Zoran FerićPostoje istine za koje ljudi nisu spremni. Istine koje ih mogu toliko uplašiti, pogoditi ili razbjesniti da svako racionalno ponašanje i zdrava pamet dolaze u pitanje. Do prije dvadesetak godina postojala je u medicini praksa da se dijagnoza bolesti s mogućom smrtnom posljedicom ne priopćava pacijentima kako im se ne bi ubila volja za životom i nada u ozdravljenje, koja im u tom trenutku najviše treba. Medicina se vodila u prvome redu interesom pacijenta. No takva je praksa svakako povezana i sa strahom društva od onih koji više ništa ne mogu izgubiti i kojima je svejedno. Zato su se pravili i lažni nalazi. Pacijentu bi se reklo i napisalo da ima tuberkulozu, a njegovoj rodbini bi rekli da ima rak pluća s metastazama. Ili bi pacijentu, recimo, dijagnosticirali cirozu, a rodbini bi dali opsežnu dokumentaciju o karcinomu jetara i prognozi od mjesec dana života. Mnogi su pacijenti željeli vjerovati u te lažne dijagnoze jer je naivnost jedno od najjačih čovjekovih oružja protiv života kao takvog. No od svega ipak ostaje neugodna istina: ljudima na samrti su lagali jer je netko procijenio da je tako bolje za njih. Takva se praksa temeljila na spomenutom uvjerenju da postoje istine koje su ozbiljan neprijatelj čovjeka.

Država, između ostaloga, postoji i da bi nas zaštitila od takvih istina. Naime, medicina je odavno napustila takvu praksu. Države nisu. Postojanje izvanzemaljaca i proces njihove integracije u zemaljski život svakako je jedna od takvih informacija na čijem upornom sakrivanju počivaju priče mnogih knjiga, filmova i serija. Velike urote i politička ubojstva isto su tako predmet paničnog skrivanja gotovo svake vlasti i svake tajne službe. Jer, ruku na srce, čovjek je takvo biće da ga ozbiljno uznemiri kad sazna da je Ali, vlasnik pekare u kojoj kupuje kruh, zapravo s Kriptona ili da je važan ministar u vladi gmaz. Takve informacije mogu ozbiljno narušiti vjeru maloga čovjeka u bolju budućnost. A na tome se, ustvari, sve i zasniva. Na malom čovjeku i na budućnosti.

Jer ako malog čovjeka obuzme malodušje, ako prestane vjerovati u budućnost zbog koje valja uzeti kredite i raditi kao crv čitavog života, cijela koncepcija ovakvoga kapitalizma pada u vodu. Ako mali čovjek, kojemu se laže za njegovo dobro, ne poželi Renault, iPhone ili montažnu kuću da unutra smjesti obitelj i zlatnog retrivera, ako mu se skrene fokus s onoga što se kupuje, na ono o čemu se razmišlja badava i neovisno o kreditnim karticama, onda je naša civilizacija ozbiljno u banani. To bi, procjenjuju pametni ljudi u financijskim institucijama i visokim državnim kancelarijama, bila kataklizma gora i od one da u Zemlju udari kakav asteroidčić i podigne tsunami od tristo metara koji bi potopio čitavu priobalnu Aziju. Uredi financijskih i državnih institucija su na povišenim mjestima i do njih tsunami ne može. Ali može zato kriza i malodušnost ljudskoga materijala. Jedna od takvih istina, za koju naši ljudi definitivno nisu bili spremni je i demarš Europske Unije zbog nedovoljne suradnje s Haaškim sudom oko topničkih dnevnika. Upravo zato, da nas sve sačuva od te neugodne istine, Vlada je odlučila javnosti zatajiti najnoviji europski pritisak. Uz opće poznatu slovensku blokadu, sada se javlja i ova europska, koja može ugroziti otvaranje važnoga pravosudnoga poglavlja u pristupanju Uniji.
Tako bi nam se moglo dogoditi da nam od velike Unije, za izvjesno vrijeme ostane samo onaj mali otok u Kvarnerskom zaljevu. Štoviše, za hrvatskoga čovjeka koji je dobar i naivan, pa mu je zato nužno lagati, odgoda približavanja Europi gora je i od spoznaje da je učiteljica njegova djeteta genetski modificirana Vulkanka. Jer, ruku na srce, suočavanje s izvanzemaljcima bilo bi nešto na što je naš čovjek navikao: još jedan suživot. A kad su se pomirili sa Srbima povratnicima, mogu bez problema i s Vulkancima. A udaljavanje od Europe je već ugroza vlastitoga identiteta. Još je Marulić naša čvrsta poveznica s Europom, a sada nas peckaju topnički dnevnici kao akutna urološka infekcija. Treba to hitno zataškati. No nije nas samo vlada u proteklome tjednu htjela zaštiti od neugodnih istina. Za to se potrudilo i istražno saborsko povjerenstvo koje se bavi nabavkom 39 vojnih kamiona. Poslovnikom o radu javnost je maknuta iz te istrage pod izlikom da se ne bi slučajno vršio pritisak na svjedoke i da se pod pritiskom javnosti ne bi prejudicirale odluke povjerenstva. Javnost i istina, dakako, pritišću i treba se toga pritiska osloboditi na najlakši mogući način: onemogućiti istinu da dospije do javnosti. Naime, u tom slučaju javnost bi mogla istinom pritiskati članove povjerenstva, koji su iz iste stranke kao i ministar Rončević, a on je pak vodio Ministarstvo obrane kad su se kamioni nabavljali. Istina o toj nabavi bi svima nama mogla biti neugodna jer bi se eventualno moglo vidjeti koliki su razmjeri korupcije i truleži u vladajućim strukturama i koliko nam je Hrvatska zapravo Danska.

Tajna koja obavija mirnu integraciju izvanzemaljaca u ljudsko društvo vjerojatno mora ostati tajna zato što je bolje da ono čega nema ostane tajno i pod sumnjom da ga ima, nego da se jasno i bjelodano zaključi kako toga nema, kako su izvanzemaljci čista fikcija i da je svijet nepopravljivo prizeman i banalan. U svakidašnjim državnim okvirima pak, stvar s tajnama je još jednostavnija: tajna treba ostati i ono čega nema i ono čega ima. Ako nema novca u državnom proračunu, ako nam se smiješi opći stečaj i bankrot, bolje je da to ostane tajna i da se ne uznemirava javnost koja bi mogla pritiskati. Ako pak u vladajućoj garnituri postoji nesposobnost i javašluk, ako ima korupcije ili stranačke protekcije, onda pogotovo to čega ima treba ostati tajna. Nije čudo što onda po uredima i kancelarijama ima toliko tajnica i tajnika. Čitava jedna struka bavi se papirima od kojih mnogi imaju oznaku službene, državne, partijske ili osobne tajne. Kao da u dužnosti države spada i ona da nas državnom tajnom zaštiti od vlastite nesposobnosti i nepoštenja.