LEON LUČEV kao srpski ratni zločinac Vuko u Rušinovićevom filmu 'Buick Riviera'Nedavno je Predstavnički dom američke savezne države Sjeverne Dakote prihvatio prijedlog zakona po kojem se ultrazvučne snimke fetusa, pa čak i oplođenih jajnih stanica, smatraju dječjom pornografijom. Iako isprva zvuči nevjerojatno, riječ je samo o krajnjoj i posve logičnoj posljedici anti(pseudo)pedofilske histerije po kojoj se primjerice i seksualno posve neutralne fotografije obnažene djece u nudističkim kampovima smatraju pornografijom. Potonje u atmosferi histerije gotovo nikom nije bilo čudno, iako je "pornografičnost" takvih slika istovjetna onoj koju "posjeduju" snimke fetusa, čije označavanje pornografskima sad odjednom svi doživljavaju apsurdnim iako je, ponavljam, slijed koji je doveo do njihove "pornografičnosti" savršeno logičan. Važan dio odgovora na to zašto je do logične konzekvence nakaradnog, danas dominantnog nazora na maloljetničku i dječju seksualnost došlo upravo u Sjevernoj Dakoti, leži svakako u činjenici da je riječ o američkoj državi s najvećim brojem crkava i praktičnih vjernika, pri čemu se ne radi o nekakvim kršćanskim fundamentalistima ili radikalima poput jehovinih svjedoka ili pentakostalaca, nego velikom većinom o luteranima i rimokatolicima. Upravo u Sjevernoj Dakoti, njenom najvećem gradu Fargu i okolici, Goran Rušinović snimio je film "Buick Riviera", nezainteresiran međutim za intrigantne lokalne društveno-kulturne specifičnosti, potpuno posvećen "našim ljudima" koje i u dalekom svijetu muče stare balkanske muke.
Pokvareni manipulativac protiv dobrodušnog Hasana

"Buick Riviera" temelji se na gotovo istoimenom romanu "Buick Rivera" Miljenka Jergovića (razliku od jednog slova Jergović je objasnio averzijom prema kičastom dojmu koju riječ riviera u njemu izaziva, no poznavajući njegovo ustrajno i teško hrvanje s činjenicama, prije će biti da je mislio da se dotični model Buicka zove Rivera), knjizi koja u središte postavlja dvojicu bosanskih iseljenika u Ameriku, Bošnjaka Hasana, ratnog izbjeglicu, te Srbina Vuku, ratnog zločinca. Njih se dvojica slučajno susretnu na pustoj američkoj cesti i pokvareni manipulativac Vuko započne psihološku igru mačke i miša s dobrodušnim i introvertiranim Hasanom. Jergović je taj ključni odnos romana umješno elaborirao, čineći ga uvjerljivim i napetim, a dobro je uhvatio i osebujnu atmosferu američke provincije i tako - neovisno o povremenim manirističkim skretanjima u mudroslovni patos te stereotipnom pronalaženju jednog od uzroka Vukine psihe u zlostavljanju kojem ga je kao dijete izvrgavao primitivni otac - polučio vrlo solidno djelo. Rušinović je u filmskoj adaptaciji - kojoj je kao koscenarist prilog dao i sam Jergović (što ga nije spriječilo da filmu u matičnim novinama napiše panegirik, usput žigošući one koji ne dijele njegovo oduševljenje te, ne imenujući ga, s prezirom naruži na pulskom i sarajevskom festivalu konkurentski uradak Dalibora Matanića "Kino Lika") - izbacio sve pobočne likove osim Hasanove supruge, Njemice Angele, a također je gotovo posve izbrisao Vukinu pretpovijest (iz romana je preuzeto samo to da je prije rata bio vozač autobusa, dok o njegovoj ulozi u ratu nema ni riječi), te onu Hasanovu sveo na nekoliko poprilično nejasnih flashbackova, no dovoljno razabirljivih da bi shvatili kako je riječ o izbjeglici. Kad sam film prvi put gledao u Puli, još pod dojmom svježe pročitane Jergovićeve knjige, imao sam osjećaj da je Rušinović, sukladno svojoj dobro znanoj maksimalnoj posvećenosti vizualnostilskom aspektu djela i nemaru prema onom sadržajno-psihološkom, učinio odnos Vuke i Hasana previše tankim, pa dijelom čak i nejasnim onima koji nisu čitali predložak, međutim nedavno novo gledanje donijelo mi je drugačiji utisak. Minimalistička jednostavnost tog odnosa sad mi se čini učinkovito komplementarnom ukupnoj minimalističkoj koncepciji filma i istovremeno ni po čemu ugrožavajućom za razumljivost Hasanove i Vukine interakcije, štoviše, ona kao da je postala efektnija. Tome u silnoj mjeri pridonosi briljantna izvedba Leona Lučeva kao Vuke te solidno sekundiranje užeglumački nikad previše darovitog, ali inteligentnim režiserima uvijek odlično uporabljivog Slavka Štimca (ima zahvalnu fizionomiju za odašiljanje raznovrsnih sugestija) kao Hasana i Aimee Klein u manjoj, ali važnoj ulozi Angele. Ono pak što je u oba gledanje očito bila najvažnija Rušinovićeva intervencija u odnosu na roman jest izmijenjen kraj.

Dok u knjizi Hasan nevoljko guta ono što mu Vuko servira, a izlaz pronalazi u odlasku, napuštanju supruge i "obećane zemlje", u filmu on na poniženje uzvraća opakim i podmuklim udarcem, na neki se način izjednačivši sa svojim protivnikom (a kao sredstvo osvete koristi simboličku točku prijepora, staru Buick Rivieru koja istovremeno može simbolizirati naivnu i potrošenu inačicu američkog sna i s Bosnu). Kako Hasan i Vuko, koliko god bili individualizirani likovi, htjeli-ne htjeli stoje i kao simbolički predstavnici Bošnjaka i Srba (a Hasan je i ateist, dok križić na retrovizoru Vukina auta sugerira njegovu deklamatorsku religioznost, čime se možda ipak uspostavlja neki kontakt s vjerskim nasljeđem Sjeverne Dakote), Jergovićeva knjiška verzija bila je kontekstualno gledajući politički korektna jer je afirmirala žrtvu i osuđivala nasilnika, ali univerzalno gledajući zašla je na tlo političke nekorektnosti određujući Srbe na jedan, a Bošnjake na drugi (stereotipan) način. Rušinović je nasuprot iz univerzalističke perspektive politički korektan jer u završnici takvu sugeriranu kolektivnu podjelu odbacuje, ali je u toj korektnosti istovremeno i neugodan jer oba protagonista naposljetku slika tamnim bojama. "Buick Riviera" dosad je najbolji film autora koji je u kinematografiju ušao mimo sustava i neovisno o kvaliteti svojih filmova značajno je obilježio.