Srećko JurdanaPremijer Sanader uskoro odlazi u Beograd, u kojem se pouzdano ne će susresti s Jocom Amsterdamom, ali ne će - kako stvari stoje - postaviti sugovornicima ni pitanje o ulozi spomenutoga lika u atentatu na Ivu Pukanića. Što se gospodina Sanadera tiče, enigma oko tog terorističkog čina - izvedenog u središtu Zagreba - može trajati do daljnjega, i taj flegmatičan odnos prema jednom od najbrutalnijih zločina u poslijeratnoj Hrvatskoj, u čijoj su provedbi mogli stradati i deseci drugih ljudi, kod mnogih promatrača pobuđuje lagano zgražanje. Ni predsjednik Mesić ne zna zašto je taj slučaj policijski i politički hiberniran,
ali činjenica je da nitko više ništa ne govori o nalogodavcima, kao i da premijer nema namjeru u Beogradu radikalno otvoriti tu temu, iako se upravo u Beogradu - po mnogo čemu sudeći - nalazi ključ.

Vratit ćemo se na ovaj uvodni motiv, nakon male analize Sanaderovog kopernikanskog obrata u njegovome odnosu prema Europskoj uniji. Do jučer je - godinama - neprestano govorio da Hrvatska
u EU mora ući što je brže moguće, najavljivao je čak fiksne datume i tvrdio da takva nacionalna
strategija nema nikakve alternative. Danas na sva zvona objavljuje: "Nije bitno kada ćemo ući u EU." Postao je time čuđenje u svijetu, poput Šimićevih pjesnika. Zbog spora oko granice ne žele Hrvatskoj ukinuti blokadu pregovora, i ta Hrvatska nema drugog izbora osim suspenzije svoje europske pristupne aksiomatike. Neki analitičari s razlogom smatraju da Hrvatska nikada nije ni trebala apsolutizirati svoj odnos prema ulasku u Uniju. Dr. Ljubo Jurčić, na primjer, racionalno tvrdi da se Hrvatska s tom bezuvjetnom kategoričnošću i fanatičnim trkom prema EU-u unaprijed odrekla svih svojih pregovaračkih aduta i drugim stranama ostavila slobodan prostor za razne oblike ucjenjivanja.

Urušavanje europske konstrukcije

To je točno. Sanader danas udara glavom u zid svoga neoprezno otvorenoga srca, odnosno politike koja je Uniju predstavljala kao društvo koje čezne za Hrvatskom jednako kao i Hrvatska za njim, i ponašala se kao da je pregovaračka birokracija doista jedino što se mora apsolvirati na tom slavnom putu završnoga realiziranja uzajamne bliskosti. Na kraju se morao suočiti s činjenicom da ga ulazak u EU može stajati ustupaka koje nije u stanju dati, i cijene koju nije u stanju platiti. Stoji li samo Slovenija iza tih ucjena, to je spekulativno pitanje na koje analitičari u aktualnom trenutku ne bi trebali trošiti previše misaone energije. Osnovno je da se premijerova agresivna europska konstrukcija zbog određenih razloga ruši kao kula od karata, da je Hrvatska prisiljena hitno potražiti nekakvu alternativu brzom ulasku u EU, i da je premijer - u skladu s tom situacijom - prinuđen na brzo mijenjanje svoje dominantne političke retorike. Te mijene i oscilacije - oštar kontrapunkt prethodnoj nekritičkoj pravocrtnosti i samouvjerenosti - ne jačaju njegovu psihološku poziciju, a pitanje je i koliko je jača traženje bilo kakve kompenzacije za Europu na hrvatskom bliskom istoku, tj. u Srbiji i šire.

Sanader u Beogradu

Sanaderova komunikacija s Beogradom (i Podgoricom) u nekim značajnim aspektima jednako je bezuvjetna kao i njegova komunikacija s Bruxellesom. Premijer donosi srpskoj vladi darove (prevedene dokumente EU-a) i širi atmosferu dobrosusjedstva, bez najavljenog spominjanja ključnih pitanja oko zagrebačkog atentata koja bi hrvatske odnose s istočnim susjedima nesumnjivo morala opterećivati. Prije njega, u Beogradu je nedavno bio (ministar unutarnjih poslova) Tomislav Karamarko, koji je tamo sa srpskim ministrom razgovarao o Schengenu, o zajedničkoj borbi protiv kriminala, o sigurnosti srpskih turista u Hrvatskoj itd. U javnim priopćenjima o tim razgovorima ni riječju se nije spomenulo ubojstvo
Ive Pukanića i Nike Franjića na parkiralištu Nacionala, u kojem su sudjelovali i srpski državljani. Kako rekosmo, cijeli taj slučaj u službenim odnosima Hrvatske, Srbije i Crne Gore pokušava se pomesti pod tepih. Hrvatska strana mehanički je isporučila Srbiji dosadaπnje nalaze istrage koji impliciraju umijeπanost ljudi iz Srbije, i zaπutjela. Ne spominju se viπe ni Željko Milovanović i Bojan Gudurić kao dokazani suorganizatori ubojstava, koji se nalaze negdje u djelokrugu ovlasti srpske policije, a ne spominje se ni Sreten Jocić ("Amsterdam"), koji mirno caruje na Dedinju, iako mu je kum Slobodan Đurović uhićen u Hrvatskoj kao pomagač i suspektni prenosilac naredbi atentatorima. Kakav viπi smisao ima Sanaderov odlazak u Beograd, ako se tamo ne pokrene i pitanje statusa osoba koje su sudjelovale, ili se sumnjiče da su sudjelovale, u atentatu na Ivu Pukanića? Ako je taj atentat - uz graansku dramu koju je izazvao, i nečuvene okolnosti pod kojima je organiziran - za hrvatsku vlast dogaaj od minorne političke i bilateralne važnosti, komentar je suviπan.

Mnoge indicije upučuju na to da je "neπto trulo u državi Danskoj". Da je na djelu nekakva shema zataπkavanja, promatračima je nedavno mogao sugerirati intervju s (crnogorskim premijerom) Milom Đukanovićem u Jutarnjem listu, objavljen samo zato da se dotičnome pruži prilika za skidanje sumnje sa samoga sebe za umijeπanost u zavjeru oko Ive Pukanića. Utoliko je taj intervju bio politički konstruiran, i predstavljao je neku vrstu poruke publici da slučaj Pukanić ne će utjecati na kvalitetu balkanskih odnosa. Policijska istraga ubojstava evidentno "tapka na mjestu" i ne pokazuje znakove nekakvoga razvoja, kakav bi se mogao očekivati s obzirom na činjenicu da su neposredni izvrπitelji u zatvoru, a s njima i njihov osumnjičeni koordinator iz Srbije. I sam status Đurovića u zagrebačkom zatvoru postaje dubiozan, u smislu da se u nekim krugovima čak počelo spekulirati s mogučnoπću da u perspektivi bude puπten zbog nedostatka dokaza, kao πto je bio puπten Milenko Kuzmanović, takoer uhvaćen na mjestu gdje i Pukanićevi ubojice.

U Srbiji, na drugoj strani, Sanadera uoči posjeta ne podvrgavaju pretjerano blagonaklonome tretmanu. Ministarstvo vanjskih poslova Srbije prijavilo je Hrvatsku Vijeću Europe zbog izbjeglica, problematiziraju pitanje stanova, mirovina, ljudskih i graanskih prava itd. O. K. Sve su to stvari koje treba rijeπiti, i krajnje je vrijeme - uostalom - da se one definitivno rijeπe. Treba, meutim, rijeπiti i ubojstvo predsjednika uprave NCL-a koje je bilo teroristički čin bez premca, i čiji su nalogodavci - po mnogo čemu sudeći - situirani u srpsko-crnogorskim gangsterskim krugovima. Ako premijer Sanader smatra da to ne treba biti predmet političkih razgovora sa Srbijom, morao bi za takav stav predočiti razloge.