Srećko JurdanaSkupi automobili i druge prestižne stvari u Hrvatskoj se mogu kupovati i na vrlo originalne načine, što se potvrđuje preko slučaja Željka Keruma, veletrgovca i kandidata za splitskog gradonačelnika, koji je Ferrari navodno nabavio preko nećakove braniteljske povlastice. Nije to loše; neka se vidi da nismo ratovali uzalud. Za razliku od njega, Sanaderu je oklopni BMW kupio HDZ, čime je premijer - po riječima Andrije Hebranga - građanima pokazao da vodi iznimnu brigu o izdacima, jer mogao ga je kupiti i novcem iz državnoga proračuna, a nije. Moglo bi se u cijelom tom automobilskom kontekstu zaključiti da je i gospodin Kerum do Ferrarija zapravo došao preko HDZ-a, ali na proceduralno znatno zamršeniji način. Kad je o Sanaderovom vozilu riječ, ne zna se koja je razlika između partijskoga novca i novca iz proračuna, s obzirom na činjenicu da se stranke - HDZ u najvećoj mjeri - financiraju u prvome redu iz proračuna, ali to su nijanse koje se zanemaruju u situacijama kad treba na svaki način braniti magloviti princip.

Sanadera je oštro napalo* zbog tog BMW-a, kao da kod hrvatskih političara ljudi nikad nisu vidjeli ultraluksuznu limuzinu. SDP-ov dežurni saborski logorejičar* Nenad Stazić još jednom je bez efekta pokušao ispasti duhovit, i poručio da su "Sanaderu mogli kupiti i aviončić". To je, dakako, sadržajna besmislica, jer premijer "aviončić" - pa i više njih - odavno već ima na raspolaganju. On ga sljeduje po funkciji. Pod utjecajem panike, u Vladi su se na temu BMW-a požurili izjaviti da je prethodni Sanaderov automobil zbog starosti postao neracionalan za održavanje, i trebalo je nabaviti novi, neusporedivo racionalniji, kod kojeg samo godišnje osiguranje košta sto šezdeset tisuća kuna. Zatim, BMW je nabavljen prije nekoliko mjeseci, "kad još nije bilo krize". Itd. Kako vidimo, svašta se u datom povodu na službenim mjestima lupetalo*.

Sanader se fatalnoga BMW-a nakon opozicijsko-medijske atake naglo odlučio riješiti, i HDZ-u je dao nalog da ga proda, što je Jadranka Kosor na televiziji istaknula s ponosom, kao da taj BMW odlazi u braniteljski fond. Ni premijerova brza reakcija nije, međutim, posebno racionalna. Image* mu zbog toga ne će naročito skočiti, proračun ne će profitirati, a ostat će bez igračke koja mu je pružala radost. Kad ga je već kupio dok nije bilo krize, komotno bi ga mogao i zadržati, tim više što će - u krizi koja je za Vladu potpuno neočekivano nastupila - prilično teško pronaći nekog tko je spreman baciti četiri milijuna kuna na rabljeno blindirano vozilo, ekstremno skupo za održavanje i obilježeno lošim političkim konotacijama.

Sanaderov adlatus* Hebrang nije se zadnjih dana proslavio samo tezom da je Sanader kupnjom spomenutog BMW-a zapravo pokazao osjećaj za štednju, nego i inventivnom obranom privilegija kaste kojoj pripada, tj. saborskih zastupnika. Izrazio je tugu zbog nerazumijevanja koje građani pokazuju prema njihovom statusu, debelim primanjima, malome stažu koji im je potreban za veliku mirovinu itd. Zastupnici, kaže dr. Hebrang, obavljaju čak sedam poslova, i za njih primaju samo jednu plaću. Nismo znali za tu dramu. Slučaj je, dakako, potresan. S obzirom na objavljene podatke o količini alkohola koja se godišnje utroši u Saboru, mislilo se da zastupnici piju u saborskom restoranu kad ih nema na sjednicama, ali oni zapravo u pregalačkoj samozatajnosti skaču s posla na posao, jer imaju ih sedam i ne znaju kojeg bi se prije dohvatili.

Koji su to poslovi, prostodušnome promatraču nije jednostavno dokučiti. No svakako ih ima. U slučaju Ive Banca, na primjer, zna se da je morao primati silne ljude koji su kod njega dolazili tražiti mudre riječi utjehe, i da je zbog toga bio prisiljen vlastiti stan na državni račun iznajmiti samome sebi. Ni drugi zastupnici pouzdano nisu pošteđeni kontaktiranja s pukom, pa makar i u lokalima gdje puk zalazi, čije će doživljaje potom interpretirati u Saboru. Osim toga, čitaju se novine, gleda se Dnevnik, cirkulira se i ordinira po saborskim hodnicima i izvan njih, ide se na tržnicu, u dućan, u banku, na televiziju, kod doktora za tlak i tako dalje, i za sve to dobivati samo jednu plaću od petnaestak-dvadeset tisuća kuna, prilično je nečuvena stvar. Da su barem dvije, nekako bi se još dalo izdržati. Saborskoj *svakidašnjoj jadikovki* dr. Hebrang - iako ga nitko u životu nije vidio nasmijanog - udario* je sa svojih "sedam poslova" poantu koja nesumnjivo ulazi u anale hrvatske političke komediografije, i po scenskoj paradoksalnosti nadmašuje njegovo objašnjenje slučaja BMW.

Kronično ozbiljni političari u Hrvatskoj često mogu proizvesti najveće provale smijeha. To specifično svojstvo uočava se i kod Zorana Milanovića, dužnosnika tvrdog poput njegovog protivnika Hebranga, koji prezire opuštenost i u svakoj prilici nastoji emanirati gorljivu posvećenost općim interesima. Šef SDP-a započeo je zadnjih dana otvorenu kampanju za lokalne izbore, u kojoj je - po standardnome običaju - SDP prikazao kao carstvo hrvatskih genija. "Ljudi su snaga". Izjavio je, pored svega, kako se među SDP-ovim kandidatima ne mogu pronaći "ljudi koji štite korporativne interese", što je notorna laž. Kandidat za splitskog gradonačelnika Ranko Ostojić čvrsto je poslovno povezan s moćnom izdavačkom kućom, a Milan Bandić jedva da nešto drugo i radi osim što štiti razne korporativne interese. Milanović je, međutim, obznanio kako mu je Bandić tim miliji i draži, što je više kleveta i laži.

To je svakako stav koji daje osebujnu nijansu njegovim naporima da se predstavi kao nepokolebljivi borac za pravdu i poštenje, i koji će ga daleko odvesti, doživi li gospodin Bandić kojim čudom na zagrebačkim izborima debakl.