Chabrol je na berlinskom festivalu nagrađen za životno djelo, kojim je povodom i dao intervju za NacionalNa proteklom filmskom festivalu u Berlinu francuski 78-godišnji redatelj Claude Chabrol nagrađen je za svoj 50-godišnji filmski rad. Bivši filmski kritičar, zatim predstavnik "Novog vala", jednog od najznačajnijih filmskih pokreta s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina, prvi je film "Lijepi Serge" snimio 1958. Već je sljedećim filmom "Rođaci" osvojio Zlatnog medvjeda na berlinskom festivalu, a prvu fazu završava filmom "Naivne djevojke". Novi uspon Chabrol doseže 1968. filmom "Košute", u kojem glumi njegova supruga Stéphane Audran, i ta njegova najbolja faza traje do 1973. godine s filmovima "Nevjerna žena", "Neka zvijer crkne", "Mesar" i "Raskid". Svi ti fimovi imali su iste odlike, prikaz života u provinciji gdje među odlično razrađenim likovima dolazi do nekog iracionalnog odnosa, stvara se misterij koji se na kraju razrješava uz bitnu moralističku poruku.

Kako Chabrol nikada nije odustajao od takve vrste filmova, krajem 70-ih i tijekom 80-ih njegovi filmovi bili su zanemarivani, ali su ga se publika i kritika sjetile 90-ih i ponovo počeli hvaliti njegova nova djela. Sve te godine Chabrol je neumorno snimao, u svojoj karijeri režirao je više od 60 filmova, a posljednji među njima je "Bellamy" koji je prikazan u Berlinu i u kojem Chabrol prvi put surađuje sa Gérardom Depardieuom. Chabrol ni danas ne odustaje od načina na koji je nekada stvarao filmove. Priča je ponovno smještena u mali grad Nimes, Depardieu glumi policajca Bellamyja koji pokušava razriješiti smrt nepoznate osobe u prometnoj nesreći dok se k njemu useljava njegov problematični mlađi brat s kojim nikad nije bio u dobrim odnosima.

U povodu berlinske nagrade Chabrol je dao ekskluzivni intervju za Nacional. Chabrol je iznimno vedre i vesele naravi, britak na jeziku te ne mari za pravila igre u filmskom svijetu u kojem se mora paziti što će se reći novinaru. Uz to, stalno se smije dok priča anegdote iz prošlosti, tako da se razgovor s njim brzo pretvori u sjajnu zabavu.

NACIONAL: Poznato je da ste godinama planirali snimiti film sa Gérardom Depardieuom, ali dosad nikad niste uspjeli. Kako je napokon došlo do vaše prve suradnje s Depardieuom na vašem novom filmu "Bellamy"?
- U prošlosti sam pripremao nekoliko filmskih projekata s Depardieuom, ali svi su oni iz nekih razloga propali. Posebno mi je žao projekta koji se temeljio na Balzacovu životu, jer je Balzac jedan od pisaca kojima se iskreno divim. Imati Depardieua u filmu u ulozi Balzaca, to mi je bilo fantastično. Međutim, nismo mogli uskladiti datume, on je stalno bio zauzet, ja sam također puno radio, i taj film nikada nije snimljen. A onda me Depardieu izdao. Taj projekt odnio je u jednu televizijsku kuću koja je prije desetak godina taj film i snimila. Bio je to grozan film, moram reći. Imali smo mi još zajedničkih filmskih planova. Jednom prilikom je producent filma umro, zbog čega smo odustali od tog filma. Eto, i producenti umiru. Na kraju, prije nekih tri godine, bio sam u Nîmesu gdje sam susreo Depardieua. Rekao sam mu: "Gérard, ovo postaje jako glupo. Godinama pokušavamo snimiti film zajedno, ali nikada nismo uspjeli u tome. Slušaj sad, u roku od dvije godine napisat ću scenarij, poslat ću ti ga i nakon toga počinjemo snimati." On se odmah složio s mojim prijedlogom, ali mi je ubrzo počeo slati poruke u kojima bi napisao: "Claude, nemoj se uzbuđivati ako ne možeš naći scenarij za mene." To sam shvatio kao provokaciju. U obećanom roku poslao sam mu scenarij i tako je počelo snimanje filma "Bellamy".

NACIONAL: Za Depardieua se nekoć pričalo da je lijen i težak za suradnju. Je li se s godinama promijenio?
- Puno ljudi mi je pred početak snimanja ovog filma reklo: "Pomoli se Bogu, jer s njim ćeš imati velikih problema." No susreo sam njegova dobrog prijatelja koji me uvjerio da su to samo tračevi. Doista, uvijek je dolazio na vrijeme na snimanje i pomagao drugim glumcima kad su to tražili od njega. Jednako tako, rekli su mi da će njegov mobitel stalno zvoniti tijekom snimanja, ali to se nije dogodilo ni jednom. Nije popio ni kap alkohola na snimanju. Bio je šarmantan, fenomenalan. Bio je sretan što snimamo zajedno, možda bih ga trebao vidjeti kako izgleda kad je nesretan na snimanju, možda je tada doista težak.

NACIONAL: Kako se Depardieu odnosio prema drugim glumcima, na koji im je način pomagao?
- Kad se pojavio na probnom snimanju za ovaj film, upoznao sam ga s njegovom partnericom, glumicom Marie Bunel, i znate što je Depardieu napravio nakon upoznavanja? Odmah je stavio svoju ruku na njezinu stražnjicu! Na to me Marie Bunel pitala: "Hoće li on to raditi cijelog dana na snimanju?" Odgovorio sam joj: "Da, radit će to po cijele dane osim ako prestaneš biti šarmantna prema njemu ili ako mu lijepo kažeš da to ne radi više." Naravno da je Depardieu nastavio to raditi, ali to je njegov stil, na taj način on testira ljude s kojima radi. Stavlja ih pod pritisak da vidi kako će reagirati. Kad mu je objasnila da je više ne dira, ona je, prema Depardieuovu zaključku, prošla njegov test i ostatak snimanja proveli su odlično surađujući. Na kraju su se i šalili. Jednom je Depardieu zakasnio na snimanje, a kad se pojavio, Marie Bunel mu je rekla: "Sva sreća da si stigao jer već dugo nisam osjetila ruku na svojoj stražnjici."

NACIONAL: "Bellamy" je još jedan u nizu vaših filmova u kojima opisujete odnose među ljudima. Budući da takve filmove snimate već 50 godina, što je to tako zanimljivo u ljudskim odnosima da vas i danas fascinira?
- Uvijek me zanimala ljudska priroda, ja sam njezin dio i normalno je da me interesira. Fascinira me kako ljudi ponekad upropaštavaju svoje živote, kako zatim uspijevaju prebroditi sve svoje probleme na koje su naišli vodeći pogrešne živote. Uživam u praćenju ljudskih bića dok prolaze kroz avanturu zvanu život. Problem je pri toj fascinaciji u tome što je prikazivanje ljudskih odnosa često dosadno za kino gledatelje kojima se obraćam. Zato sam pribjegao triku, a to je da ljudske odnose postavim u intrigantnu situaciju, u zaplet koji stvorim kako bih privukao gledateljevu pažnju. Zato koristim detektivske priče jer se publika vrlo lako vezuje za takvu vrstu zapleta. Koristeći taj trik, prikazivao sam ljudske odnose.

NACIONAL: Što vam znači nagrada "Berlinale Camera" koju ste dobili na proteklom filmskom festivalu u Berlinu u povodu 50 godina vaše karijere?
- Naravno da sam vrlo zadovoljan zbog te nagrade, ali bih vas upozorio da je ovo bio 59. filmski festival u Berlinu, što znači da je Berlinale stariji od moje karijere. Berlinale dogodine slavi 60. rođendan, a ja se nadam da ću doći u Berlin i kad festival bude slavio 70. rođendan, a ja ću tada slaviti 60 godina rada. Nadam se i da ću doći u Berlin slaviti 80 godina festivala, odnosno 70 godina svog rada. Nakon toga bit će malo teže doći u Berlin. I u filmskoj industriji postoje rekordi koje treba rušiti. Pa portugalski redatelj Manoel de Oliveira ima 100 godina, ove godine je u Berlinu prikazao svoj novi film i već planira snimanje sljedećeg.

NACIONAL: Tijekom vaše karijere filmski kritičari su vas slavili na razne načine, jedan je bio i taj da su vas zvali francuskim Hitchcockom.
- Hitchcock je bio izniman redatelj, ali mislim da je pretjerano uspoređivati me s njim. Mislim da me se manje može uspoređivati s Hitchcockom, a više s Fritzom Langom, koji je utjecao i na Hitchcocka. Dakle, govorimo o istoj liniji utjecaja. No, ako me već uspoređuju s nekim, onda je bolje da me uspoređuju s Glumica Stéphane Audran i Chabrol u braku su bili od 1964. do 1980. i tada su nastali njegovi najbolji filmoviHitchcockom nego s nekim lošim američkim redateljem.

NACIONAL: Kad već spominjemo filmske kritičare, nedostaju li vam pedesete godine prošlog stoljeća kad ste sa svojim kolegama redateljima kao što su François Truffaut i Jean-Luc Godard pisali kritike u časopisu Cahiers du cinéma?
- Nisam uopće nostalgičan. Nikada mi ništa ne nedostaje iz prošlosti niti žalim za nekim starim vremenima. Živim za danas i smatram da, ako netko žali za prošlim vremenima, nije sretan u sadašnjem životu. Ako mi se nešto ne sviđa u sadašnjem životu, onda to nastojim popraviti umjesto da nostalgično žalim za starim vremenima. Ono što nismo znali u pedesetima bilo je to da predstavljamo cijelu generaciju koja je prošla rat i poratno vrijeme, a da pritom nije vidjela ni jedan američki film. Odjednom, otprilike četiri godine zaredom, gledali smo svakodnevno američke filmove, bili smo opijeni američkom kinematografijom. To vam je kao da godinama niste pili alkohol, a onda odjednom počnete piti i naravno da se brzo napijete. Sjećam se da smo sredinom 50-ih živjeli kako bismo gledali te filmove. Sjećam se da smo Jacques Rivette, François Truffaut, Jean-Luc Godard i ja navečer gledali filmove, a kako smo stanovali u raznim dijelovima Pariza, jedan drugoga ispraćali bismo kući i šećući neprestano razgovarali o filmovima.

NACIONAL: Koliko su vam ti kritičarski dani pomogli u kasnijoj redateljskoj karijeri?
- Nisu mi pomogli u stvaranju filmova, jer za nastanak filma najvažniji je novac. Ti dani pomogli su mi utoliko što sam mogao, nakon što bih snimio film, računati da će mi moje kritičarske kolege ipak ugađati svojim kritikama. Kako sam ih sve poznavao, ipak su to bili moji bivši kolege, znao sam da neće napadati moje filmove. Uostalom, u to vrijeme mnogi filmski kritičari postajali su redatelji i nitko nije očekivao da bi ih dojučerašnji kolege napadali.

NACIONAL: Smatrate li da bi se danas američka kinematografija trebala ugledati na europsku?
- Američka kinematografija sigurno nije kvalitetnija nego nekoć, kad nije bila u rukama pretežno velikih filmskih kompanija i ne možete očekivati da će danas američka kinematografija biti inventivnija nego što je nekad bila. Danas se u Americi snima popriličan broj djetinjastih filmova tako da je kudikamo manje utjecajna nego što je nekoć bila. Istina, postoji još uvijek nekoliko odličnih redatelja, ali ne kao nekada. Ja danas sigurno ne bih, kao europski redatelj, želio otići u Ameriku da ondje snimim film. Evo, francuski redatelj Bertrand Tavernier upravo je snimio svoj prvi američki film "In the Electric Mist" i jako je sretan što se vratio kući u Francusku. Ne kažem da mu je film loš, rekli su mi da je dobar, ali on se vratio u Francusku. Imao sam puno ponuda da snimim film u Americi, ali zahvaljujući mom anđelu čuvaru, koji me uvijek čuvao, to se nije dogodilo. U jednom slučaju anđeo čuvar ubio je scenarista mog američkog filma u prometnoj nesreći, u drugom se riješio dvojice čelnika filmske kompanije za koju sam trebao snimiti film. Jedan od njih umro je od raka jetre ili nečeg sličnog. Posljednja ponuda stigla je prije osam godina kad su od mene tražili da režiram film "Mata Hari" u kojem bi glavnu ulogu imala Geena Davis. Pazite, Mata Hari je bila visoka 1,60, a Geena Davis je visoka 1,82. Ja sam jako dobar redatelj, ali ne mogu pretvoriti diva u patuljka.

NACIONAL: Kako gledate na današnju Ameriku, gdje je televizija najatraktivniji i najprivlačniji medij?
- Televizija je površan medij. Kad laže, čini to na najprozirniji mogući način. Bitno je držati distancu u odnosu na televiziju i ako je držite, lako ćete shvatiti da televizija laže. Pogledajte samo te bajke koje vam pričaju kad prikazuju vijesti, treba doista biti glup i ne primijetiti da se radi o bajkama. Televizija uspijeva mistificirajući događaje, što smo mogli naučiti davno na primjeru radiodrame "Rat svjetova" Orsona Wellsa. Svaki put kad televizija prikazuje laži umjesto stvarnosti, uz pravi odnos prema televiziji lako primjećujete laž. Pa način na koji su prezentirali razlog za rat u Iraku sličio je parodiji, bila je to očita gomila laži. No ta gomila laži može nam nešto reći o današnjoj stvarnosti i natjerati nas da o tome razmišljamo.

NACIONAL: Kad govorimo o prikazivanju stvarnosti na filmu, čini se da je 60-ih, u vrijeme filmskog "novog vala", bilo puno lakše prikazivati stvarnost na filmu nego danas.
- To je istina. Cilj "novog vala" bio je izravno prikazivanje stvarnosti, na taj način su redatelji stvarali filmove. U današnje vrijeme ljudi koji financiraju filmove smatraju da je izravno prikazivanje stvarnosti vrlo riskantno i njima je kudikamo sigurnije osloniti se na priče s puno specijalnih efekata i sličnih nestvarnih pomagala. Naravno, puno je lakše publiku natjerati da sanja o stvarima koji ne postoje nego da razmišlja o stvarnosti. Mrzim taj trend, mrzim poruku koja se odašilje, a to je da ljudi odlaze u kino kako bi na dva sata zaboravili na sve svoje probleme. Kinematografija nije stvorena zato da bi uz njezinu pomoć netko zaboravljao na svoje probleme. Dakle, nekada se većinom prikazivala stvarnost, danas se većinom u filmovima prikazuje umjetno. Ipak, trenutačno se stvara trend da se kroz laži pronađe istina, kao što se to događa u filmovima Michaela Moorea, te na taj način publika postaje pametnija.

NACIONAL: Prije desetak godina rekli ste kako snimate samo filmove koje vam dopuštaju da snimite. Na što ste točno mislili?
- Da, to je bilo prije deset godina, i odnosilo se na prethodnih petnaestak godina, ali sada je drukčije, sad snimam onakve filmove kakve želim snimiti. U ovim godinama ne želim tratiti tri mjeseca na snimanje filma za koji nisam osobito zainteresiran. Zato se danas osjećam slobodnijim nego što sam nekad bio. Istina je, nekoć sam pristajao snimati i one filmove koji me nisu osobito privlačili samo kako bih osjetio radost snimanja. Danas se osjećam ugodnije nego 80-ih, kad mi se to događalo. Što sam postajao stariji, to su mi sve više producenti dopuštali da radim ono što mi se sviđa.

NACIONAL: Radnje vaših filmova najčešće se odvijaju u manjim mjestima, pa se tako radnja filma "Bellamy" odvija u Nîmesu. Zašto birate manja mjesta za radnje svojih filmova?
- Razlog zbog kojeg nikada radnje svojih filmova nisam postavljao u velike gradove, krije se u tome što se u gradovima ne može razviti komunikacija između ljudi, a vi znate da je međuljudska komunikacija najvažnija tema mojih filmova. U manjim mjestima komunikacija između ljudi je tolika da u jednom trenutku, zbog toga, ljudi gube privatnost, gube privatni život, a to je ono što me zanima u filmovima.

NACIONAL: Zašto ste često snimali filmove za koje su scenarije pisale žene?
- Svaki put kad mi na pamet padne ideja po kojoj bih snimio film, nastojim naći ženu koja bi razvila priču jer su žene najčešći likovi u mojim filmovima. Tako si uštedim vrijeme jer je bolje da žene pišu scenarije o ženama. Scenarij za "Bellamy" sa mnom je pisala Odile Barski, s kojom već dugo surađujem, scenarij za moj prethodni film "Dvostruka ljubav" sa mnom je pisala Cécile Maistre, moja posvojena kći, s kojom također već godinama surađujem. Ja sam im iznio svoju osnovnu ideju, koju su one razradile u cjelokupan scenarij. Oba puta bio sam iznenađen koliko su to bili dobri scenariji, gotovo da nisam imao potrebe mijenjati ništa osim nekih sitnica.

NACIONAL: Glumica Isabelle Huppert vam uzvraća komplimente, nedavno je izjavila kako se, kad vi režirate, osjeća potpuno slobodno.
- Režiranje ne smatram poslom u kojem ja dajem glumcima rečenice koje trebaju izgovoriti niti im ja trebam reći na koji će način izgovoriti te rečenice. Kad snimam film, glumcima objasnim gdje ću postaviti kameru i ugrubo im objasnim kako će izgledati kadar. Kad sam to objašnjavao Isabelle Huppert, ona je 'BELLAMY', novi Chabrolov film u kojem je prvi put surađivao sa Gérardom Depardieuomodmah shvatila što sam htio reći. I Ludivine Sagnier, s kojom sam surađivao na prethodnom filmu, također je to odmah shvatila. Neki glumci to shvate odmah, neki nikada. Moja je teorija da glumci sami moraju odglumiti svoj lik, nikako da moraju biti ja, odnosno ne moraju izražavati moju osobnost kroz lik koji glume. Rekao bih da su oni sasvim slobodni u kavezu, imaju određenu slobodu. Čim ih odaberem za svoj film, znači da im vjerujem. Režija je poput ruke na nekom zidu koja vas upućuje u određenom smjeru, poput prsta koji vam pokazuje u kojem se smjeru nalazi WC.

NACIONAL: Je li istina da ne volite putovati?
- Da, istina je. Kad sam prije godinu i pol dolazio u Veneciju na festival, avion je kasnio pola sata. Svaki put kad putujem dogodi se nešto nepredviđeno. Da sam, kojim slučajem, odabrao vlak, on bi sigurno stao jer bi netko greškom povukao ručicu za alarm. Zato mrzim putovanja.