Zoran FerićLaško je u Hrvatskoj poznato prvenstveno po kvalitetnom pivu koje ima svoje poklonike širom naše zemlje, ali mu je prodaja u zadnje vrijeme sigurno pala zbog narušenih hrvatsko-slovenskih odnosa. Sada su odjednom iz toga pivskog grada, poput najgoreg delirium tremensa, stigla stravična otkrića koja nam jasno pokazuju da je i nedavna povijest jedan veliki delirium tremens koji nije izazvala opijenost pivom ili konjakom, nego kudikamo gori tip pijanstva: lokanje svježe ljudske krvi. Zajednička prošlost ovih malih naroda na zapadu i sjeveru Balkana, vidi se to ovih dana po ne znam koji put, zapravo je stravični delirij krvoloka. U starom rudniku Barbarin rov, blizu Laškog, partizani su brutalno pogubili pripadnike poraženih vojski, ali i njihovu rodbinu, civile, žene i djecu koji su bježali prema austrijskoj granici. Zarobljenici su dovedeni pred jamu, naređeno im je da se skinu goli i tako gole uvodili su u rudnik i gušili plinom. Mnogi od njih bačeni su unutra živi i onda je po njima prosuto vapno.

Način smaknuća i vapnene sanitarne mjere povezane s tim karakteristični su za onodobne masovne pokolje te imaju svoju strašnu logiku i praktičnost. Na simboličnoj pak razini, ovakav način ubijanja u našoj svijesti nekakav je čudovišan spoj plinskih komora Auschwitza i brutalnoga balkanskog pokolja koji nam je poznat iz Goranove "Jame". Nama koji pamtimo prošlu državu još su uvijek jasno pred očima slike iz te stravične poeme; slike oslijepljelog čovjeka kojega su živog bacili u jamu i po njemu prosuli vapno ne mogu se tako lako zaboraviti. Kao što je nemoguće zaboraviti i neke detalje koji prate sve ovakve priče. Recimo činjenicu da su se neki leševi držali za ruke. Zajedništvo u užasu. Zajedno je lakše umrijeti, nosi to valjda i neku svoju utjehu. Dijete, recimo, kaže: "Mamice, mamice, bojim se." A majka ga lijepo primi za ruku i kaže: "Ne boj se, sve će biti dobro." I onda stigne plin, ili metak, ili vapno. Ako imaju sreće, žrtve umiru brzo, a svijet ide dalje i sve se prekrije šutnjom, kao što su trupla prekrivena vapnom. Kasnije, kad osveta izgubi smisao i kad koljački delirij prođe ili se promijeni politička klima, logori postaju muzeji, a ovakve jame mjesta hodočašća. To je zato da naraštaji pamte. Važno je zapamtiti, kažu optimistični, da se ne bi ponovilo.

Međutim, povijest pokazuje da s tim pamćenjem nije lako i da ništa, ni kad je ovakav strašan zločin u pitanju, nije jasno ni jednoznačno. Ne pamti se samo zato da se ne bi ponovilo. Pamti se i za druge svrhe, pamćenje je mač s više oštrica. Naime, uz ovakve jame krije se i nešto paradoksalno: mnogi znaju gdje su, a ipak ih je teško naći i otkopati. Postoje državna tijela koja se bave zločinima iz drugoga rata i s ove i one strane granice, a ipak mnogo je zločina još nerazjašnjeno i mnoge jame su neotkrivene. Zašto? Od Jazovke naovamo svjedočimo periodičnom pronalaženju jama i žrtava zločina koje su počinili partizani. I obično, kad se neka jama otkopa, kad se konačno otkrije za kakav su užas sposobni zadojeni ljudi, svi oni koji to slušaju, gledaju i čitaju postaju itekako senzibilizirani za partizanske zločine. I, siguran sam, umjesto da se javi razum i pamet, u većoj se mjeri javlja bijes i mržnja. I onda vidimo da ovakvo pamćenje ne potiče baš toleranciju, nego se stvara emotivna platforma za mržnju. I tako mržnja kruži u povijesti. A mržnja je početak zločina. Uostalom, emotivni potencijal ovakvih otkrića politika je shvatila odavno i koristi se njime obilato. Zato ovih dana, paranoičan kakav jesam, zamišljam da negdje pri vladajućim strukturama postoji i tajnik za jame. Mjesto tajnika za jame je, naravno, tajno ali "bliski izvori" ili "oni koji žele ostati anonimni" znaju tko je taj veliki meštar od jama. Takvi tajnici postoje po svoj prilici i u slovenskoj i u hrvatskoj, bosanskoj i srpskoj vladajućoj strukturi i njihova je zadaća delikatna. Oni su transmiteri političkog miga. Oni ocjenjuju koju će se jamu otkopati u nekom politički delikatnom trenutku. Imaju ispred sebe u tajnom kabinetu kartu bivše Jugoslavije s pobodenim crnim strelicama koje označavaju stratišta i jame i promatrajući trenutne političke odnose, moguću strukturu žrtava i druge čimbenike, donose konačnu odluku. Tada daju mig tijelima koja se legalno bave otkrivanjem stratišta da počnu kopati.

Čini se da bi ova jama kraj Laškoga mogla poslužiti za ostvarivanje dvaju političkih ciljeva. Jedan se tiče hrvatsko-slovenskih odnosa, a drugi izbora u Hrvatskoj. Zategnuti politički odnosi između Slovenije i Hrvatske i u jednoj i u drugoj javnosti izmakli su kontroli i otežavaju političarima trenutačnu situaciju. Premijeri naših malih zemalja boje se svoje javnosti koja ih može osuditi na političku smrt ako smrdaju nešto s teritorijem jer su male zemlje izuzetno osjetljive na teritorij. Teritorij je maloj zemlji još uvijek fetiš kojim se ne trguje, a banke, telefonske kompanije, infrastuktura i ljudi su na slobodnom tržištu. Zato su tajnici za jame vjerojatno prosudili da bi trebalo otkriti upravo ovu jamu u Laškom, gdje su stradali Hrvati, a ima i Slovenaca. Katarza zbog zajedničke tragedije u prošlosti odmrznut će možda narastajuću netrpeljivost između Hrvata i Slovenaca i olakšati kompromise. Drugi politički razlog mogu biti izbori. Uobičajeno je da se pred izbore i u delikatnim političkim momentima otkrivaju povijesni fakti koji mogu potaknuti sasvim konkretne emocije. Akutni predizborni antikomunizam je svakako jedna od njih. Kad mrtvi izađu na svjetlo dana, sa svojim stravičnim pričama, sa svojom žicom, plinom i vapnom, oni uvijek malo podbodu žive i natjeraju ih na izbore kao da kažu: "Glasuj! Zar želiš da pobijede komunjare i da se ovo još jednom dogodi?"

I, na kraju, ovo je strašan zločin i slažem se da bi krvnici trebali odgovarati kao za svaki ratni zločin. Međutim, što misliti o onima koji manipuliraju mrtvima? Jer mrtvi su odličan materijal za manipulaciju. Dobri su kad treba posvađati i zamrziti, a mogu dobro doći i kad se nekako treba pomiriti. Nije uzalud Tuđmanova ideja pomirenja bila zapravo ideja o golemom imaginarnom groblju, o Hrvatskoj kao velikoj zajedničkoj grobnici. Nekrofilija u politici, tako prisutna u devedesetima, kako se čini, nije ni danas stvar prošlosti. Strvinarska je to djelatnost koja budi najniže u čovjeku: strah i osvetu. Tajnici za jame serviraju nam groteskni igrokaz o užasnim stvarima i potiču nas da se poistovjetimo sa žrtvama, sa slabijima, s onima koji su zavezani žicom i posuti vapnom. Ukratko, da se identificiramo s mrtvima. Pri tome je otprilike jasno da je svako poistovjećivanje s gomilom dvojbeno, a identifikacija s gomilom mrtvih prostor na rubu pameti u kojemu živimo već drugo desetljeće.