključivo za potrošnju, do daljnjega može računati na zadržavanje političkoga statusa.

Motivacija u pozadini Sanaderovih mjera analitički je zanimljivija od mjera kao takvih. Svoj "antirecesijski paket" - za koji neki promatrači smatraju da je u biti regularna stvar, i da bi ga svaka vlada morala periodički primjenjivati nezavisno od ekonomske krize - premijer je bacio na stol razmjerno nevoljko i sa zakašnjenjem. Čekao je, čekao, i odlučio se na taj intervencionistički čin kad je procijenio da bi se protiv njega doista mogla formirati vrlo opasna društvena koalicija. Vodeći hrvatski gospodarstvenici počeli su ga prozivati bez ikakve zadrške, predsjednik Mesić stao je na njihovu stranu i protiv njega poveo frontu, i gospodin Sanader je shvatio da bi ga oklijevanje moglo odvesti u potpunu izolaciju.

Od njega su se tražili potezi, i tim zahtjevima nije više mogao parirati apstraktnom retorikom. Odlučio je u tom opasnom trenutku - riskirajući porast osobne nepopularnosti kod glasača koji žive od proračuna - prikloniti se jedinom principu kojem se u svakoj situaciji apsolutno podređivao, a to je zadržavanje vlasti po svaku cijenu. Da ne bi ostao usamljen na političkoj sceni, i s otvorenim bokovima prema protivnicima, popustio je zahtjevima skupine koja ga je počela ugrožavati. Nije mogao dopustiti da se ta skupina otme, da krene u slobodnu ofenzivu, i da on na sceni ostane usamljeni lik lišen inicijative. U tome je - nezavisno od surove ekonomske zbilje - psihološka tajna pojave njegovog paketa. Jedreći na fonu generalne društveno-ekonomske situacije, Stipe Mesić postao je premijeru suviše opasan protivnik da bi se ovaj s njim mogao frontalno sukobiti. Ako već tako odlučno tražite mjere, mjere ćemo vam i dati, samo nas ostavite da na miru budemo to što jesmo.

Odakle, međutim, kod gospodina Sanadera spomenuta neukrotiva težnja za ostankom na vlasti? Odgovor se dijelom može potražiti i u "antikorupcijskom programu" koji je publici ritualno predočen uoči "antirecesijskih mjera". Dakle, u toj zadnjoj u veličanstvenome nizu hrvatskih antikorupcijskih kampanja - koja je upriličena pod dirljivim pjesničkim nazivom: "Korupcija, to nisam ja" - odabrani predstavnici vlasti, ministar pravosuđa, šef USKOK-a itd. pokušali su uvjeriti publiku da je problem u narodu, a ne u režimu. Sugerira se da je uzrok korupcije psihološke prirode: u svakome od nas čuči jedan mali korumpirani pokvarenjak, i kad ga istjeramo iz sebe, država će postati zdrava. Proširivanje korupcijskog fenomena na individualne psihologije građana parafraza je poznate teze "svi smo odgovorni", na kojoj razni lokalni režimi udobno egzistiraju desetljećima. Odgovornost se filistarski rasplinjuje, da se ne bi slučajno koncentrirala na Vladu.

Premijer je prisiljen na takvu taktiku; što se korupcije tiče, osobno se nalazi u prilično osjetljivom položaju. S tim je povezana i njegova potreba da na svaki način zadrži moć. Većina njegovih europskih kolega zna da ih nakon odlaska s položaja čeka udobna, stabilna mirovina, kombinirana možda sa savjetničkim sinekurama, i lišena pravosudnih opterećenja. Iznimka je talijanski premijer Berlusconi, koji fotelju periodički mijenja za optuženičku klupu, i obrnuto. Sanader je, za razliku od njih, nesiguran u svoju budućnost. Nesumnjivo bi htio izbjeći okolnosti kakve prate (izraelskoga premijera na odlasku) Ehuda Olmerta, kojem je državni odvjetnik upravo najavio još jednu optužnicu zbog korupcije. Miran je, međutim, samo dok stvari drži pod osobnim nadzorom, odnosno dok je na položaju moći preko kojeg može kontrolirati Vladu, policiju, Državno odvjetništvo, razne medije i sve one koji su u stanju na istražnoj razini pokrenuti pitanje porijekla njegove ogromne imovine. Iako astronomski skupi, satovi su ovdje razmjerno trivijalan segment. Premijer, osim svega ostalog, posjeduje jednu od najvrednijih kuća u Zagrebu, i nitko živ ne zna kako je tu kuću stekao.
Kako zadržati vlast

U antikorupcijskoj kampanji, koju je sam inicirao, svakako je legitimno postaviti mu pitanja o njegovom privatnom bogatstvu, bez obzira na to što on - koristeći svoj položaj - smatra da na ta pitanja ne mora odgovoriti. Da bi spomenuta pitanja trajno ostavio bez odgovora, on mora zadržati vlast, a to može učiniti na nekoliko načina. Kao prvo, kandidirat će se za predsjednika države, i ako osvoji mandat, miran je. Za njega bi to bilo idealno rješenje. Drugi način je da HDZ dobiva izbore do beskraja, sa Sanaderom kao permanentnim premijerom. Ta perspektiva je, međutim, krajnje dubiozna. Previše varijabli usmjereno je danas protiv nje. U trećoj varijanti, Sanader se može boriti za nekakvu funkciju u Bruxellesu ili za status nekakvog europskog povjerenika s daljinskim utjecajem na zbivanja u Hrvatskoj, što bi mu - uz ogromnu plaću - osiguralo i određeni imunitet. Preduvjet za tu opciju je da u Hrvatskoj na vlasti bude ekipa koja će Sanadera htjeti delegirati u Europu, što opet podrazumijeva ključan utjecaj HDZ-a. Kako vidimo, nije danas lako biti Ivo Sanader, premda je u mnogim aspektima udobno. U borbi za osiguranje perspektive toj udobnosti, moraju se preskočiti neke prepreke koje - iz antikorupcijskoga rakursa promatrano - nisu bezazlene.