Neuvjerljivo je, doista, izuzetno neuvjerljivo ponašanje vlade Ive Sanadera u odnosu na Europsku uniju. Čak i bez posljednjeg demarša koje je u ime EU uputila Češka, hrvatskoj politici već čitavo desetljeće (što uključuje i vladu Ivice Račana), nedostaje kredibilitet i uvjerljivost. Jednom je u pitanju omogućavanje Gotovinina bijega u inozemstvo, drugi višemjesečno petljanje sa ZERP-om, potom svađe sa Slovencima ili međusobni sukobi Mesića i Sanadera. Sve u svemu, poduža je lista promašaja i krivih procjena sadašnje i ranijih vlada.

Demarš koji je Bruxelles 27. veljače uputio hrvatskoj vladi, a u vezi s navodnim skrivanjem 23 topnička dnevnika, samo je posljednje u nizu ozbiljnih upozorenja koja stižu iz inozemstva. Pritom ne treba mistificirati Europsku uniju ili Ameriku, koje često i same gaze načela koja bi drugi trebali poštovati - od američkih zločina u Guantanamu do protekcionističkih mjera u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji - ali u međunarodnim su odnosima karte oduvijek podijeljene tako da maleni, kada žele postići cilj, moraju koristiti mudrost, a ne biti bahati i tvrdoglavi.

Slovenija je odličan primjer pametne nacionalne politike. Kada su trebali ući u EU i NATO, nisu postavljali nikakve teritorijalne uvjete Hrvatskoj i drugim susjedima, jer su znali da se bahato ponašanje plaća. Ali sada mogu iskorištavati članstvo u ovim institucijama, i odlučili su do kraja ispucati adute s kojima raspolažu. Iz ovdašnje perspektive, sve je to ružno i ucjenjivački, no takva su pravila igre.

Posve je drukčiji primjer ponašanje kabineta Ive Sanadera glede tzv. topničkih dnevnika. Riječ je o kratkovidnoj politici, koja je po tko zna koji put mislila da će odgađajući suočavanje s problemom, taj problem jednostavno nestati. S psihološkog aspekta, tako se ponašaju djeca kad nešto zabrljaju, i misle da će sutradan problem nestati sam od sebe.

U visokoj politici vrijede druga pravila. Hrvatska je mislila da će haaški tužitelj Serge Brammertz voditi drukčiju politiku od Carle Del Ponte, i to je bila prva velika pogreška. Druga je, višemjesečno demantiranje postojanja topničkih dnevnika, nakon čega se, iz službenih krugova, počela gurati teza kako se radi o nevažnim dokumentima. Onda je uslijedilo priznanje da dnevnici postoje, ali iz Haaga upozoravaju da ih nisu dobili. U međuvremenu mediji raspiruju histeriju i šire optužbe na račun časnika koji surađuju s Tribunalom, umjesto da tim ljudima daju priznanje za odgovorno ponašanje.

U svemu postoji značajna količina apsurda. Možda u Haagu inzistiraju na dnevnicima jer im nedostaju čvrsti dokazi protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, međutim, svatko tko je poslije ”Oluje” bio u Kninu, zna da su optužbe o prekomjernom granatiranju čista glupost. Knin je gotovo potpuno sačuvan, i iščitavanjem topničkih dnevnika, Brammertz teško može bilo što dokazati. U neku ruku, ovo je onaj dio ”Oluje” koji ide u prilog hrvatskoj obrani, a ne Haagu.

Zbog toga je posve pogrešno ponašanje Vlade, koja je u ovoj aferi povukla niz krivih poteza. Hrvatska se i bez toga nalazi pred gomilom problema, i nepotrebno si natvaruje još jedan. No, s obzirom na sposobnost ulaska u krizne situacije, ne treba sumnjati da slijede novi skandali, a to ipak više govori o Zagrebu negoli Bruxellesu.