Objavljeno u Nacionalu br. 698, 2009-03-31

Autor: Ljubo Jurčić

Krizni stožer

Pelješki most - trošak svima, korist samo njima

Pelješki most je politički važan za Hrvatsku, ali s ekonomskog stajališta treba pričekati. Povećanje vrijednosti prostora zbog izgradnje mosta neće pripasti društvu koje je financiralo njegovu gradnju, nego trgovcima nekretninama

Ljubo JurčićLjubo JurčićStrategija razvoja svake zemlje polazi od prostora i stanovništva, odnosno demografskog razvoja. Površina zemaljske kugle, koliko god bila velika, ograničena je. To je jedini proizvod čija se količina (površine), odnosno ponuda ne može povećavati. Iz njene ograničenosti proizlazi i njena vrijednost, cijena, odnosno renta. Zadatak politike je upravljati prostorom i podizati njegovu kvalitetu i vrijednost. Temeljno nacionalno bogatstvo i kapital je prostor i sve ono što se na njemu nalazi. Sve razvijene zemlje imaju popis nacionalnog kapitala i procjenu njegove vrijednosti. Nažalost, Hrvatska to još nema. Bez ovog računa ne može se niti efikasno upravljati ovim bogatstvom.

Izgradnja odgovarajuće infrastrukture uz zaštitu okoliša podiže vrijednost prostora. Infrastruktura je jedan od glavnih elemenata ekonomije prostora ili politike upravljanja prostorom. Izgradnja infrastrukture mora biti usklađena s predviđenim razvojem socijalnih i gospodarskih aktivnosti u tom prostoru. Jedno bez drugog nema svrhe. Investicije u infrastrukturu bez pratećih investicija u gospodarstvu nemaju efekta. Izgradnja cesta, mostova, tunela, energetike bez korisnika samo je bespovratni trošak. Također prekapacitirana infrastruktura smanjuje njenu isplativost. U makroekonomskoj politici bitna je struktura investicija, koliko novca investirati u infrastrukturu a koliko u proizvodne objekte. Loš odnos ovih investicija dovodi zemlju u probleme zaduženosti i siromaštvo. Krivo potrošen novac. Prevelike infrastrukturne investicije potroše novac, ostane premalo za proizvodne investicije, što rezultira malim proizvodnim kapacitetima, malom proizvodnjom i malom potražnjom za infrastrukturnim objektima. Pojavljuje se nesrazmjer infrastrukture i gospodarstva, s tim što previše potrošeni novci u infrastrukturu nedostaju za razvoj gospodarstva.

Sredstva za investicije dolaze iz štednje i akumulacije. Hrvatska je proteklih godina suočena sa situacijom da je imala veće investicije od domaće akumulacije. Razliku je rješavala koristeći stranu akumulaciju zadužujući se u inozemstvu. Narasli vanjski dug poskupljuje i onemogućava u znatnoj mjeri daljnje zaduženje u inozemstvu. Zbog toga je imperativ hrvatske ekonomske politike smanjiti domaće investicije na nivo ili ispod domaće štednje. Zabraniti investicije u spomenike i neproduktivne objekte do boljih vremena. Stimulirati investicije u proizvodne kapacitete sa što kraćim rokovima povrata, malom uvoznom ovisnošću i mogućnošću povećanja izvoza.

Nažalost, uz sve napore da se to dokaže, Pelješki most ne zadovoljava te uvjete. On je politički važan za Hrvatsku, ali s ekonomskog stajališta treba pričekati bolja vremena. Njegova izgradnja u svakom slučaju povećat će vrijednost prostora od Pelješca do Dubrovnika. Povećat će vrijednost nacionalnog kapitala u budućnosti. Međutim, Hrvatskoj je sada nužnije povećanje domaće proizvodnje i bruto domaćeg proizvoda. U tom pogledu, u narednom razdoblju izgradnja mosta bilo bi više povećanje troškova nego domaćeg proizvoda. Povećanje domaćeg proizvoda zbog njegove izgradnje, ako su drugi uvjeti zadovoljeni, ostvarivalo bi se u godinama dugo nakon njegove izgradnje.

Ovakve infrastrukturne investicije trebale bi povećavati vrijednost nacionalnog društvenog kapitala, odnosno bogatstva. Međutim, u slučaju Pelješkog mosta rezultat bi mogao biti drugačiji. Povećanje vrijednosti prostora koje će porasti zbog izgradnje mosta neće pripasti društvu koje je financiralo gradnju tog mosta nego privatnoj kompaniji koja je taj prostor kupila prije izgradnje. Tako će porast vrijednosti nacionalnog kapitala završiti u privatnim rukama. Ovdje se vjerojatno ne radi o nezakonitom postupanju poduzetnika nego o nesustavnom pristupu države da zaštiti vrijednost nacionalnog kapitala u korist svojih građana. Investicija će biti plaćena novcem poreznih obveznika ili hrvatskih građana a korist ili povećanje vrijednosti kapitala koji će nastati nakon toga pripast će maloj grupi ljudi. Troškovi društveni, koristi privatni.

Sloboda privatnog vlasništva je neupitna, ali je isto tako neupitna i obveza države da upravlja nacionalnim prostorom u interesu vlastitih građana. Društveni i privatni interesi mogu, ali i ne moraju biti sukladni. Prednost, zbog dugoročno održivog razvoja i gospodarstva i nekog društva moraju uvijek imati društveni interes. Pretvaranje cijelog prostora oko Pelješkog mosta u turističko područje može lijepo izgledati, ali je pitanje daje li takvo rješenje najbolju iskoristivost tog prostora s društvene točke gledišta. Bi li veću dodanu vrijednost na tom prostoru dao i jedan dio koji bi se odvojio za učilišta, škole, razvojne institute, agencije itd., gdje bi ljudi u jednoj kreativnoj i ugodnoj atmosferi stvarali veće dodane vrijednosti s bolje plaćenim poslovima? U tome svakako ne vide interes trgovci nekretninama, što je sasvim normalno, ali u tome mora interes vidjeti država. Državna politika mora stvoriti i zaštititi uvjete da po svakom četvornom metru naše zemlje stvara što je moguće veću dodanu vrijednost, ne samo u kratkom nego i u dugom roku.

Funkcioniranje države ogleda se i u tome da zna što se sve događa na njenom teritoriju. U razvijenim i konsolidiranim državama ne može se kupiti niti 50 tisuća četvornih metara zemlje, a kamoli 5 milijuna da državne institucije ne znaju tko je kupac, kakve su mu namjere, odakle mu novac, je li ta transakcija u skladu s gospodarskim, političkim i nacionalnim interesima države. Takvo ponašanje države daje sigurnost ozbiljnim ulagačima a odbija špekulante.

Prodaja imovine u Hrvatskoj, bez obzira bila privatna ili državna, u situaciji financijske krize može izgledati kao rješenje. To je samo privid. Rasprodajom se ne bi riješili duga a postali bi stranci u vlastitoj zemlji. Imovina bi postala strano vlasništvo a infrastrukturu bi otplaćivali građani iz svojih plaća.

Vezane vijesti

EU se nije integrirala kao država

EU se nije integrirala kao država

O mogućnostima izlaska iz aktualne dužničke krize i osnivanju fiskalne unije u eurozoni razgovarali smo s Ljubom Jurčićem, profesorom Ekonomskog… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika