REGIONALNI PRISTUP Stručnjaci vide priliku za Hrvatsku da postigne dugoročnu političku i ekonomsku stabilnost tako da se priključi Europi, umjesto kroz članstvo u Uniji, tako da se pojedine regije povežu s neposrednim susjedimaUnatoč optimističnim najavama specijalnog izvjestitelja Europskog parlamenta Hannesa Swobode o tome kako će se Hrvatska pridružiti Europskoj uniji početkom 2012. godine, mnogi hrvatski građani smatraju kako je takav scenarij trenutačno vrlo neizvjestan. Hrvatska je danas suočena s čvrstom blokadom Slovenije. Također, Unija je u ovom trenutku pogođena brojnim problemima izazvanim gospodarskom recesijom, pa je proširenje sve manje zanima. U takvoj situaciji pojedini domaći političari i ekonomski stručnjaci procijenili su kako je prilično neizvjesno kad će Hrvatska ući u Europsku uniju, ali i kako će Unija izgledati i funkcionirati kada se to dogodi. Zbog toga sve veći broj njih misli da bi Vlada trebala osmisliti alternativni plan koji bi osigurao dugoročnu društvenu i gospodarsku stabilnost ako ulazak Hrvatske u Uniju ponovo bude odgođen. Ti zahtjevi temelje se na ideji da je ulazak u EU i dalje glavni hrvatski strateški cilj, ali da Hrvatska mora planirati i što će učiniti ako se taj cilj ne ispuni u sljedećih pet do sedam godina.

Takav plan, za uspješnu Hrvatsku izvan EU, mogao bi se temeljiti na jačem angažmanu hrvatskih županija u povezivanju sa susjednim državama, putem Euroregija. Tako bi Hrvatska mogla ostvariti integraciju s pojedinim članicama EU, iako formalno nije član te zajednice. Takve regionalne integracije, uz jaku državnu potporu jačanju domaće industrije i poljoprivrede, te jaču orijentaciju na nova izvozna tržišta na istoku, mogle bi osigurati uspješan i dugoročan razvoj Hrvatske, izvan formalnih granica EU.

Potpredsjednik HSLS-a i državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Dražen Breglec smatra kako se Hrvatska u ovom trenutku mora pripremiti na najlošiji mogući scenarij o pridruživanju Uniji: "Ulazak u Europsku uniju prvi je politički prioritet Republike Hrvatske. Oko tog stava postoji konsenzus na najvećem dijelu hrvatske političke scene i treba uložiti maksimalne napore u to da se taj cilj realizira. No, s druge strane, uvjeren sam kako odgovorna politika mora imati i stav te prije svega spremne mjere kako postupiti ako dođe do višegodišnjeg zastoja u pristupnom procesu Hrvatske Europskoj uniji. U našem slučaju taj scenarij je malo vjerojatna ali ipak ne i nevjerojatna mogućnost, kojoj uzrok leži u jednoj neracionalnoj ali ipak prisutnoj i trenutačno dominantnoj politici Republike Slovenije.

Sustav odlučivanja u Europskoj uniji je takav da ne postoji formalni način da ostale države članice prisile Sloveniju da prekine blokadu. S obzirom na duboki glib u koji je slovenska politika konsenzualno zaglavila na pitanju njihova viđenja širenja EU, te otvorenih teritorijalnih pretenzija koje želi realizirati zloupotrebljavajući trenutačni jači politički poližaj koji ima kao članica Unije, postoji realna mogućnost da ta blokada potraje godinama. Jasno, Hrvatska treba učiniti sve što je u njezinoj moći da iziđe iz te blokade, ali kako to ne ovisi isključivo o nama i postoji granica ispod koje se ne može ići, također moramo biti spremni i na dugogodišnju odgodu punopravnog članstva. Takvu moguću situaciju nikako ne smijemo dočekati prekriženih ruku, nego moramo imati i strategiju kojom bismo osigurali prosperitet Hrvatske i izvan Unije. U konačnici, jasan stav i postojanje alternative može nam samo pomoći u osnovnom cilju, stjecanja punopravnog članstva, a stav da punopravnom članstvu hrlimo 'čim prije' i gotovo bezuvjetno, slabi našu pregovaračku poziciju."

Breglecova zabrinutost zbog mogućnosti da se slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora nastavi tijekom sljedećih nekoliko godina je razumljiva, s obzirom na to da Europska unija nema formalnih mehanizama pomoću kojih bi prisilila Sloveniju da prekine blokadu. Upravo na toj postavci temelji se zaključak kako bi Hrvatska trebala imati alternativnu strategiju koja bi joj omogućila da se prilagodi potencijalnoj višegodišnjoj odgodi ulaska u EU. U tom razdoblju za Hrvatsku bi bilo bitno da pokuša što više osnažiti svoje gospodarstvo, kako bi se ono uspješno nosilo s jakom konkurencijom jednom kad se Hrvatska pridruži Europskoj uniji.IVAN JAKOVČIĆ trenutačni je predsjednik Jadranske euroregije; on zahtijeva da se promijeni odnos Vlade prema regionalnim projektima

Ipak, ključ za takav razvoj je formiranje autonomne industrijske politike, kakvu zaziva ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić: "Hrvatska mora odrediti što joj je prioritet i onda formirati način na koji će najbrže i najbolje ostvariti svoje ciljeve. Nama nedostaje takva stručna analiza, kao što nam nedostaje i stručna analiza benefita od ulaska u Europsku uniju. Primjerice, Švicarska je to učinila. Napravili su projekciju kretanja ključnih ekonomskih indikatora u državi u slučaju pridruživanja Europskoj uniji i u slučaju pridruživanja europskoj monetarnoj uniji. Hrvatska će možda profitirati od pridruživanja Europskoj uniji, ali mi taj zaključak donosimo na temelju dojma, a ne na temelju čvrstih brojki. Također, sve vidljiviji trend porasta ekonomskog protekcionizma u Europskoj uniji je također nešto što ne bismo smjeli zanemariti. Granice u Europi postaju sve vidljivije, a samim time jačaju i modeli prekogranične suradnje."

Jedan od modela takve prekogranične suradnje su i euroregije, integracije pokrajinskih dijelova dviju ili više zemalja. Riječ je o ideji koja se temelji na povijesnim i kulturološkim poveznicama ljudi koji žive u istoj geografskoj regiji, ali u različitim državama. Pretpostavka je da takve regije mogu surađivati i ostvarivati zajedničke interese bez obzira na državne granice. Ako Hrvatska bude suočena s dugogodišnjom odgodom ulaska u Europsku uniju, mnogi smatraju kako bi upravo kroz taj model Hrvatska mogla ostvariti visok stupanj suradnje sa susjednim regijama koje su unutar Europske unije. Tako bi hrvatske županije mogle konkurirati za znatno više novca iz europskih fondova, a od takvih čvršćih veza s velikim i relativno bogatim regijama u susjednim zemljama velike bi koristi mogle imati hrvatske kompanije kojima se na taj način otvaraju nove tržišne perspektive. Afirmacija hrvatskih izvoznih proizvoda na tim tržištima u budućnosti bi trebala biti jedan od prioriteta hrvatske državne politike, što dosad nije bilo tako. Naime, zbog nezainteresiranosti države, suradnja u sklopu triju euroregija koje su trenutačno prisutne u Hrvatskoj bila je svedena na minimum. Da bi ta suradnja bila intenzivnija, potrebno je više novca.

Upravo je nedostatak novca ključni problem u dosadašnjem razvoju euroregija. Istarski župan Ivan Jakovčić trenutačno obnaša dužnost predsjednika Jadranske euroregije. Ta euroregija najveća je od tri u kojima se nalaze hrvatske županije. Ona se sastoji od ukupno 23 člana iz šest država, Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije. U nju su uključene sve jadranske županije u Hrvatskoj, kao i sve jadranske pokrajine u Italiji. Ta euroregija već ima i svoj službeni ured u Bruxellesu, a njezini čelnici se nadaju kako bi do 2013. za realizaciju svojih projekata od EU mogli dobiti više od 250 milijuna eura. Riječ je o golemim sredstvima, od kojih značajan dio može pripasti i Hrvatskoj, bez obzira na to što nije članice Europske unije.

Primjerice, prošle se godine udružilo 18 gradova iz Hrvatske, Crne Gore, BiH, Albanije i Italije, kako bi lakše mogli konkurirati za dobivanje 33 milijuna eura Unijina novca za financiranje infrastrukturnih projekata. Ta sredstva bila bi ravnomjerno raspoređena među gradovima, bez obzira na to što je Italija jedina država članica Europske unije. Taj primjer dokazuje kako bi Hrvatska, čak i ako ne bude član EU, sudjelovanjem u regionalnim integracijama mogla ostvariti značajnu financijsku korist.

Ipak, Jakovčić kaže kako sudjelovanje u takvoj asocijaciji pruža velike mogućnosti za razvoj Istre, Primorja i Dalmacije, no da je problem što lokalne zajednice ne raspolažu dovoljnom količinom novca da bi iskoristili sve mogućnosti koje im se nude: "Naš je problem što dosad nijedna hrvatska državna politika nije tretirala ideju euroregionalizma na primjeren način. Nama se tako otvaraju ogromna i bogata tržišta, no što nam to vrijedi kad smo u odnosu na druge europske regije mi financijski patuljci. Uz financijsku pomoć države, hrvatske bi županije kroz euroregije mogle ostvariti golemu korist. Sad kad smo u situaciji da smo suočeni s blokadom ulaska u Europsku uniju, euroregije mogu biti sjajna alternativa. No, ponavljam, za to se mora promijeniti odnos Vlade prema takvim projektima."

Uz Jadransku euroregiju, u Hrvatskoj su trenutačno prisutne još dvije euroregije. Najstarija je euroregija Mura - Drava, koju je osnovala Međimurska županija zajedno s mađarskim županijama Zala i Somogy. Ideja je da se euroregija proširi na Koprivničko-križevačku, Virovitičko-podravsku, Slavonsko-baranjsku, Bjelovarsko-bilogorsku i Varaždinsku županiju, austrijske pokrajine Burgenland i Steiermark, te slovensko Pomurje, Prlekiju i Štajersku. Tako bi nastala euroregija od približno 5 milijuna stanovnika u četiri države, što je značajan potencijal za gospodarsku suradnju, a takva euroregija mogla bi za financiranje svojih projekata aplicirati direktno prema EU fondovima u Bruxellesu.

Međimurski župan Josip Posavec tvrdi kako takva euroregija nudi brojne mogućnosti za suradnju na područjima kulture, obrazovanja, turizma, zaštite okoliša i zdravstva: "Neki od nedostataka zaustavljanja hrvatskog pridruživanja Europskoj uniji mogu se zasigurno kompenzirati regionalnom prekograničnom suradnjom. Problem je što su prekogranični fondovi mnogo manje izdašni nego strukturni fondovi, koji će nam biti na raspolaganju tek kada Hrvatska postane članica EU. No uspostava prekogranične suradnje na gospodarskom, kulturnom i obrazovnom području iznimno je važna za suživot u pograničnom području. Važno je istaknuti i to da će prekogranična suradnja biti još intenzivnija kad Hrvatska postane članica EU, a da sve što se napravi do tog vremena bude dobar temelj za regionalnu suradnju na obostranu korist."

Ipak, Koprivničko-križevačka, Virovitičko-podravska i Slavonsko-baranjska županija vjerojatno se neće pridružiti euroregiji Mura - Drava, i to zato što su već članice euroregije Drava - Dunav - Sava. U radu te euroregije osim njih sudjeluju iz Hrvatske Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska županija, iz Mađarske županije Baranya i Somogy, iz BiH Posavska županija, Tuzlanski kanton i distrikt Brčko, a očekuje se da će u budućnosti euroregiji pristupiti i neke vojvođanske općine. Euroregija ukupno obuhvaća 2242 naselja u kojima živi tek nešto manje od 2,5 milijuna ljudi. Takvom prekograničnom suradnjom već je realizirano nekoliko značajnih projekata, od kojih je osobito značajan razvoj zajedničke obrane od nepogoda i katastrofa.

LJUBO JURČIĆ zagovara stručnu analizu benefita ulaska Hrvatske u Europsku unijuUz razvoj prekogranične suradnje u euroregijama, mnogi ugledni političari i ekonomski stručnjaci u Hrvatskoj danas smatraju kako bi dugoročna odgoda pristupanja Europskoj uniji bila dovoljan povod da se ponovo evaluiraju neke od mjera koje je Hrvatska počela provoditi u procesu pridruživanja Europskoj uniji.

Jedan od njih je i Dražen Breglec, koji tvrdi kako bi država u tom slučaju trebala preispitati mogućnost privremene suspenzije onih propisa koji sa sobom nose negativne gospodarske učinke: "Reforme, koje se u svakom slučaju moraju provesti, a koje se kroz pretpristupni proces intenziviraju, nikako ne smiju stati, bez obzira na status pregovora. To su primjerice reforma pravosuđa, reforma javne uprave, borba protiv korupcije, ali i dizanje konkurentnosti gospodarstva, posebno na onim područjima koja mogu poboljšati našu vajnskotrgovinsku bilancu i omogućiti priljev kapitala, kao što su poljoprivreda, turizam, promet, logistika i informatika. Te se reforme moraju odlučno i bezuvjetno nastaviti, bez obzira na moguću odgodu pridruživanja Uniji. Bilo bi jako štetno kad bi se mogući zastoj u pregovorima koristio kao izgovor da se reformski procesi zaustave. S druge strane, Hrvatska je kroz usvajanje nekih propisa i preuzimanje nekih obveza u tranzicijskom razdoblju svjesno prihvatila i neke negativne gospodarske učinke, koje oni sa sobom nose. Dakako, kada bi ulazak u Uniju bio odgođen na dulji rok, Hrvatska bi trebala najprije identificirati, a zatim i preispitati učinke privremene suspenzije tih mjera. Jedna od takvih mjera koju smo pod pritiskom usvojili svakako je odgoda primjene Zaštićenog ekološko ribolovnog pojasa, stupanje na snagu prava stjecanja nekretnina za strance, pitanje subvencija gospodarstvu i poljoprivredi, pitanje carinskog i poreznog režima koji se proteklih godina značajno liberalizirao na štetu domaćih proizvođača. To su samo neki primjeri koje bi trebalo podvrgnuti stručnoj 'cost benefit' analizi te provesti opsežnu javnu raspravu, nakon čega bi se moglo procijeniti kada, kako i da li uopće reagirati na način koji bi negativne gospodarske učinke eliminirao, a da on istovremeno ne znači 'korak unazad' u dugoročnim interesima Hrvatske."

Procesi koje je Hrvatska pokrenula u strukturiranju svoga gospodarstva uistinu bi se mogli pokazati neisplativima ako ulazak u Uniju dugoročno bude odgođen. Primjerice, iako još uvijek nije formalno započela s pretpristupnim pregovorima o poljoprivredi, Hrvatska u tom sektoru već godinama provodi strukturne reforme. Uzgoj određenih poljoprivrednih kultura ciljano je potican, s pretpostavkom kako će upravo ti sektori moći biti konkurentni na tržištu Europske unije. No, s druge strane, proizvodnja u pojedinim granama poljoprivrede u istom je razdoblju značajno umanjena, upravo zato što je proglašena neperspektivnom.

Takva politika temeljila se na pripremama za ulazak na tržište EU i pretpostavkama kako će hrvatska poljoprivreda dugoročno od nje profitirati. Takav zaključak bio je temeljen na iskustvima poljoprivrednika u drugim zemljama centralne i istočne Europe, koji su nakon ulaska u Uniju profitirali od visokih europskih subvencija. Procjena hrvatskih pregovarača bila je kako bi Hrvatska za razvoj poljoprivrede iz EU fondova mogla dobiti oko 500 milijuna eura. U takvoj situaciji možda se činilo opravdanim smanjiti proizvodnju u pojedinim poljoprivrednim sektorima, ali dugoročna odgoda ulaska u Uniju svakako bi dovela do promjene te računice. Naime, pretpostavljalo se kako će u Europskoj uniji ozbiljnih problema s konkurentosti imati proizvođači svinjskog mesa, mlijeka, sjemena, te voćari i vinogradari. Neke od tih djelatnosti, poput voćarstva i svinjogojstva, posljednjih nekoliko godina stagniraju, pa tako danas Hrvatska godišnje uvozi voće u vrijednosti od 150 milijuna eura.

Ipak, prema proračunima Hrvatske voćarske zajednice, u idućih osam godina, uz primjerenu državnu potporu, u Hrvatskoj bi moglo biti podignuto 60 tisuća hektara voćnjaka. Uvoz voća bio bi smanjen za 60 do 70 posto, a trećina proizvodnje bila bi plasirana u izvoz, vrijedan oko 400 milijuna eura. Tako jak razvoj voćarstva rezultirao bi time da bi u tom sektoru bilo stvoreno novih 25 tisuća radnih mjesta. Takav plan možda je ocijenjen neizvedivim u trenucima kad je Hrvatska imala jasnu viziju skorog ulaska u EU, ali ako dođe do nove odgode, država bi ponovo trebala procijeniti koliko je taj plan izvediv.

Slična je situacija i sa ZERP-om, koji je Hrvatska proglasila, ali i suspendirala njegovu primjenu za države članice EU. To je učinjeno kako bi se ubrzalo hrvatsko pridruživanje EU, ali i zato što Hrvatska tada nije imala kapacitete da iskoristi potencijal ZERP-a. No u međuvremenu je pokrenut program obnove hrvatske ribolovne flote, a s tom novom flotom Hrvatskla bi mogla iskoristiti mogućnosti koje joj otvara proglašenje ZERP-a i u idućim godinama ojačati svoju gotovo potpuno uništenu industriju prerade ribe.

Prema nekim procjenama, strani ribari u prostoru ZERP-a svakog dana izlove ribu u vrijednosti od milijun eura. Iz tih podataka jasno je kako postoje značajni potencijali za razvoj domaćeg ribarstva. Naravno, teško je vjerovati da bi Europska unija mirno prihvatila ponovnu aktivaciju ZERP-a, no Hrvatska bi svejedno ozbiljno trebala procijeniti potencijalnu korist i štetu koju bi joj donio takav potez.

Ivan Jakovčić kaže kako smatra da bi Hrvatska trebala zauzeti čvršći stav u pregovorima s Europskom unijom što se tiče poljoprivrede, brodogradnje i sličnih strateških gospodarskih grana: "Mislim da bismo trebali tvrđe odgovarati na pritiske koji dolaze iz Europske unije vezano za brodogradnju i poljoprivredu. Naime, te gospodarske grane i u Uniji primaju velike subvencije. Riječ je o dugoročnoj gospodarskoj slici Hrvatske i tu bismo trebali biti vrlo oprezni. Ako ne uđemo krajem 2011. u Uniju, ne vidim razloga da ugrožavamo poslovanje u realnom sektoru, osobito u strateški važnim sektorima kao što je poljoprivreda."NIKICA GABRIĆ provodi vlastiti gospodarski proboj na istok

Slična je situacija i s carinskim i poreznim režimom, te sustavom poticaja gospodarstvu koji je proteklih godina često mijenjan kako bi bio usklađen s europskim pravilima o zaštiti tržišnog natjecanja. Ipak, s obzirom na to da je u EU sve vidljiviji porast ekonomskog protekcionizma, nastavi li se taj trend, i Hrvatska bi trebala početi razmišljati o mogućnostima da počne ponovo uvoditi mjere kojima će zaštititi svoju domaći privredu.

Ekonomski stručnjak Damir Novotny smatra kako Hrvatska i danas raspolaže cijelim nizom mjera kojima može poticati razvoj određenih gospodarskih sektora, koje ocijeni kao prioritetne: "Hrvatska vlada trebala bi izabrati svoje favorite u nacionalnoj ekonomiji i zaštititi ih, jer to radi i većina drugih zemalja u Europi. Primjerice, francuska vlada je nedavno smanjila PDV na ugostiteljske usluge i tako olakšala poslovanje tom sektoru. Hrvatska dosad nije imala takvih politika i to je šteta. Tako bismo osnažili ključne ekonomske sektore, koji bi potom bili konkurentniji u poslovanju u EU. Bez takve politike, čini se kako je za našu ekonomsku situaciju potpuno svejedno hoćemo li u Uniju ući 2012. ili, po lošem scenariju, 2015. godine. Hrvatski proizvodi trenutačno ne mogu konkurirati u Europi i to moramo promijeniti. Dakle, Europska unija je naš glavni cilj, no dođe li do nekakve dugotrajne odgode, ne smijemo to shvatiti kao tragediju, nego kao mogućnost da ojačamo svoje gospodarstvo i učinimo ga konkurentnijim."

Novotnyjevo mišljenje o tome kako je hrvatska ekonomija trenutačno nekonkurentna na tržištu EU dijele i brojni drugi hrvatski ekonomisti koji smatraju kako bi se Hrvatska u budućnosti trebala značajnije okrenuti izvozu na tržišta istočne Europe i Azije, te osobito tržištima država bivše Jugoslavije, gdje hrvatski proizvodi još uvijek po tradiciji imaju dobre tržišne pozicije. Zagovornici takve ekonomske politke vode se zaključkom kako bi hrvatski proizvodi mogli biti puno konkurentniji na tržištima gdje postoji slabija konkurencija i kako bi razvoj izvoza u takve države trebao biti jedan od glavnih ciljeva hrvatske vanjske politke. Dosad je takve inicijative pokretao jedino predsjednik Stjepan Mesić, ali su ti njegovi napori često ostali neiskorišteni.

Danas mnogi u Hrvatskoj predviđaju kako će porastom protekcionizma u Europskoj uniji tržišta velikih država postati zatvorenija, pa će šanse za uspjeh hrvatskih kompanija tamo postati još manje. Alternativa je svakako širenje na nova tržišta, ali i jača prisutnost hrvatskih kompanija u susjednim državama. Upravo je takav ekonomski model bio ključan za razvoj slovenskog gospodarstva u preoteklom desetljeću.

S time se slaže i poznati hrvatski oftalmolog Nikica Gabrić, koji već dulje vremena uspješno posluje u Bosni i Hercegovine, gdje posjeduje dvije klinike, u Tuzli i Banjoj Luci. Gabrić smatra kako bi ključ uspjeha hrvatskoga gospodarstva mogao biti u osvajanju novih tržišta, osobito onih na području bivše Jugoslavije: "Mislim da mi u Hrvatskoj nismo napravili dobru analizu stanja u kojem se nalazimo. Tako se konstantno u Hrvatskoj priča o recesiji koja je k nama došla iz inozemstva, iako se tako zanemaruje činjenica da smo zadnjih petnaest godina vodili katastrofalnu ekonomsku politku koja se oslanjala na uvoz i koja je ustvari glavni razlog što je Hrvatska danas u tako teškoj ekonomskoj situaciji. Isto je i s blokadom ulaska u EU, za što danas svi okrivljuju Sloveniju, a nitko se ne pita što smo mi proteklih desetak godina mogli učiniti da stvorimo dobre odnose sa svojim susjedima. Dakle, nije svako zlo za zlo. Ova situacija mogla bi nam pomoći da se bolje suočimo s problemima koje imamo već godinama. U tom kontekstu jasno je kako je što raniji ulazak u EU isključivo politički cilj vladajuće stranke koja se nada da će tako osigurati pobjedu na sljedećim izborima. Trenutačno 75 posto hrvatskoga gospodarstva i društva nije spremno za konkurenciju u EU. Dakle, odgoda ulaska nije tragedija, a to vrijeme moramo iskoristiti za pripremu. U tom kontekstu potpuno se slažem sa zaključkom da moramo tražiti tržišta gdje su naši proizvodi i usluge konkurentni. Ja sam pokrenuo klinike u Bosni i Hercegovini jer sam procijenio da u tim državama postoji potražnja za medicinskim uslugama kakve pružamo. Mislim da je to dobar model za većinu hrvatskih kompanija. Jednostavno trebaju naći tržišta gdje njihov proizvod može konkurirati. Na tržištima država bivše Jugoslavije zbog tradicionalne povezanosti, te kulturne i jezične sličnosti hrvatske kompanije imaju brojne komparativne prednosti pred stranom konkurencijom i to bi trebale iskoristiti."

No osim plana ekonomskog djelovanja u slučaju dugogodišnje odgode pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, hrvatska bi vlada trebala osmisliti način kako da spriječi drastični pad popularnosti Unije koji bi se u tom trenutku jamačno dogodio. Znatni problemi i zastoji u dosadašnjem procesu pridruživanja Europskoj uniji rezultirali su time da hrvatski građani sa sve manje simpatija gledaju na EU. Tako prema Eurobarometru, službenom europskom istraživanju javnog mišljenja, objavljenom u prosincu 2008., samo 23 posto Hrvata smatra kako bi pridruživanje Hrvatske Uniji bilo "dobra stvar". To je znatno manje od europskog prosjeka, koji iznosi 53 posto, kao i od rezultata ostalih zemalja kandidata, Turske i Makedonije. Tek nešto više, 33 posto, Hrvata smatra kako će njihova država imati koristi od ulaska u Europsku uniju, a samo 24 posto njih Europsku uniju vidi kao nešto pozitivno. Te brojke jasno svjedoče o sve većem porastu euroskepticizma u Hrvatskoj, a može se očekivati kako će slovenska blokada i ekonomska recesija rezultirati još gorim rezultatima u novom Eurobarometru koji će biti objavljen početkom lipnja. U tom kontekstu jasno je kako hrvatski političari moraju pronaći način kako da u slučaju dugotrajne blokade spriječe daljnji porast antieuropskog raspoloženja u Hrvatskoj.