Srećko JurdanaMinistar pravosuđa Ivan Šimonović zadnjih dana je hrvatsku školsku populaciju efektno podučio stvarnome - i do sada nepoznatome - značenju riječi demarš. Nastupajući u medijima kao Sanaderov advocatus dei, staloženo je objasnio gledaocima da demarš Europske unije u povodu topničkih dnevnika ne predstavlja apsolutno nikakav ultimatum, upozorenje ili prosvjed Hrvatskoj zbog njezinoga otezanja (s isporukom tih dnevnika Haagu). U rječniku stranih riječi demarš se opisuje kao "diplomatska akcija kod strane države u svrhu protesta i poduzimanja mjera", i načelno se tretira kao jedna od najradikalnijih formi diplomatskoga komuniciranja. Međutim, ne, obavještava nas dr. Šimonović; demarš nije nikakva negativna forma. Čak naprotiv: radi se zapravo o "poticaju" Hrvatskoj od strane EU-a da što prije zaključi spomenuto pitanje. Osim toga, radi se i o "pozdravu" EU-a dogovoru Hrvatske i haaškoga tužitelja o identifikaciji dokumenata. Demarš je, kako vidimo, i poticaj, i pozdrav, i tapšanje po ramenu, i izraz ljubavi, i sve samo ne ono što su neuki ljudi mislili da jest. Treba slušati akademske glave. Da nije ministra pravosuđa, mnogi bi umrli u uvjerenju da se EU oko dnevnika nešto ljuti na Hrvatsku, iako je u stvarnosti naprosto srdačno pozdravlja.
Šimonovićev reformistički duh ne miruje jednako kao ni njegova specijalna politlingvistička pedagogija, što se potvrdilo na činjenici da je u nedavno osnovanu hrvatsku sudačku elitu - USKOK-ove suce - uvrstio i dvije pravosudne legende, Ivana Turudića i Slavka Lozinu. Prvi, po vlastitoj neopterećenoj izjavi, cjelokupnu karijeru duguje vezama s HDZ-ovim režimom, i sposobnosti da u procesima osluškuje vibracije vlasti. Drugi se proslavio oslobađanjem optuženih za zločine u Lori, dopuštanjem da publika u sudnici bučno navija za okrivljenike, i raspravama koje je započinjao izgovaranjem hvalospjeva hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji zbog uspjeha na svjetskom prvenstvu. Punctum. U svakom slučaju, veliki korak za naciju i njezino patriotsko sudstvo, o USKOK-u da i ne govorimo. Slika bi bila potpuna da su još uzeli i gospićkoga suca Branka Milanovića, a zašto nisu dodali i taj završni potez kistom - to ostaje autorska enigma.
Kad je riječ o pozdravno-poticajnome demaršu i topničkim dnevnicima, predsjednik Mesić pokušao je razmjerno bezbolno apsolvirati temu apstraktnom izjavom da ti dnevnici "nisu knjige, već neke teke i papiri", i ako ih je netko sakrio ili uništio, mora ga se kazneno goniti. Dakako. Nije to "Rat i mir", nego naredba i papir. Mnogo više energične zainteresiranosti predsjednik je pokazao u odnosu prema slovensko-hrvatskome teritorijalnome sporu. Zaključujući da stvari ovdje prelaze određenu granicu tolerancije, izjavio je kako u njegove ovlasti spada i očuvanje teritorijalnoga integriteta države, i poručio javnosti da će on te ovlasti znati primijeniti. Dodao je u tom kontekstu da ne zna čime bi se medijacijska skupina - koju je upravo nametnuo EU - trebala baviti, kad je slovenski parlament već unaprijed dio hrvatskoga teritorija proglasio slovenskim.
Kao odgovor na slovensku krajnost, ponudio je - sa skrivenom dozom ironije - pregovaračku protutežu po kojoj bi medijacijska skupina mogla odlučiti da se cijeli slučaj oko granice zamrzne do daljnjega, i prepusti na rješavanje budućim naraštajima. Između Mesića i Sanadera odavno se već uočavaju značajne stilističke razlike u pristupu slovenskim aspiracijama. Čini se da su te razlike konceptualističke prirode, i možda čak na neki način dogovorene.
Oduzimanje odlikovanja Zagorcu
Zadužen za neposredno pregovaranje i sa Slovenijom i s EU-om, premijer - poštujući diplomatski lingvafon - mora birati fraze, izraze i nijanse, za razliku od predsjednika koji može s vremena na vrijeme iskazati ono što mu je na srcu, jer pritom ni sebi ni drugima ničim ne ograničava manevarski ili komunikacijski prostor. Jedno je kad on zaoštrava situaciju, a drugo ako to čini premijer. Mesićeva snažna retorika premijeru čuva pozadinu prema domaćoj javnosti, i pruža mu određenu pregovaračku polugu prema inozemnim arbitrima. Osim toga, nacija je već doista zasićena slovenskom agresivnošću, i Mesiću je jasno da netko na političkom vrhu mora otvoriti ventil i iskazati taj kolektivni osjećaj na nedvosmislen način.
Može se, osim svega ostaloga, pretpostaviti kako Mesiću pouzdano nije u interesu da napusti položaj kao predsjednik za čijeg je mandata Hrvatska ostala bez dijela ili djelića teritorija. Da bi dobio zapadnu Hercegovinu, Tuđman je bio spreman prepustiti i Prevlaku i mnogo toga drugog. Djelujući u potpuno drugačijim okolnostima, Mesić ostavlja dojam da nije spreman prepustiti ništa, a posebno ne u formi nekakvoga svršenoga čina konstruiranoga na ezoteričnome "načelu pravičnosti". Energiju je u zadnje vrijeme pokazao i na drugim planovima. Najavio je oduzimanje državnih odlikovanja Vladimiru Zagorcu, nepravomoćno osuđenom zbog pljačke, uz njega i Mirku Norcu i Tihomiru Blaškiću, generalima osuđenima zbog ratnih zločina. Mesićeva najava potpuno je u skladu s premisom da državna odlikovanja moraju biti povezana s etičkim ponašanjem u ratu i miru, i da na njih nema pravo onaj tko je od takvog ponašanja odustao.
Zagorčev odvjetnik Zvonimir Hodak obrušio se u tom povodu na Mesića krajnje uvredljivim izrazima, koji su doduše u skladu s njegovim ukupnim arogantnim imageom potkoženog tuđmanovskog režimlije, ali za jednog odvjetnika potpuno su nedolični. Odvjetnički posao obilježen je specifičnom etikom, ali da se netko do te mjere može identificirati s kriminalitetom svojih klijenata da se zbog toga upušta u javno vrijeđanje predsjednika države, to se viđa uistinu rijetko.
Rov 'Barbara'; Ekocid na Tuškancu; Klica i svjedoci
U zatvorenome rudniku “Barbara”, u Sloveniji kod Laškog, pronađeni su posmrtni ostaci više stotina ljudi koje su na kraju Drugog svjetskog rata likvidirali partizani. Među ubijenima je navodno najviše Hrvata, vojnika i civila. Istraživanja ukazuju da je metoda likvidacije bila bestijalna: zarobljenici su vezani žicom i natrpani u rudnik, u koji je zatim pušten plin, čiji se tragovi osjećaju i danas. Otkriće je, razumljivo, proizvelo šok i u Sloveniji i u Hrvatskoj, bez obzira na sve dosadašnje spoznaje o Bleiburgu i Križnom putu. Na televiziji je u tom povodu kratku izjavu dao istaknuti slovenski partizan Janez Stanovnik, koji je za zločin izravno okrivio Josipa Broza. Tito je, kao vrhovni komandant, znao za sve što se događa s ratnim zarobljenicima, i tolerirao je brutalne masovne likvidacije, ako ih već nije i izravno naređivao. Odgovornost je danas, dakako, najkomfornije generalno prebaciti na Broza koji je mrtav, da se istrazi ne bi podvrgnuli neposredni izvršitelji zločina koji su još živi. Rov “Barbara” u svakom slučaju pokazuje da su - po bestijalnim postupcima prema ljudima koji su označeni kao pripadnici druge strane - na ovim prostorima historijske razlike između fašističkih i antifašističkih likvidatora sve tanje.
* * *
U šumi na Dubravkinu putu, nominalno najzaštićenijoj zoni Zagreba, gradska uprava posjekla je zadnjih dana stotinjak starih stabala, jer je netko došao na ideju da tamo napravi “sportsko-rekreacijsku stazu”, čija izgradnja zahtijeva eliminaciju drveća. Tuškanačka šuma prirodan je nastavak sljemenske šume, koji se proteže gotovo do gradskog središta, i Zagrebu stoljećima daje iskonsko zeleno obilježje kakvo nema ni jedan europski grad. Za rezanje takve šume u civiliziranim državama ide se u zatvor.
* * *
Vinko Žuljević zvan Klica, u javnosti poznat po tome da je agenta Veselina Marinova svojedobno ubio u samoobrani s četiri-pet metaka u glavu, izazvao je u zagrebačkom predgrađu prometnu nesreću u kojoj je poginuo njegov otac, vozeći automobil preko zatvorenoga pružnoga prijelaza. Navodno je pritom pretekao kolonu vozila koja su uredno čekala da prođe vlak i da se podigne rampa. Unatoč tome, nema nijednog svjedoka koji bi policiji ispričao što je tamo vidio. Iz veličanstvene reforme hrvatskoga pravosuđa građani su očito izvukli određene pouke.
