Damir RadićZa razliku od prošlog izdanja, ovogodišnje Dane hrvatskog filma nije potresla nikakva afera, zbog čega su završili na medijskim marginama. A nije da se nekakav skandalčić nije mogao proizvesti - ako je prošle godine silovito napadnuta tadašnja izbornica dokumentarnog programa Nana Šojlev zbog (stvarnog) sukoba interesa i navodne nekompetencije, moglo se ove godine nasrnuti i na novog izbornika dokumentaraca Janka Heidla. Čovjek je naime napravio pravu sječu autorica pa u konkurenciju nije pripustio filmove dviju prijašnjih pobjednica Dana, Vlatke Vorkapić i Dane Budisavljević, novi uradak kultne Jasne Zastavniković niti mlade nade Irene Škorić, a uz to je odbio i dobro znana imena poput Kristine Leko, Ljiljane Šišmanović pa naposljetku i same Nane Šojlev. Kad se doda da je odbijen i dokumentarac Dražena Ilinčića, jasno je da se izbornika moglo zgodno napasti zbog diskriminacije rodno-spolnih i seksualnih manjina, a ako bi to zazvučalo tendenciozno, onda barem zbog istog razloga zbog koje je bila napadnuta Šojlev - "nekompetencije". Jer, usudio se iz konkurencije izbaciti još čitav niz uglednih imena, od Igora Mirkovića i Petra Krelje do Dražena Čučića, Nevena Hitreca i Miroslava Mikuljana. No za razliku od Nane Šojlev, "moćnice" s HRT-a, Janko Heidl tek je samozatajni filmski kritičar pa nikom nije bio zanimljiv, stoga se dežurni novinski kerberi vjerojatno nisu ni potrudili proučiti njegove odluke.

Kritiku za "lošu selekciju" pretrpio je zato izbornik eksperimentalnog programa Marijan Krivak, kojem je spustio Epehaov Jurica Pavičić, novopečeni samoproglašeni stručnjak za porniće iz kvartovskih videoteka. Pavičiću bi se moglo otpjevati ono što je Štulić pjevao Glavanu - "daleko si ti od istine", jer Krivaku je zapravo trebalo čestitati na hrabrosti što je u konkurenciju uvrstio poticajno kaotične i bizarne radove Josipa Viskovića, ili moj film "Samo je zemlja ispod ovog neba" koji, među ostalim, donosi prezentaciju seksualnosti neviđenu u (javnoj) povijesti hrvatske kinematografije. Krivak je tako pokazao da postoji i drugo, do sad slabo vidljivo, "no budget" krilo suvremenog hrvatskog eksperimentalca naspram dominirajućih (državno poticanih) visokobudžetnih (kontekstualno gledano) radova koji tehničko-izvedbenom superiornošću pokušavaju sakriti činjenicu da su koncepcijski zakopani u desetljećima starim, uglavnom strukturalistički inspiriranim idejama. Uostalom, upravo u toj "bizarnoj' selekciji moglo se vidjeti možda i najbolje ostvarenje Dana, "Foto atelje" Lukasa Nole, koji je maestralno skinuo oniričko-opskurnu poetiku Davida Lyncha i darovao nam neke doista krasne scene (postupno obnaživanje tjeskobno lijepe djevojke, "priča" o dječaku u kaubojskom kostimu prerezana vrata), a uz put u toj svojevrsnoj montaži atrakcija nenametljivo ponudio i trunke moguće političke kritike (uprizorenje nalik ritualnim islamističkim pogubljenjima pred videokamerama koje se može dovesti u vezu s roditeljskim tretmanom prethodno spomenuta malog kauboja kao ikonskog predstavnika Amerike). I dok je Nola napravio vjerojatno najbolji film u dosadašnjem opusu, drugi najpoznatiji sudionik Dana, Dalibora Matanić, nije bio toliko uspješan. Njegov kratki igrani film "Tulum", drugi od šest planiranih kratkih filmova s Leonom Paraminski u glavnoj ulozi, koncepcijski je efektna priča o u ratu izgubljenoj mladosti Vukovara (granice sna i jave propusno su postavljene i tek se na kraju razabiru kao takve), no bilo bi dobro da je Matanić osim svoga dobro znana užeredateljskog umijeća (koji je žiri nagradio) ponudio i malo više "sadržaja" (odnosa među likovima) u opisu idiličnog ljetnog dana iza kojeg je uslijedila ratna katastrofa. U tom smislu jači je dobitnik Grand Prixa "Rastanak", kratki igrani film pri početku teksta spomenute Irene Škorić. Ta minimalistička priča bez dijaloga o ocu i sinu koji odvoze stari stojadin na otpad, zrelo i koherentno je uobličen uradak o međusobnoj otuđenosti protagonista i njenom prevladavanju, te vezanosti za drage stvari iz prošlosti (zajedno s njihovim implicitnim idejnim konotacijama), a nudi skladno prožimanje nostalgije i humora, bar jednu citatnu uputnicu (na "Ko to tamo peva") i finu strukturalnu simetriju u žanru filma ceste u mini-izdanju. Jako dobar dojam ostavio je još jedan film bez dijaloga, "Otpadnici" Petra Oreškovića, dražesna ljubavno-humorna storija o mladom paru koji luta gradom u potrazi za smještajem, što je dobra prilika za sjajnu zagrebačku (gornjogradsku) ambijentaciju, ali i demonstraciju autorskog senzibiliteta srodnog belgijskom trojcu Abel - Gordon - Romy ("Ledenjak", "Rumba"), a zgodna je i citatna posveta nekad popularnom debiju Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog "Živi bili pa vidjeli". Jak film polučio je i Ivan Livaković, sin legendarne Nade Gaćešić-Livaković: njegovi "Prljavi mali mjehurići" o suprugama i ljubavnicama mogli bi se opisati kao Almodóvar na speedu, furiozna stilizacija s razvijenim osjećajem za groteskno koja je svom autoru donijela nagradu za najboljeg mladog režisera. S druge strane Vanja Sviličić, supruga Ognjena Sviličića, nije se u najboljem svjetlu predstavila igranim debijem "Vidimo se u Sarajevu", podosta tankoj priči o mladoj Slovenki i njezinom sarajevskom ljubavniku koji skriva pravi identitet; moglo je ispasti bolje da se autorica više koncentrirala na samu protagnosticu, a manje na ljubavničku situaciju s obratom, jer Vanja Sviličić u svom je ranijem dokumentarcu o kineskoj glumici Mei Sun ("Put lubenica") pokazala senzibilitet za suptilnu individualnu psihologizaciju. Naposljetku, spomen zaslužuje i lijep eksperimentalni film Galeba Vekića "Predestiny", originalna vizualno-zvučna (off-naracija na neznanom jeziku) elegija o kovčegu, moru, duhu i potrazi za smislom.