Ljubo JurčićSve je izvjesnije da Hrvatska neće do kraja ove godine završiti pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Ima više razloga za to. Prvi je umor Europe od daljnjih proširenja. Drugo, Europa se suočava s vlastitim problemima. Sve više se nazire podjela između 15 starih i novih članica. Prevelike su razlike na malom području i između zemalja koje bi trebale činiti jedinstvenu ekonomsku zajednicu. Koncept širenja i razvoja EU temeljio na pretpostavki idealnih uvjeta i prosperiteta koji dolazi sam po sebi. Međutim idealni uvjeti nikada ne postoje i prosperitet nikad ne dolazi sam po sebi. Ne nazire se još jedinstveni zajednički odgovor na krizu s kojom su suočeni. I prije krize uočavala se bezidejnost daljnjeg širenja EU u novim uvjetima, nemogućnost usvajanja zajedničkog ustava i Lisabonskog ugovora. Mnoge manjkavosti u politici i organizaciji EU razotkrila je gospodarska kriza. Euro kao zajednička valute u razdobljima rasta funkcionira, ali u razdobljima krize ne obavlja funkcije koje se očekuju od novca i centralne banke.

Ovdje se pojavljuje tipičan problem suvereniteta. Monetarni suverenitet je nerazdvojivo vezan uz politički suverenitet. Politički suverenitet su zadržale sve zemlje, tako da euro kao nacionalna valuta nekoliko zemalja nema zaštitu jedinstvene političke vlasti. Nastavak i produbljenje krize stavljat će pred euro sve veće izazove. Usporavanje pregovora ne mora biti loše za Hrvatsku. Hrvatska pregovaračka pozicija zbog nezainteresiranosti EU za daljnje proširenje nije najbolja. Kada ne postoji veći interes druge strane za postizanje dogovora, onda se postavljaju sve zahtjevniji uvjeti. Sve se više traži, a sve se manje daje. U međunarodnoj politici ne postoji ljubav i mržnja, postoje samo interesi. Svaki sudionik međunarodnih pregovora ako je u mogućnosti da iskoristi svoj položaj da riješi neko otvoreno pitanje u svoju korist, on će to i učiniti. Hrvatska je nesvjesno pogoršala svoj pregovarački položaj navodeći da pristupanje EU nema alternative i da je važno što brže to učiniti. Pregovori bez alternativnih rješenja teško mogu biti uspješni. Druga strana, znajući da postoji alternativa, podiže cijenu ugovora. Pregovaračku poziciju zemlje čini njena veličina, broj stanovnika, ekonomska i vojna snaga te važnost ugovora za drugu stranu. Hrvatska je mala zemlja u svakom pogledu, površinom, brojem stanovnika i veličinom domaće proizvodnje. Hrvatska proizvodnja čini oko 0,3% ukupne proizvodnje EU, što je manje od statističke greške. Da hrvatske proizvodnje opće nema, to se gotovo ne bi osjetilo na svjetskom tržištu, a da imamo dvostruko veću proizvodnju, nikome ne bismo smetali.

Ukratko, hrvatska država treba samo nama. Povećanje domaće proizvodnje znači veći naš standard. Isto tako, našu pregovaračku poziciju prema svima, pa tako i prema EU, možemo učiniti boljom ako smo gospodarski efikasniji i manje ovisni o stranim novcima, energiji i hrani. Manja ovisnost znači veću stabilnost i sigurnost. U takvoj situaciji nema žurbe u pregovorima. Imamo alternativu i bolji život pa i ako kasnije uđemo u EU. Neovisnost, stabilnost i sigurnost znače i očuvanje teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta. Po svemu sudeći, Hrvatska nije imala takav politički pristup. Pristupanje EU je prihvaćeno kao rješenje svih hrvatskih problema i ostvarivanje svih ciljeva. U međuvremenu postali smo ovisniji o stranim novcima, energiji i hrani. Veće potrošnja od domaće proizvodnje nagomilala se u visoki vanjski dug. Hrvatska pregovaračka pozicija nije najbolja. Smanjivanje dotoka novca, energije ili inzistiranje na otplati dospjele rate duga može prouzročiti nestabilnost u Hrvatskoj, uz sve negativne posljedice koje iz toga slijede.

Odgađanje datuma ulaska Hrvatska bi mogla iskoristiti za unutarnje reforme zbog same sebe i poboljšati pregovaračku poziciju i puno spremnija ući u EU. Puno se više i lakše mogu postići korisne stvari za Hrvatsku u fazi pristupanja nego kasnije. Trebamo samo vratiti samopouzdanje i organizirati se da to i napravimo, a ne čekati da to netko napravi umjesto nas. Ako to neko napravi umjesto nas, onda to neće biti u našu korist, nego u njegovu. Nakon ulaska broj sloboda se smanjuje. Vrijede ista pravila za sve, pravila koja se ne prilagođavaju pojedinoj zemlji, osobito ako je mala. Hrvatska treba još puno napraviti na restrukturiranju domaćeg gospodarstva, reorganiziranju državne uprave i izgradnji cijelog sustava koji bi s jedne strane bio prilagođen ciljevima i potrebama hrvatskog društva, a s druge usklađen s europskim sustavom. Do sada na tom području nije učinjeno puno. Uglavnom se prevode direktive EU-a i ugrađuju u hrvatski pravni sustav. To je uglavnom administrativni, a ne strateški pristup. Uvode se procedure, obrasci i slično, a da se nije odredio politički cilj toga. Primjerice, kod javnih nabavki unose se procedure i obrasci, a da Hrvatska nije odredila koji cilj može ostvariti s javnim nabavkama.

Mnoge velike globalne kompanije su svoju veličinu i tehnološki nivo ostvarile kroz državne narudžbe, a tek nakon toga su postale i globalno konkurentne. Ili primjerice, pristup subvencijama. Mi ne znamo što želimo postići subvencijama, ali znamo da je zahtjev EU da ih trebamo smanjiti. U sadašnjim problemima u pristupanju EU sve je očitija potreba za zaokretom prema domaćim problemima - povećanju ekonomske efikasnosti, kroz restrukturiranje ključnih gospodarskih djelatnosti i izgradnju državnog sustava koji bi bio sposoban da odgovara na probleme i ostvaruje ciljeve Hrvatskog društva. Za pristupanje hrvatske Europskoj uniji važna je i procjena kako će ona izgledati i funkcionirati u trenutku hrvatskog priključenja: kakvo bi mjesto moglo pripasti Hrvatskoj, koja je procjena troškova i koristi, kako troškove smanjiti i koristi povećati, na kojim područjima i kojim politikama. Pozicija Hrvatske u EU određena je njenom pregovaračkom pozicijom prije ulaska, zbog toga ovo vrijeme trebamo iskoristiti za poboljšanje pregovaračke pozicije.
ljubo.

jurcic@efzg.hr