Renato BaretićNekako se, možda kakvom administrativnom greškom, prošlog tjedna dogodilo da budem pozvan na inicijalni sastanak budućega odbora koji će kandidirati Split za titulu europske kulturne prijestolnice 2020. godine. Otišao sam pomalo nevoljko, razmišljajući uglavnom samo o tome hoće li jedna sjajna i potencijalno revolucionarna ideja zapravo poslužiti tek kao startni hitac za početak predizborne regate aktualnoga gradonačelnika Kurete. Međutim, iz Galerije Meštrović vratio sam se oduševljen (a zbilja me je sve teže oduševiti, čak se i ne sjećam kad je bilo zadnji put) i s dva broja većom glavom, u kojoj je sve bubnjalo od kreativnog optimizma. Tko zna, možda ipak ima šanse za moj odabrani grad...

Realno gledajući, Split bi danas daleko više izgleda imao da se kandidira za europsku metropolu letargičnosti, apatije, izigranosti ili opljačkanosti. Mogla bi Hrvatska u tim kategorijama, znam, ponuditi još tucet gradova-kandidata, ali Split mi se ipak čini najjačim u toj apokaliptičkoj konkurenciji. Imao je jaku industriju - danas ju možemo opisati tek kao one farmaceutske "elemente u tragovima" (što u nekim slučajevima i nije jako loše, ali u većini ipak jest). Splitsko proizvođačko obrtništvo i malo poduzetništvo potkraj socijalizma bili su među najjačima u ondašnjoj državi - danas jedva da imamo "p" od proizvodnje, sve su ostalo usluge koje svakog dana možemo pružati sve manjem broju platežno sposobnih potražitelja. Rat je Split i Splićane bio tek nešto malo okrznuo (za razliku od Zadra, Šibenika ili Dubrovnika, da spomenem samo one najbliže), ali baš su ovdje, u Lori, daleko od bojišnice, počinjeni najpoznatiji dokazani ratni zločini.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Split je imao arhitekte i urbaniste koji su novoizgrađena neboderska naselja i znali i htjeli projektirati što više u dosluhu s kolegama iz 17 prethodnih stoljeća - danas se tim poslovima mahom bave gramzivi šibicari koji svojoj djeci nikad ne bi preporučili život u vlastitom rukom isplaniranim i odobrenim urbanističkim blasfemijama. Umjesto kakvog primjerenog, patetičnog latinskog citata, na pročelju škole moje kćeri koči se golema, nepismena, destruktivna i stupidna do bola, sprejem ispisana (ali ne kao neki žvrljavi grafit, nego baš kao uredno, službeno geslo škole!) poruka "Samo jedno želin moj živote ludi, da Hajduk bude prvak da cili Split poludi"... Višak opasnih pasa i manjak žmigavaca postali su svakodnevica u prometanju gradom koji više nema kamo odlagati sve veće količine smeća. Drugi po veličini i važnosti hrvatski grad nema nijednog nacionalno relevantnog književnog nakladnika, premda ima možda najpotentniju i najkompaktniju autorsku scenu. Tek se prije nekoliko mjeseci javila prva ozbiljnija inicijativa za osnivanje druge "odrasle" kazališne kuće. Grad koji se s pravom diči glazbenom tradicijom nema nijednu koncertnu dvoranu. Jedino dnevno glasilo izmješteno je iz grada na rub županije i države (s terase današnje Slobodne Dalmacije vidi se teritorij BiH, alo!) a od dva nekad snažna i važna tjednika danas više nema nijednoga! Ej, o čemu mi govorimo, kakva "europska prijestolnica kulture"?!

E, baš zbog svega toga Splitu očajnički treba ta kandidatura i golemi rad na njoj. U ovom gradu, naime, paralelno sa svim nabrojenim i nenabrojenim hendikepima, postoji natprosječan broj zabrinutih i marljivih, ali nedostatno prodornih ljudi koji, svak o svom poslu, sami za sebe, ne mogu napraviti apsolutno ništa, osim od ovog ili onog ministarstva užicati štogod love za bojenje prozorskih okvira, zamjenu tepisona i stolica u dvorani ili nove pločice u institucijskom zahodu. Udruženi, međutim, ako im je zbilja stalo do izlaska iz ove jalove rezignacije, mogu postići čak i to da i zadnji Splićanin, uvjeren u europsku kulturnu važnost svoga grada, počne davati žmigavac pri skretanju, čak i tri-četiri godine prije proglašenja europske kulturne metropole. Mogu, udruženi, zamijeniti ono idiotsko geslo s pročelja škole u koju ide moja kći u nešto pedagoškije, mogu uštakorena i užoharena skloništa pretvoriti u kabaretske pozornice ili likovne ateliere, mogu pozvati mlade, pametne ljude (Split danas ima 25.000 studenata, triput više nego prije samo deset godina!) da se natječu u nabacivanju ideja i projekata za bolju funkcionalnost i veću ljepotu grada... Svašta oni mogu, barem se meni tako čini.

Najvažnije je, za početak, objasniti svima, ponajprije u Splitu a zatim i u cijeloj Hrvatskoj, kako posrijedi nije nikakva jednokratna manifestacija, nego proces. I to proces u kojemu ima koristi i dobitka ama baš za svakoga. U krajnje minimiziranoj varijanti, ta se korist može iščitati u punjenju proračuna turističkom potrošnjom i boravišnim taksama, i to od turista koji su ovamo došli upravo radi kulturnih manifestacija, umjesto da im (kao sada) prisustvuju samo zato što su se, eto, baš tog dana ovdje zatekli i malo im je dosadno. U krajnje maksimiziranoj, pak, vidim Split kao grad pristojnih, dobrohotnih i zadovoljnih ljudi, ponosnih na to što su se uspjeli trgnuti iz opće letargije, odgurati kradljivce dalje od kazana, provesti mentalnu revoluciju i definirati novu paradigmu za budućnost svoje djece.

Mediteranske igre 1979. trajale su samo desetak dana, a koristi od njihova organiziranja Split i njegovi gosti osjećaju i trideset godina kasnije. Ali svakog dana sve manje. Zato - svaka čast i Zagrebu i Varaždinu i Rijeci (koji su također najavili kandidaturu za 2020., pod uvjetom da uđemo u tu nesretnu Uniju do 2014., kad je krajnji rok za prijavu), ali Splitu titula europske kulturne prijestolnice treba daleko više nego njima. Ne radi same titule, nego zato da TBF-ovci za pet godina dobiju inspiraciju za pisanje vesele pjesme "Splitsko stanje uma - New Edition", nove himne grada koji je, eto, smogao snage i pameti za udruživanje i kanaliziranje svoje pršteće kreativnosti. Uspijemo li s ovom inicijativom - nema toga kandidata za gradonačelnika, župana, premijera ili predsjednika koji će joj se usuditi suprotstaviti. Možda, velim, zbilja ima šanse za moj grad.