Jednom davno, u trećem sam osnovne Sanji, kolegici iz razreda, danas uspješnoj i nagrađivanoj britanskoj arhitektici, kamenom izbio zub. Zezala me da sam zaljubljen u najružniju i najgluplju curicu u školi, zezala me i zezala, podvriskivala i zlurado cičala, nikako da prestane, i meni se sve zamutilo, zgrabio sam kamen s tla i zafrljio ga prema njoj svom snagom i svim bijesom povrijeđenog desetgodišnjaka. Da sam stoput gađao, ne bih je nijednom pogodio kao tada, s deset metara, ravno u zločesto nasmijana usta, u četvorku gore desno...

Svaki put kad se sjetim te scene, te krvi, Sanjinih suza i vrištanja, dođe mi slabo. Kreten balavi, mogao sam je oslijepiti, možda i ubiti! Jednom, godinama kasnije, kad smo u nekom društvu prepričavali tu zgodu i smijali se, rekla mi je "Ma, ti si samo potpomogao prirodni proces, to mi je bio zadnji mliječni zub i grozno mi je išao na živce, nikako da ispadne". Bez obzira na to, velim, i danas osjetim trnce od tog prizora i svih asocijacija koje mi pritom padnu na pamet.

Zašto sad i vas gnjavim tom pričom o mliječnom zubu iz prapovijesti? Zbog Sime Dubajića, naravno, zbog koga bih drugog?! Pokušavam, naime, zamisliti kako je čovjeku koji već 64 godine, barem jednom na tjedan, htio ili ne htio, mora pomisliti na 13.000 ljudi čije je egzekucije, polijevanje vapnom i zakapanje predvodio u kasno proljeće 1945! Trinaest tisuća u deset dana, to je tisuću i tristo dnevno. I riječ je o najnižoj mogućoj procjeni i o tek jednom zločinu iz Dubajićeve bogate karijere - ne zaboravimo da je upravo on bio i među ključnim začetnicima ovih "naših" ratova iz devedesetih.

Tisuću i tristo ubojstava na dan, na nevelikom prostoru oko Kočevskog Roga... Tisuću i tristo na dan. Bez plinske komore, sve ručni rad. Pa vapno, pa zakopavanje... U usporedbi s time, onaj monstrum Fritzl doima se kao neki tamo nervozni pekinezer... A eto, baš poput "mirnog susjeda" Fritzla, i Simo i svi ostali dubajići živjeli su normalno, tu uz nas, pravili i odgajali svoju djecu, vodili škole i tvornice ili radili u njima, propisivali društvene i kulturne kanone... Dubajić se, recimo, sve do devedesete, bavio - filmom!

Banalna statistika reći će nam da je neposrednih egzekutora trebalo biti barem stotinjak, a pomoćnog osoblja dvaput toliko. Bilo ih je, naravno, više. Kako su ti ljudi poslije svega uspijevali živjeti poput normalne čeljadi, pa čak i -nerijetko- još lagodnije od nas? Je li Simi i svim drugim dubajićima katkad ipak bilo nelagodno zbog zvjerske siline kojom su se osvetili "domaćim izdajnicima", ili sa savješću nikad nisu imali nikakvih problema? Zašto je, dovraga, PTSP izumljen tek desetljećima poslije njihovih zvjerstava?

Dođe li ikad do suđenja Simi Dubajiću, najpravednijom mi se kaznom za njega čini održavanje osuđenika na životu po svaku cijenu, što duže, ali uz uvjet da mu svakog sata dežurni stražar ili liječnik kaže: "Sjeti se onog malog što je vrištao da nikad nikome ništa loše nije napravio!" Među 13 tisuća žrtava zacijelo je bio i jedan takav mali. A, Simo? Jelda je bio? Onaj plavi, sav uplakan, sjećaš se?