Je li 300 milijuna kuna koliko je vlada namijenila za potporu Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj previše ili premalo, i treba li je uopće potpomagati? Što su to katolici prodali hrvatskoj državi, a što je to ona od njih dobila za 66,6 kuna godišnje po vjerniku?

Nekad su računi bili transparentniji i sve je bilo lakše. Kad je Trpimiru netko trebao napisati diplomatsko pismo, Crkva je bila tu; kad je trebalo napisati rječnik ili gramatiku, Crkva je bila tu; kad je trebalo voditi matične knjige, držati predavanja na fakultetu, osnovati bolnicu ili urediti javni park - i opet je Crkva bila tu; dakako, Crkva je bila tu i kad je trebalo spaliti koju vješticu ili protjerati nekog protestanta. Ali sada hrvatska država ima vlastite diplomate, matične urede, jezikoslovce, profesore, liječnike, pejzažne arhitekte i progonitelje vještica i zašto bi plaćala za stare zasluge, pogotovo u kriznoj godini.

Ako je Crkva bila zadnjih tisuću godina majka hrvatskom narodu - što je omiljena katolička metafora - sada se promatra kao škrta starica od koje njezina djeca očekuju samo da krepa i ostavi im svoje nekretnine.

Hrvatski teolog Miroslav Volf (nije katolik, već evanđeoski kršćanin) u svojoj knjizi „Isključenje i zagrljaj“, koja se ubraja u najvažnija teološka djela dvadesetog stoljeća, piše: "da bismo se složili glede pravde, moramo napraviti u sebi prostora za motrište drugoga, a da bismo taj prostor napravili, moramo željeti da drugoga zagrlimo. Ako uporno tvrdite da vam drugi ne pripadaju i da vi ne pripadate njima, da njihovo motrište ne bi trebalo kvariti vaš, onda ćete vi imati svoju pravdu, a oni svoju, i među vama neće biti pravde." Bez nekog velikog napora mogu se sjetiti da je Crkva ostavila Zagrebu Maksimir, Šalatu, Vinogradsku i Akademiju, zatim da je čitav koncept studija i bolničkog liječenja začet u kršćanskom srednjovjekovlju, to je i više od pola hrvatske baštine na listi UNESCO-a, a na kraju je čak i naš standradni jezik, kojim ovo pišem, rezultat rada ponajprije svećenika, od Ćirila i Metoda, preko Kašića i Belostenca, do Katančića i Kačića.

Da ne tupim dalje, očita je činjenica da mnogi državljani Hrvatske osjećaju da Katolička crkva ne pripada njima i da oni ne pripadaju njoj i iz toga treba povuć i konzekvence. S druge strane, država je za onih 66,6 kuna dobila zaista mnogo i mislim da se ni najzadrtiji ateist neće moći osjećati zakinut. S treće strane nisam siguran da su katolici oduševljeni da ih se zbog tako malo novca po novinama proziva da su rasipni, tim više što ga većina njih neće nikada niti vidjeti.