Posjet Ive Sanadera Srbiji nije izazvao nikakvu dramu. Bio je to samo još jedan u nizu "susreta na vrhu", kakvi se održavaju iz tjedna u tjedan. Niti su donesene odluke od povijesne važnosti, niti su potpisani važni ugovori o gospodarskoj suradnji, a realno govoreći, niti će u skoroj budućnosti doći do pune normalizacije i povjerenja između građana Hrvatske i Srbije.

Situacija nije drukčija niti kad se promatra iz beogradske perspektive. Ako se izuzme stotinjak prosvjednika koji još sanjaju o Srpskoj Krajini, pretežiti dio srpske javnosti nije iskazao nikakav interes za posjet hrvatskog premijera, makar je najavljeno kako kao svojevrsni poklon-aranžman povodom prvog dana proljeća iz Zagreba u Beograd donosi prevedenu EU-dokumentaciju, koja vrijedi milijun eura.

Cinici bi se upitali, a koliko će koštati prevođenje s hrvatskog na srpski i latinice na ćirilicu? Osim toga, još su svježa sjećanja na haaški proces protiv hrvatskih generala i skandaliziranje ovdašnjih medija činjenicom da su pitanja koja je tužitelj postavljao na engleskom prvih dana prevođena na ekavici. Tada je to značilo provokaciju, a ovo sada dokaz je dobre volje. Samo naivni mogu vjerovati u ovakav oblik propagande.

No kad se razmaknu birokratske fraze, Sanaderov posjet Beogradu svodi se na ovo: Srbija se više ne bi trebala držati uvrijeđeno zbog hrvatskog priznanja Kosova, a Hrvatska bi, makar i uz pomoć Beograda, htjela Bruxellesu pokazati svoju dobru stranu. U ovom trenutku to se može jedino u Srbiji, jer su svi ostali putovi zatvoreni - Slovenci ne odustaju od blokade, Njemačka i ostale velike države prilično su nezainteresirane, Amerika je daleko, Rusiji nemamo bogzna što ponuditi, a Bosna i Hercegovina i Crna Gora ionako imaju previše vlastitih problema. Htio - ne htio, Sanaderu je u ovom trenutku kao potencijalni sugovornik ostala samo Srbija, što, dakako, nimalo ne umanjuje utjecaj te države na situaciju u Hrvatskoj i cijeloj jugoistočnoj Europi.

Ali u hrvatsko-srpskim odnosima i dalje postoje dva neriješena pitanja, a to su priznanje Kosova i tužba za ratne zločine koju je Hrvatska podigla protiv Srbije. Sve ostalo je marginalno jer i bez upletanja političara međusobni se odnosi normaliziraju. Gospodarska suradnja je vrlo solidna, sve veći broj srpskih turista posjećuje ili planira ljetovati u Hrvatskoj, a u obje države ratni huškači i ekstremisti marginalni su dio javnosti, iako povremeno uspijevaju izazvati ekscese poput nedavnih, kad je srpska rukometna reprezentacija u Zadru bila izložena bezobzirnim provokacijama.

Problem je u tome da - uz dužno poštivanje dobrosusjedske politike - Hrvatska u Europsku uniju neće ući nikakvim zaobilaznim putovima, a kamoli drumovima. Kad ne ide lobiranje kod Angele Merkel ili Gordona Browna, pogrešno je vjerovati kako će pomoći susreti s Mirkom Cvetkovićem i Borisom Tadićem. Osim ako se ne želi izazvati kontraefekt, još malo zaostati u pregovorima, i onda u EU ući u paru s donedavnim protivnicima.