Marko Ćustić, zamjenik glavne urednice NacionalaPitanje medijacije oko slovensko-hrvatske granice danas je već manje-više riješeno: Hrvatska pristaje na medijaciju oko medijacije, odnosno, prizemnim rječnikom rečeno da europski povjerenik za proširenje Olli Rehn od Martija Ahtisaarija zatraži da Hrvatima i Slovencima odredi koja će međunarodna institucija razriješiti spor.

Mnogo se već pisalo o interesima Hrvatske i Slovenije u tom sporu, koliko su prava pitanja oko kojih se dvije države spore važnija od tog komadića mora i nekoliko mjesta na kojima su pojedine rijeke promijenile tok.

No, manje se pisalo o tome zašto je Olli Rehn spreman na bilo kakav potez, koliko god bio suprotan duhu i biti Europske unije, kako bi postigao svoj cilj, da dovrši pristupne pregovore s Hrvatskom prije kraja svog mandata.

Podsjetimo, prava ideja iza prijedloga medijacije, kako je Nacional već pisao, bila je u tome da Marti Ahtisaari prihvati medijaciju, sam iscrta novu granicu između Hrvatske i Slovenije, baci taj prijedlog na stol i onda da ga svi prihvate. Tu je mogućnost Hrvatska sada otklonila, ali nesumnjivo uz veliko nezadovoljstvo Europske komisije i posebno Ollija Rehna.

Nije to prvi put da Rehn istupa na način protivan temeljnim idejama Europske Unije. Kad je na svu silu pokušavao protivno volji pojedinih značajnih članica uvesti Tursku u EU, izjavljivao je da bi se članstvo moglo odobriti uz uvjet zabrane migracije turskih radnika na zapad.

Sada Rehnu sat otkucava: Turska neće sigurno ući u Uniju još dugo, pristupanje Rumunjske i Bugarske, kojim je on rukovodio pokazalo se kao fijasko. Izbori za Europski parlament održavaju se u lipnju, što znači da će aktualna komisija potrajati najkasnije do jeseni, kad će se konstituirati nova. Rehn će teško do mjesta u novoj komisiji - uz trenutne ekonomske potrese u Europi, nitko ne može niti slutiti kakve će snage i opcije vladati novim europarlamentom.

A Rehnu očajnički treba kruna karijere. Kako me prošli mjesec u jednom razgovoru upozorila Nataša Srdoč iz Adriatic Institutea, Rehn igra igru zvanu "legacy building", gradnju političke ostavštine ili, jednostavnim rječnikom rečeno, traži svoje mjesto u udžbenicima povijesti. Nataša Srdoč tada nije mislila na pitanje slovensko-hrvatskog graničnog spora, nego je principijelno inzistirala na činjenici da su u Hrvatskoj korupcija, prava vlasništva i drugi problemi vezani uz ekonomske slobode na takvoj razini da Hrvatska još uvijek ne pripada Europskoj uniji. Međutim, da se Rehnu po glavi mota njegovo mjesto u povijesti, to je veoma izvjesno. Ako treba, kupit će ga hrvatskim teritorijem.

Rehn barem nije jedini s mislima o povijesnoj perspektivi. Hrvatska ih ima i previše. Franjo Tuđman je snimao sve razgovore u svom uredu radi povijesti, a poslužili su da se ismije i demontira njegov režim i razjure neki od najvećih zlikovaca suvremene hrvatske političke scene. Ivo Sanader kuje planove o predsjedničkoj kandidaturi, pa je cijela ekonomija žrtva njegova oklijevanja da provede nepopularne antirecesijske mjere. Misao na buduće povijesne udžbenike, dakle, može donijeti sadašnjosti i dobra i zla. Ostaje da vidimo koliko će koristi Hrvatska imati od Rehnove ambicije.