Jučerašnja vijest kako se poslovno carstvo Zdravka Peveca nalazi na rubu propasti samo je još jedan dokaz poznate teze kako kapitalizam, poput revolucije, u konačnici proždire svoju vlastitu djecu. Jer, priča o Pevecovu poslovnom uspjehu ujedno je bila i priča o razvoju hrvatskog modela kapitalizma, pa bi tako njegov krah metaforički mogao označiti i početak kraja iskrivljenog sustava u kojem je potekao.

Zdravko Pevec je svoje bogatstvo, kao i cijeli niz drugih novohrvatskih oligarha, izgradio na trgovini. Sredinom devedesetih godina Hrvatska je bila iscrpljena kroz rat, a opljačkana kroz privatizaciju, a u takvoj lošoj socio-ekonomskoj situaciji, trgovina je bila prva gospodarska grana koja se oporavila. To je bilo i poprilično logično. Iz godine u godinu pod utjecajem novototkrivenog konzumerizma, hrvatski građani postajali su sve veći potrošači. Nažalost, ta potražnja nije mogla biti zadovoljena iz tada već nepostojeće domaće proizvodnje, pa su se vješti pojedinci okrenuli uvozu. Na zgarištima propalih tvornica nicale su trgovine i supermarketi, zajedno s njima i nova kasta hrvatskih poduzetnika.

Takav razvoj bio je i razumljiv. Hrvatska je nekoć bila država s dugom tradicijom industrijske proizvodnje. U takvom sustavu cilj je kroz stručnost i inovativnost proizvesti kvalitetan proizvod. U sustavu gdje dominira trgovina cilj je što jeftiniji proizvod prodati po što većoj cijeni. Za to nije potrebno posjedovati stručnost ili inovativnost, već samo bezobzirnost i veliku količinu upornosti u potrazi za najjeftinijim dobavljačem, mahom iz Kine. Pevec je tih kvaliteta posjedovao u obilju.

Na temelju njih stvorio je uspješan poslovni model - prodavati što veći asortiman proizvoda, u što većim količinama, po što nižim cijenama. Njegovi dućani koji izgledaju kao, gle ironije, napuštene tvorničke hale, pretrpani tisućama različitih vrsta artikala, podsjećali su na neki shizofreni labirint robe široke potrošnje. U takvom okruženju većina robe, pa i ona kvalitetna, izgledala je kao bofl. Zlobnici su tvrdili kako je Pevec postao nekakav čudni antipod mitskog kralja Mide. Mida bi sve što dotakne pretvorio u zlato, a Pevec bi sve što stavi u svoje dućane pretvorio u kramu. Ipak, cijene su bile niže nego igdje, a potrošačima je to bilo najvažnije. Na taj način Pevec je postao uspješan, a možda bi bio i omiljen, samo da je bio manje pohlepan.

Naime, ako se može zaključiti da je Pevec spreman dočekao promjene u hrvatskom društvu, tada je također prilično izvjesno da je društvo bilo potpuno nespremno za njega. Trgovina u Hrvatskoj se vrlo brzo pretvorila u grozničavu utrku za profitom, bez poštovanja za osnovne principe ekonomske i socijalne održivosti. Naime, hrvatski trgovci vrlo su brzo shvatili kako je svaka kuna koju uštede na svojim radnicima, kuna više u profitu na kraju godine. Pod parolom "tko neće raditi ne mora, ima onih koji hoće", veletrgovci su maksimalno iskorištavali lošu ekonomsku situaciju u državi i kroz katastrofalne radne uvjete gradili svoje ekstraprofite na grbači uplašenih zaposlenika.

U tome je prednjačio Pevec. Sindikati su bezbroj puta izvještavali o tome da se u njegovoj kompaniji ne poštuju ni osnovna radnička prava, kako je zaposlenima tamo zabranjeno sindikalno udruživanje, kako im se ne plaća prekovremeni rad, niti rad nedjeljom. Država nikad nije poduzela ništa, pa čak ni ozbiljno istražila ove navode.

Umjesto zaslužene kazne, Pevec je dobivao poduzetničke nagrade. Nije stvarao nikakvu dodanu vrijednost u hrvatskom društvu, ali je manijakalno širio svoj posao. Uzimao je goleme kredite od poslovnih banaka, kupovao kamione i gradio nove poslovne centre. Takva ekspanzivna poslovna politika trajala je dok nije došla recesija. A onda mu je promet pao, golemi krediti su ostali, pa je sad u banani.

Mediji pišu kako je na rubu propasti, kako su mu dugovi veći od imovine pa banke prijete pljenidbom tristotinjak kamiona. Pevec odgovara kako su to neistine i kako nikad nije bio bogatiji, da bi se tek nekoliko dana poslije toga otkrilo kako radnici u jednoj od njegovih tvrtki više od tri mjeseca nisu dobili plaću. Iz toga se može zaključiti da je Pevec odlučio propasti na isti način na koji se i obogatio, preko leđa svojih radnika. Bio bi to uistinu ritualan kraj jednog teškog razdoblja hrvatske ekonomije, ali možda i simbolični početak razvoja novog gospodarskog sustava.

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nedavno je izjavio da bi kapitalizam trebalo mijenjati kako bi on postao sustav poduzetnika, a ne špekulanata. U Hrvatskoj bi ga također trebalo mijenjati, ali po drugoj formuli, tako da više ne bude sustav trgovaca, već da postane sustav proizvođača. Dok to ne učinimo nećemo izaći iz krize, bez obzira na to hoćemo li biti u recesiji ili ne.