04.03.2009. / 11:06

Autor: Marko Biočina

Predatori iz Cromine tvornice užasa - grobari hrvatske privrede

Posljedice rada laureata Hrvatske udruge menadžera višestruko su gore od posljedica svjetske gospodarske resecije. U tom kontekstu, poprilično je nejasno otkud pravo Esadu Čolakoviću, čelniku te Udruge da kritizira namjeru Vlade da smanji plaće menadžera zaposlenih u državnim poduzećima

Globalna recesija možda će uništiti hrvatsku privredu, tvrtke će propadati, radnici ostajati bez posla, a neki od njih i bez krova nad glavom. Ipak, realno gledajući, teško je zamisliti da će se hrvatskim građanima dogoditi išta što već nisu doživjeli u proteklih petnaestak godina. Što god da se u Hrvatskoj dogodi zbog recesije, teško će moći nadmašiti ekonomsku katastrofu koju su građani doživjeli tijekom devedesetih.

Najveća je dakako bila privatizacija, kad su tisuće i tisuće tvrtki namjerno otjerane u propast. Tristo tisuća radnih mjesta je izgubljeno, brojni sektori nekoć jake industrije uništeni, a sve to samo da bi pojedinci zaradili. Uistinu, metaforički gledano, hrvatska privatizacija izgledala je otprilike kao velike kompozicije nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha na kojima tisuće malih đavola u paklu na najrazličitije morbidne načine zlostavljaju grješnike. Vječni problem Hrvatske je taj što ti "privatizacijski vragovi" nikad nisu bili kažnjeni za svoja djela, a vječna sramota Hrvatske je ta što su čak dobivali i nagrade.

Tako je primjerice, Hrvatska udruga menadžera - CROMA, svoju nagradu menadžer godine 1992. godine dodijelila Miroslavu Kutli, čovjeku koji je sam u stečaj otjerao više tvrtki nego neki suci Trgovačkog suda. Već godinu dana kasnije nagrada je uručena Damiru Vrhovniku, čelniku brodogradilišta Viktor Lenac. Inače, to brodogradilište je tek nedavno, nakon duge i skupe državne intervencije izašlo iz stečaja. Slijedeće godine dobitnik nagrade je postala Marija Šola, tadašnja direktorica Name, tada jedne od najvećih trgovačkih tvrtki u Hrvatskoj. Nama je danas upropaštena tvrtka, koja je bila prisiljena rasprodati većinu svoje imovine, a protiv Marije Šole navodno je bila podignuta kaznena prijava zbog sumnje da je u Nami počinila niz kriminalnih djela. Ipak, ona se i danas nalazi u Upravnom odboru udruge koja joj je dala nagradu. Kvartet Crominih asova svakako ne bi bio potpun bez dugogodišnjeg čelnika Plive Željka Čovića, koji je menadžerom godine proglašen 1995. godine, a danas ga mnogi smatraju grobarom te nekoć uspješne i prosperitetne hrvatske kompanije.

Sve u svemu, nije teško zaključiti kako su posljedice rada laureata Hrvatske udruge menadžera višestruko gore od posljedica svjetske gospodarske resecije. U tom kontekstu, poprilično je nejasno otkud pravo Esadu Čolakoviću, čelniku te Udruge da danas kritizira namjeru vlade da smanji plaće menadžera zaposlenih u državnim poduzećima. Čolaković je prije nekoliko dana na HTV-u ustvrdio kako se na taj način neće ostvariti značajnije uštede, pa da zato takva mjera u ovom trenutku nema smisla, te dodao kako je skandalozno da premijer uspoređuje svoju plaću s plaćom menadžera. Jasno, nema ništa čudno ni krivo u tome da Čolaković brani interese svoga članstva, ali iz prostojnosti prema javnosti mogao bi to činiti na suzdržaniji način.

Naime, svakome tko tek i letimično prouči poslovne rezultate kompanija u državnom vlasništvu, postat će jasno kako se one dijele na dvije skupine. Većina državnih tvrtki su gubitaši, a one koje nisu gubitaši, to nisu samo zato što su monopolisti. Također, postoje i čudne iznimke od tog pravila, kao što je primjerice HEP, tvrtka koje je ujedno i monopolist i gubitaš. Zato je potpuno nejasno zašto bi netko tko vodi tvrtku s ogromnim gubicima ili pak bilježi dobit jer nema konkurencije, zaslužio da mjesečno zarađuje plaću od više desetaka tisuća kuna. Za poslovne rezultate kakve bilježi većina državnih kompanija menadžer u privatnom sektoru bi vjerojatno bio nagrađen otkazom i trajnom sudskom zabranom prilaska prostorijama uprave, ali u javnom sektoru vrijede drukčija pravila.

Državna imovina je svačija, a ono što je svačije ustvari nije ničije, pa se odgovorni tako i ponašaju. Zbog toga je najava Vlade kako će visinu plaće menadžera u državnim tvrtkama vezati za njihove poslovne rezultate inicijativa koju treba pozdraviti. Radi se o svojevrsnom uvođenju kontrole, a da je takve kontrole bilo i ranije možda nikad Kutle, Čović, Vrhovnik i ostali ne bi dobili priliku da počine djela koja im se stavljaju na teret.

S druge strane, nezadovoljstvo nekih potpuno je jasno. U tranzicijskoj Hrvatskoj menadžeri su nicali kao gljive poslije kiše. Predatori proizašli iz Cromine male tvornice užasa nisu imali znanja ni poslovnog morala, ali su zato imali ogromnu, neutaživu želju za zaradom. Upravo oni su nas doveli u situaciju gdje se nalazimo danas, no u međuvremnu se Hrvatska promijenila. Takvi menadžeri danas teško mogu funkcionirati u privatnom sektoru, a državna poduzeća posljednja su oaza nerada. Ipak, počne li država i tamo uvoditi reda, mnogi će morati otići. Problem je u tome što nemaju kamo.

Vezane vijesti

Croma upozorava: Ovakva politika vodi nas prema dnu

Croma upozorava: Ovakva politika vodi nas prema dnu

Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika Croma prezentirala je danas svoj "masterplan" kojim bi Hrvatsku izvukli iz krize, ali i osigurali… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika