UMJETNOST I BIJES Georgette Ponte je 25-godišnja studentica kiparstva na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na kojoj nije zadovoljna zbog postupaka nekih profesora'U školi se nisam nikad žalila pa neki nisu ni primijetili da živim drukčije od ostale djece. Mama, tata, ja, sestra i tri brata živjeli smo u dvije prostorije bez kanalizacije i vodovoda. Ali barem smo bili u svojem. Dok su druge cure nosile najmodernije traperice, ja sam imala stari šos, a prave prijateljice donosile su mi svoje cipele i odjeću. Kad je god trebalo nešto platiti, bila sam zadnja, ali sam uvijek najbolje prolazila jer sam bila odlična učenica. Kad su učitelji vidjeli koliko se trudim, nagrađivali su me izletima ili bi se za mene skupljao novac prodoajom kolača na plesnim večerima. Dok su druge cure pričale kakvu će odjeću nositi na maturalac, ja sam razmišljala o tome kako nikad u životu nisam vidjela more i nikad ni neću, ali su mi ravnatelj škole i jedan učitelj iz svog džepa platili putovanje. Ravnatelj je rekao: ‘Neću dopustiti da mala Crna ostane doma.’”

Početak je to priče o školovanju danas 23-godišnje Natalije Ignac,romske studentice. Romskih studenata u cijeloj Hrvatskoj ima nešto više od deset, a još je toliko onih koji se ne žele deklarirati kao Romi. Dok je u medijima nedavno izašao još jedan slučaj romske djevojčice koja je s 14 godina postala majka blizanaca, ti mladi ljudi smatraju da će boljim obrazovanjem, a time i boljim mogućnostima zapošljavanja Roma, takvi slučajevi biti prošlost. Natalija Ignac, iz mjesta Trnovec nedaleko slovenske granice, danas je apsolventica Visoke učiteljske škole u Čakovcu. Od zvanja učiteljice razredne nastave i hrvatskog jezika dijeli je još samo diplomski ispit. No, unatoč tome što od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dobiva stipendiju od 10 tisuća kuna godišnje, kao dio šireg akcijskog plana desetljeća za uključivanje Roma koji je pokrenut 2005., manje od tisuću kuna koliko joj mjesečno ostaje za preživljavanje Nataliji nije dovoljno. U Čakovcu ne postoji studentski dom pa radi honorarno u jednom restoranu da bi mogla platiti stanarinu.

Natalija na Varaždinskoj televiziji vodi i emisiju “Svijet Roma”, za što ne prima nikakvu naknadu. Na intervju za Nacional došla je umorna i iscrpljena, s velikim podočnjacima, jer je taj dan radila u jutarnjoj smjeni, nakon što je dan prije radila do 2 ujutro. Na podršku roditelja, koji ionako jedva preživljavaju od socijalne pomoći s još četvero mlađe djece, ne može računati. Njezin dvije godine mlađi brat boluje od tumora na mozgu, bolesti koja je već uzela uzela jednog brata. Brat koji je nedavno navršio 19 godina već ima dvoje vlastite djece, najmlađi, 10-godišnji brat ide u četvrti razred i vrlo dobar je učenik, dok je devetogodišnja seka odlikašica. Najstarijoj Nataliji je trenutačno najvažnije završiti vlastito školovanje jer će im tako jednog dana moći više pomoći. Ona sama imala je sreće da su u školi prepoznali njezin talent. Kad je krenula u srednju školu, gotovo svi Romi iz njezine generacije već su se oženili.

“Međutim, ja sam se već u 8. razredu gotovo potpuno odcijepila od svoje zajednice. Škola mi je bila prioritet, a kad su drugi Romi vidjeli kako mi škola dobro ide, nisu se više htjeli družiti sa mnom. U početku ni moji roditelji nisu bili oduševljeni što sam nastavila ići u srednju školu. Zato sam se u 4. razredu preselila u učenički dom jer mi je doma postalo neizdrživo. No danas je moja mama ponosna na mene i naziva me svojom princezom. Iako mi je krajnji cilj jednog dana upisati defektologiju, želim biti učiteljica kako bih bila primjer drugoj djeci da vide da se može i drukčije živjeti i da se ne trebaju sramiti toga što su Romi. Žalosna sam kad vidim da se danas neki moji sunarodnjaci srame pričati javno na svom jeziku.” Još uvijek izrazito negativna društvena percepcija Roma, pogotovo u sredinama u kojima su u manjini, sigurno je jedan od glavnih razloga zbog kojih svoju narodnost izbjegavaju isticati oni Romi koji su se na bilo koji način afirmirali u društvu, od onih rijetkih koji imaju završen fakultet ili studiraju do onih koji imaju svoje obrte ili se bave “normalnim” poslovima.

U nekim mjestima u Međimurskoj županiji Romi su čak u većini. Tako je i u mjestu Kuršanec, gdje u osnovnoj školi kao pomagač u nastavi od prvog do četvrtog razreda radi 26-godišnja Sanela Balog, prva Romkinja s diplomom u ruci od mlađeg naraštaja. Diplomirala je u siječnju, ali već šest godina radi kao pomagač romskoj djeci u nastavi i učenju, prati ih od kuće do škole, daje im savjete i pruža podršku. U njezinoj školi ima oko 60 posto romske djece, u nekim su razredima samo romska djeca, iako se, kad je god moguće, organiziraju mješoviti razredni odjeli. Sanela Balog studij je upisala i završila uz rad, a osim stipendije koju je dobivala, život joj je prije nekoliko mjeseci znatno olakšao Grad Čakovec koji joj je omogućio najam stana u Kuršancu po simboličnoj cijeni. Ona dolazi iz siromašne obitelji iz mjesta Goričan. Majka i otac su joj nezaposleni, a ima šestero braće i sestara. “Iako znaju da je teško, roditelji nas potiču na školovanje jer žele da postignemo nešto u životu.”, kaže Sanela. Kad se ona prijavila za pomagača u nastavi, bila je jedina u okolici sa završenom srednjom školom.

U osnovnoj školi bila je jedina Romkinja u razredu, a tada nije bilo romskih pomagača u nastavi. “Znala sam kako je meni bilo teško u školi zbog hrvatskog jezika i željela sam pomoći drugoj djeci koja se s hrvatskim jezikom ozbiljno sretnu tek kad krenu u školu pa su u startu u lošijoj poziciji. No, danas sam sretna jer sam djevojčicama svojevrstan uzor, vidjele su da sam se donedavno i ja još školovala i da to nije bauk.” No, zahvaljujući Nacionalnom programu za Rome, danas djeca romske nacionalnosti dobivaju stipendiju i za srednjoškolsko obrazovanje, što je u protekle tri godine rezultiralo time da se danas u srednjoškolskim klupama nalazi 265 stipendiranih Roma, što je skoro 50 posto više nego u prethodnoj školskoj godini 2007/2008. kad ih je bilo 155, dok je 2003., kad je i donesen Nacionalni program za Rome, bilo samo 14 stipendija.

Prema nekim neslužbenim podacima, u Hrvatskoj živi između 40 i 50 tisuća Roma, no prema zadnjem popisu stanovništa iz 2001. godine deklariranih pripadnika romske nacionalne manjine bilo je tek 9463. Prvi Romi u Hrvatskoj spominju se još u 15. stoljeću na području Dubrovačke Republike, no u većem broju u Hrvatsku su stigli u 18. stoljeću, najviše iz Rumunjske. Romi rumunjskog podrijetla nazivaju se Bajaši, najviše ih ima na području Međimurja i uglavnom su katolici, iako u Slavoniji i Baranji ima i pravoslavaca. Za razliku od njih, koji govore bajaški, Romi koji su došli iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Albanije govore jezikom romani-chib, i većinom su islamske vjeroispovijesti. Među njima još uvijek ima i onih koji njeguju običaj kupnje žene, i to najviše na području Zagrebačke županije te u Istri, najviše u Vodnjanu. Trenutno u osnovnu školu ide oko tri tisuće romske djece. To je tri puta više nego 2005. kad je pokrenut Akcijski plan desetljeća za uključivanje Roma. No Jagoda Novak, voditeljica odjela za istraživanje i informiranje u Centru za ljudska prava, koja se već niz godina bavi romskom problematikom, ističe da do osmog razreda stigne vrlo malo djece.

“Trenutačno u osmim razredima ima tek 113 učenika romske nacionalne manjine. Iako godišnje u obrazovni sustav uđe oko 400 romske djece, njih čak 70 posto gubi se kroz sustav osnovnog školovanja. Jedini način da se to izbjegne je besplatna dvogodišnja predškola za romsku djecu. Uz mentorski rad, odnosno produženi dnevni boravak u školama za djecu koja kod kuće nemaju uvjete za učenje, sigurno će uslijediti i bolji rezultati. Jer ako vide da kroz obrazovni sustav i zapošljavanje ne mogu više prosperirati, neki bi se pripadnici romske nacionalne manjine mogli vratiti na tradicionalni sistem - rano se oženi, rodi desetero djece i za svako dobivaj socijalnu pomoć.” Lepa Bogdan iz mjesta Bolman nedaleko od Osijeka prekinula je srednju školu nakon druge godine, kad su joj ukinuli mjesečnu kartu za autobus. Njezina je obitelj bila jako siromašna, a roditelji se, kaže, nisu znali izboriti za nju. Udala se s 18 godina, a njezin suprug nije imao čak ni mogućnost kkrenuti u srednju školu. No zato je danas njihova 22-godišnja kći Dajana studentica Učiteljskog fakulteta u Osijeku. Bila je to izričito njezina želja.

No činjenica da je njezina obitelj imala mnogo prijatelja neromske populacije za nju je odmalena bila prednost jer je bolje od svojih sunarodnjaka naučila hrvatski, iako se u njihovoj kući uvijek pričao romski, odnosno rumunjska verzija tog jezika. Iako se toga ne srami, jedini razlog zašto Dajana danas ne voli isticati da je Romkinja jest bojazan da je u društvu i na fakultetu ne bi drukčije gledali, a pogotovo ne želi da joj netko na račun toga “gleda kroz prste”. Samo želi jednake uvjete kao i svi drugi studenti, a velika joj je želja upisati i studij psihologije. Na Učiteljskom fakultetu u Osijeku već tri godine studira i 34-godišnji Duško Kostić, koji će nakon petogodišnjeg studija imati titulu magistra primarnog obrazovanja. On se već 10 godina aktivno putem nevladinih organizacija bavi edukacijom socijalno ugrožene, udomljene i romske djece.

Suosnivač je Udruge romskog prijateljstva Luna te predstavnik Roma za grad Beli Manastir i ponosan je što danas u Baranji, ne računajući Osijek, ima 38 Roma srednjoškolaca. Na jednom je seminaru prije nekoliko godina i sam saznao za mogućnost upisa na fakultet putem sistema takozvane pozitivne diskriminacije, a prilikom testiranja znanja iz opće kulture u Uredu za nacionalne manjine bio je jedan od dvojice koji su najbolje riješili testove. Kako je već godinama samostalno radio s djecom, a iz srednje škole imao je odlične ocjene, to mu je bio poticaj da 2005. upiše fakultet. No prošlu je studijsku godinu morao staviti u mirovanje zbog uznapredovalog dijabetesa koji mu je otkriven, a od čega već 17 godina boluje i njegova majka kojoj je amputirana noga i koja svaki drugi dan mora na dijalizu. Njegov otac ZDRAVSTVENA RADNICA Samanta Palko iz Belog Manastira brucošica je na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebuostao je bez posla u građevinskoj tvrtki pa žive od pomoći za uzdržavanje.

“Ja se brinem o roditeljima, jer to što dobiju nije dovoljno ni za režije, a kamoli za život i lijekove. Radim kao vozač u Društvu osoba s invaliditetom Baranjsko srce, ako izostanem s kojeg predavanja, profesori imaju razumijevanja, a učim vikendom. Kako se o romskoj kulturi i povijesti malo zna, ponekad držim izlaganja studentima na Filozofskom fakultetu u Osijeku”, kaže Duško Kostić. Oduvijek je bio borac iako njegov život od malih nogu nije bilo lak. Do prije 10 godina s roditeljima je živio u kući bez kupaonice, a kad je krenuo u školu, nisu imali ni struje pa je učio uz petrolejsku lampu. U školi je pomagao još četvorici Roma, no na žalost jedini je iz generacije završio srednju školu. “Želim biti pozitivan primjer drugim Romima”, kaže Duško Kostić, “jer ako ja s 34 godine mogu ići u školu, onda mogu i oni. Želio bih svojim primjerom razbiti predrasude o tome da su svi Romi neradnici, lopovi i sve druge negativne konotacije.” Duško nije još oženjen i nema djece. Prije desetak godina bio je zaručen za Hrvaticu, ali su zaruke propale jer je njezinoj majci smetala njegova nacionalnost. Danas kaže da mu nije bitno hoće li njegova buduća žena biti Romkinja ili Hrvatica, bitno je da ga “začara”.

Iz Belog Manastira dolazi i studentica Samanta Palko koja je ove godine upisala studij na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, a živi u studentskom domu na Laščini. Međutim, Samantina sunarodnjakinja, prvaRomkinja koja je upisala Medicinski fakultet u Zagrebu i koja također prima stipendiju, nije željela sudjelovati u ovoj reportaži jer se ne želi javno deklarirati kao Romkinja. Slična je situacija s djecom mnogih Roma, posebno ako dolaze iz imućnijih obitelji ili iz miješanih brakova. Ni 21-godišnji Sandro Fazlić, student druge godine Fakulteta elektrotehnike i računalstva u Zagrebu, nije bio siguran koliko mu je potrebno javno izjašnjavanje o nacionalnosti. To više što uopće ne prima stipendiju, iako na nju ima pravo. Nije želio da ga bilo što obvezuje.

“To bi značilo i da mi je potrebna pomoć, što nas kao Rome još više izdvaja iz društvenog konteksta, čime se također naglašava da smo različiti. Ja mislim da to nije kontekst kroz koji bi nas se trebalo promatrati nego bismo trebali biti emancipirani. No Romi su i međusobno vrlo različiti, svaka regija ima svoj jezik. Ja sam dospio tu gdje jesam zato što su me roditelji gurali i podržavali. Ne samo mene, nego i moje četvero braće i sestara. Roditeljska podrška u tom je dijelu ključna, ali nije jedini uvjet. Znam puno ljudi koji su imali odlične uvjete i mogli su puno više postići u životu, a nisu. Ima mnogo imućnih Roma čija djeca ne idu na fakultet jer smatraju da im to neće pomoći. No mislim da bi se svatko u ovom društvu trebao dokazati znanjem i radom. Ima puno pametnih ljudi, ali najbolje prolaze oni koji se trude i rade. Moj problem je bio što sam se oslanjao na inteligenciju, ali nisam imao radne navike. Sad sam počeo i učiti pa tako i prolaziti na ispitima”, kaže Sandro Fazlić.

Dok većina njegovih prijatelja radi u brodogradilištu “3. maj”, 21-godišnji Riječanin Senad Etemaj student je treće godine na Studiju cestovnog prometa Veleučilišta u Rijeci kojeg od diplome dijele četiri ispita. No iako je pri upisu na fakultet imao više bodova nego što je zahtijevao bodovni prag, imao je nekih administrativnih problema i na kraju je morao upisati redovni studij uz plaćanje. Godina studija stoji gotovo koliko i cijela njegova godišnja stipendija, ali on se ne žali nego je sretan i ponosan što je među stipendistima, a preko ljeta se trudi nešto zaraditi preko student servisa kako bi barem malo olakšao roditeljima koji su morali čak i podići kredit da mi mu omogućili školovanje. “U našem društvu”, kaže, “dobivati stipendiju znači nešto jako veliko, znači da si jako dobar i to motivira i sve ostale. I moji kolege na Veleučilištu znaju da sam Rom i respektiraju me.” Bez imalo gorčine, Senad Etemaj ispričao je slučaj kad mu je jedan profesor na ispitu rekao: “Tebi ću postaviti teže pitanje, ti si drukčiji.” Kad ga je pitao po čemu je drukčiji, odgovorio mu je: “Znaš ti dobro.” No to mu je bila još veća motivacija da nauči još bolje i na kraju je iz tog ispita dobio ocjenu dobar. Senad želi postati vještak u prometnim nesrećama. Poslušat će savjet jednog profesora koji mu je rekao da se ne zadovolji dok ne nađe posao koji će ga činiti sretnim.

Njegova kolegu, 27-godišnjeg Etema Fazlija, sretnim čine vlakovi i zato već treću godinu studira na Studiju željezničkog prometa Veleučilišta u Rijeci te je nedavno počeo i stažirati u Hrvatskim željeznicama. Njegova cijela obitelj radi na željeznici tako da je s vlakovima odrastao. No studij željezničkog prometa, kaže, nije lak, jer se od njih stotinjak na prvoj godini na treću godinu upisalo desetak studenata. Etem si ne može priuštiti samo studiranje pa ujutro radi u pilani, a poslijepodne ide na predavanja. Kad je upisivao fakultet, nije ni znao za stipendiju, a dobio ju je tek na drugoj godini studija. Međutim, od stipendije ne može živjeti, plaćati stanarinu, režije i benzin za automobil kako bi mogao stići s fakulteta na posao. “Moram raditi jer mi svašta treba, a želim svoj mir pa ga i plaćam. Stipendija je dobrodošla, ali želim biti samostalan”, kaže Etem Fazli koji je karijeru započeo kao mesar, bio je nekoliko mjeseci na brodu, otišao u Nizozemsku gdje je također radio kao mesar, ali je shvatio da ondje nije sretan i da kod kuće čovjek koji to želi ipak ima najviše mogućnosti. A on nikada nije dopustio nekome da ga omalovaži zato što je Rom.

No, 25-godišnja Georgette Ponte toliko je razočarana postupkom nekih profesora na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje studira kiparstvo, da planira ostaviti sve, iako ima odlične ocjene i završene već dvije godine studija, te otići u Italiju početi sve ispočetka. Rođena je u Nici, gdje je živjela u prvim godinama života, jer joj je otac francuski Rom. No onda se s majkom vratila u Hrvatsku. Kako ima i francusko i hrvatsko državljanstvo, smatra da bi možda u Italiji, koja je članica Europske unije, imala poštenije uvjete studiranja. Naime, nakon što su je već na samom prijemnom pokušali diskreditirati, ali nisu mogli jer su njezini radovi bili među najboljima, kad je sve ispite s 2. godine položila uglavnom s odličnim i vrlo dobrim, jedan profesor uvjetovao joj je prolaz ponudom da ‘dođe k njemu doma učiti kako se uči’. Osim toga, iako sama plaća studij koji stoji 11 tisuća kuna godišnje, nakon što je zbog tog profesora pala 2. godinu, oduzeli su joj i stipendiju. Naknadno je doznala da ima pravo pasti jednu godinu a da ne izgubi stipendiju i sve to skupa previše ju je pogodilo. Odmalena je bila svjesna da je drukčija, iako se nije deklarirala kao Romkinja jer je odrasla uz mamu Hrvaticu, a otac ih je rano napustio i više ga se i ne sjeća.

“U školi su mislili da sam Francuskinja pa su me zvali ‘francusko govno’. A u razredu je bila i jedna Romkinja koju su vrijeđali i tukli. Bili smo djeca i ja u to vrijeme nisam razmišljala o svom podrijetlu. No onda mi je mama rekla da odem pogledati jednu predstavu u romski teatar ‘Chaplin’ i tu je počela moja ljubav za romsku kulturu. Moja starija sestra završava Učiteljski fakultet, ali nikad nije primala stipendiju, iako bi nam dobro došla jer živimo samo od prodaje maminih i mojih slika, a podstanari smo”, priča Georgette Ponte, koja je doživjela i da njezine prijateljice Romkinje nisu pustili u neke riječke klubove. No, iako je toliko puta u životu naišla na zatvorena vrata, Georgette Ponte, koju je kiparstvom zarazio njezin djed Pavao Ćanković, neće odustati od svojih snova.

Apsolvent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, 31-godišnji Alen Tahiri, dolazi iz imućnije romske obitelji, njegov otac, koji je porijeklom s Kosova, bavi se izradom medicinsko- sportskih stolova za masažu, a majka, rođena u Skopju, ima veleprodaju tekstila. Iako među najboljim učenicima srednje ekonomske škole, Alen je prije fakulteta nekoliko godina radio. “Kako su svi u mom društvu bili ekonomisti, doktori, pravnici, uključujući i stariju sestru koja je diplomirala na Ekonomskom fakultetu, upalila mi se lampica da to nije nešto što i ja ne bih mogao. Odrastao sam na Trešnjevci, osim tate u TOFKO DEDIĆ TOTTI s roditeljima Nadirom i Fatom, rođakom Idrizom Rizvanovićem, nećakom Tilenom i Goranom Trivanovićemmojoj obitelji nitko ne zna romski, ali s vremenom sam postao svjesniji svoje pripadnosti. U svakoj drugoj emisiji na HTVu danas se koristi termin ‘Cigan’, a zbog neinformiranosti većina ljudi ima percepciju da su Romi svi prljavi i neškolovani. Da stvar bude još komičnija, i mene je mama, kad sam bio mali, plašila riječima: ‘Nemoj ići na cestu, ukrast ćete Cigani.'.” Zbog specifičnog položaja Roma u društvu, Alen Tahiri smatra da studentska stipendija nije i ne bi trebala biti namijenjana samo za socijalno ugrožene Rome, nego za izvanredne. Njemu osobno dobro dođe, ali ne živi od toga nego od svog rada. Nijedan posao nije mu bio ispod časti. “I kad sam počeo raditi kao suradnik u Vladinom Uredu za nacionalne manjine”, priča Alen Tahiri, “nakon posla skinuo bih odijelo i kravatu, obukao radni ogrtač i išao u skladište u Svetoj Nedelji raditi do jedan u noći. Ja ne radim zato što moram nego zato što želim bolji životni standard, želim sa zaručnicom kupiti naš stan, želim stvoriti svoje malo carstvo. Danas me mnogi koriste da bi moj primjer pokazali kao svoj rezultat, ali meni to ne smeta sve dok je to pozitivan primjer drugim Romima, dok znaju da će, budu li se dovoljno trudili, i oni jednog dana moći raditi u Vladi.

Među Romima ima i mnogo doktora i magistara i doktora znanosti, ali oni šute. Kad bi oni izišli u javnost i rekli: ‘I ja sam Rom’, većinska zajednica drukčije bi reagirala. Međutim, danas romske udruge vode polupismeni ljudi, postoje sve vrste nepotizma, a romska elita još je uvijek suzdržana jer se boji da će ih mladi i obrazovani izgurati. Ali nadam se da će upravo ovi mladi ljudi koji se sad školuju na kraju desetljeća preuzeti cijelu romsku zajednicu.” Veljko Kajtazi, autor je hrvatskoromskog riječnika, hrvatski karate reprezentativac, bivši oficir te predsjednik udruge Kali Roma: "Nakon završene vojne akademije kod Sarajeva, u Zagreb sam došao po službenoj dužnosti krajem 80-ih. Kad je počeo rat, bio sam oficir JNA i još k tome Rom. Ni danas me ne žele u Vladinom uredu za manjine, a niti u Zavodu za zapošljavanje jer ja postavljam neugodna pitanja. Neka kažu koliko je Roma stalno zaposleno, ne sezonski. Ne mora se država brinuti za Rome, neka im omogući da rade, da budu stalno zaposleni i kreditno sposobni, da sami mogu riješiti svoje probleme."